U petak, 7. jula napustila nas je Tatjana Tagirov, novinarka Vremena.
Bili smo kolege – oboje smo završili Pravni fakultet – i bili smo generacija, oboje rođeni 1961.
Te 1984. godine beogradski i zagrebački studenti prava sastali su se “na pola puta”, u Lipiku u Slavoniji. Putovali smo vozom do male stanice – zvala se Banova Jaruga – gde smo par sati u krčmi čekali šinobus. Bila je to krčma sa valjda najjeftinijom šljivovicom u Jugoslaviji tog vremena, i naša mala družina je u Lipik, kod svojih zagrebačkih domaćina, došla u vrlo jadnom stanju.
“Program predviđa da počnemo sa radom popodne” – sačekala me je energično, već na vratima hotela, zagrebačka koleginica zadužena za organizaciju skupa. Kao odgovorna žena, Tatjana Tagirov je svoj posao, još u tim studentskim godinama, shvatala sasvim ozbiljno.
“A da ipak to ostavimo za sutra?” – moj zabrinut pogled na ostatak ekipe koji je upravo ulazio u hotel bio je dovoljno rečit.
Tanja me par trenutaka podozrivo gledala – valjda je razmišljala da li da pozove miliciju ili hitnu pomoć – da bi onda taj pogled zamenio zaverenički osmeh:
“Ona krčma u Banovoj Jaruzi? Znam, i mi smo prošli tamo jutros.”
Tako smo se Tatjana Tagirov i ja, te pijane februarske večeri 1984. upoznali i posle nastavili da se družimo, sa prekidima koje je život donosio, u naredne tri decenije.
Posle su došle one godine u kojima su, umesto veselih studenata, po slavonskim krčmama gostovali popovi, topovi i lopovi, kako je to lepo u stihovima opisao Balašević. Iako pravnici, oboje smo počeli da se bavimo sasvim drugim poslovima – Tanja novinarstvom a ja politikom i posle bankarstvom.
Kada se upoznala sa svojim budućim mužem, mojim prijateljem Milošem Vasićem, Tanja je počela da dolazi u Beograd i tu smo se ponovo sreli. Bilo je to nekih deset godina kasnije. Tih godina je celo naše društvo najčešće sedelo u starom Hajduku na Lionu – pre nego što je i ta kafana srušena u jednom od mnogobrojnih građevinskih poduhvata.
Po sporednim mađarskim putevima, pod sumnjičavim pogledima raznih pograničnih policajaca, sa pasošima čije su stranice ispunjavale besmislene vize, Tanja je 90-tih putovala iz Zagreba – a Miša iz Beograda – prenoseći lekove, knjige, poruke, pisma, raznih ljudi, u oba pravca.
Malo je reći da Tuđmanova Hrvatska nije volela Tanjine tekstove: ona se njih naprosto grozila, jer su rendgenski precizno, nepogrešivo, rušili temelje njenog sna o sebi samoj. Režimski novinarski establišment takve Hrvatske smatrao je Tanju izdajnikom, režimski novinarski establišment Miloševićeve Srbije hrvatskim špijunom. Sa dozom cinizma i aristokratskog podsmeha, valjda nasleđenog od svojih ruskih i tatarskih predaka, nosila se i sa jednim i sa drugim, sa lakoćom i dostojanstveno.
Onda su došle 2000-te godine i sa njima uobičajeni pad adrenalina posle velikih promena. HDZ u Hrvatskoj više nije bio na vlasti, kao ni SPS u Srbiji, vize su ukinute a sporedne mađarske puteve zamenio je obnovljeni autoput. Revolucionare po zadimljenim kafanama zamenili su dosadni konsultanti sa laptopima, a umesto srušenog Hajduka naša nova kafana bila je klub SOKOJ u Mišarskoj ulici, gde je te decenije bila redakcija Vremena.
Ponekad bih voleo da se šalim sa Tanjom: “Ti si najbolji novinar među pravnicima i valjda najbolji pravnik među novinarima?” Taj komentar bi često skandalizovao društvo u kojem smo sedeli, ali je Tanja – budući da je, par ekselans, bila i jedno i drugo – uvek razumela poentu moje šale o dve profesije, od kojih svaka za sebe ne zna da li će doživeti sutrašnji dan.
I zaista, Tatjana Tagirov je bila izvrstan pravnik i ja sam je, najčešće i doživljavao kao koleginicu na privremenom radu u novinarstvu. O mnogim stručnim pitanjima – organizaciji pravosuđa, privatizaciji medija, dekriminalizaciji krivičnih dela protiv časti i ugleda, suđenjima za ratne zločine – znala je verovatno više od mnogih kolega kojima je to bio jedini posao.
Prošle godine, jedan od prvih nastavaka u serijalu “Priča iz Sklavonije” na mom blogu, posvetio sam baš Tanji i Miši. Dogovarali smo se, eto već preko godinu dana, da se tim povodom ponovo vidimo i zajedno proslavimo njihov “prelazak iz novinarstva u književnost” kako je to Miša sa svojom prefinjenom ironijom formulisao.
Možda smo to viđenje mogli da upriličimo jednog dana, možda drugog, a možda smo se, sa godinama bili malo i ulenjili, ali eto nismo stigli da se još jednom vidimo.
Tatjana Tagirov je prekjuče otišla, kako je to rekao francuski renesansni pisac Fransoa Rable, “da pronađe svoje Veliko Možda”.
Kratko sam je poznavala ali je ostavila baš takav utisak na mene. Dobar čovek, poštena , pravedna i pametna. .
LikeLiked by 1 person