• Pregled tekstova

zorancicak

~ Blog #malacvecara pokrenut na inicijativu nekoliko prijatelja koji su predložili da se neki zanimljivi tekstovi sačuvaju od zaborava

zorancicak

Category Archives: Dokumenti i autorski tekstovi

Dokumenti: “Feminističke trojke i razularena ohlokratija protiv duha zakona” (Uroš Siljanović, septembar 2019)

20 Friday Sep 2019

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

Image result for trial by the fire painting

Da li se iko iz istorije seća kako se zove sistem u kome nevladini subjekti, partijske vojske i paravojne formacije uzimaju zakon u svoje ruke istovremeno diskvalifikujući stručnjake zato što rade svoje posao? Da, mislimo na isto.

 

Ovih dana se često raspravlja o presudi Apelacionog suda u Beogradu Kž 392/19 kojom je sudsko veće, čiji je predsednik sudija Miodrag Majić, preinačilo presudu prvostepenog suda u istom predmetu i utvrdilo da, zbog neotklonjive pravne zablude kod okrivljenog, nema krivičnog dela.

Deo nevladinog sektora, pogotovo onog koji se bori za ženska prava, osudio je, zajedno sa režimskim medijima koji sprovode harangu nad kolegom Majićem, tu presudu i naveo da:

„Apelacioni sud u Beogradu, uz podršku sudskog veštaka i advokata, krši prava deteta i prava maloletnih oštećenih koja su garantovana ratifikovanim međunarodnim konvencijama i domaćim zakonima, jer oslobađajućom odlukom u jednom procesu šalje poruku svima koji imaju seksualne odnose sa devojčicama romskog porekla da se neće smatrati odgovornim.“ 

Bez osvrtanja na razloge zbog kojih tu presudu podržavam, jer su ih moje kolege iz pravosuđa, advokature i nevladinog sektora već stotinama puta ponovili, samo ću napomenuti da konstatacija činjeničnog stanja nije diskriminacija, i da diskriminacija, za koju sudiju Majića optužuju u vezi sa ovom presudom,  u slučaju da je vrši država kroz neispunjavanje svojih pozitivnih i negativnih obaveza, koje proističu iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ne podrazumeva samo nedozvoljeno razlikovanje govorom ili pisanom rečju, već i konkretnu akciju, činjenje u vršenju diskriminacije, odnosno odricanja bilo kome bilo kog prava zbog određenog svojstva, ili nečinjenje i njenom sprečavanju i kažnjavanju.

Isti deo nevladinog sektora, koji je napao pomenuto sudsko veće, zagovarao je i učestvovao je u donošenju Zakona o sprečavanju nasilja u porodici, sada učestvuje u monitoringu primene tog zakona i u određivanju stepena navodnog nasilja koje je navodna žrtva pretrpela od navodnog izvršioca. Reč „navodno“ koristim zbog prava na pretpostavku nevinosti, koje svako lice, protiv koga se vodi krivični postupak, ima.

Zakon o sprečavanju nasilja u porodici je donet na osnovu Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, poznatije kao Istanbulske konvencije, koju je Republika Srbija kao članica Saveta Evrope potpisala i ratifikovala.

Problema sa ovim Zakonom ima više.

Prvi je što značajno odstupa od Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kršeći načelo proporcionalnosti, inače ustanovljeno sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i kao takvo se po članu 16 Ustava Republike Srbije, zajedno sa Konvencijom i praksom ESLJP, direktno primenjuje u Srviji, i kršeći i ukidajući pravo na zabranu mučenja, nečovečnog postupanja i kažnjavanja (koje se po Konvenciji ne ukida nikada, dakle, ni za vreme vanrednog i ratnog stanja), pravo na pravično suđenje, pravo na pretpostavku nevinosti, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, zabranu diskriminacije (koja se po Konvenciji ne ukida nikada, dakle, ni za vreme vanrednog i ratnog stanja) i stupa na teren zloupotrebe prava, koja je Konvencijom izričito zabranjena.

Što se proporcionalnosti tiče, ona se sastoji u tome da se ne sme zadirati u suštinu ljudskih prava, što se ovim Zakonom čini. a po ESLJP proporcionalnost postoji ako se kumulativno ispune sledeća tri uslova:

  1. Da je ograničenje, kršenje ili povreda ljudskog prava propisana zakonom;
  2. Da je postojao legitiman cilj;
  3. Ograničenje, kršenje ili povreda ljudskog prava mora biti neophodna u demokratskom društvu

Bilo je nepotrebno uneti već postojeće mere  u još jedan zakon,  cilj nije legitiman i ograničenje, kršenje ili povreda ljudskih prava nisu opravdani u demokratskom društvu ukoliko se krše, ograničavaju ili ukidaju pravo na zabranu mučenja, nečovečnog postupanja i kažnjavanja, pravo na zabranu diskriminacije i pravo na pravično suđenje. Kod tih ljudskih prava, prostor koji se daje državi, a koji ESLJP naziva „polje slobodne procene“ (margin of appreciation) je usko, pogotovo ako se kršenje, ograničavanje ili povreda tih ljudskih prava zbog zloupotrebe prava navodne žrtve.

Pravo na pravično suđenje se krši time što hitne mere donosi organ koji za njihovo donošenje nije nadležan, pravo na zabranu diskriminacije se krši time što se navodni izvršilac krivičnog dela Nasilje u porodici, pogotovo ako je muškarac, unapred proglašava krivim  (diskriminacija na osnovu pola), što je i kršenje prava na pravično suđenje i prava na pretpostavku nevinosti.

Drugi je problem je kršenje načela podele vlasti, propisane Ustavom Republike Srbije i ustanovljene još ustavnim  aktima Engleske (Engleska, odnosno Ujedinjeno kraljevstvo, ima nekodifikovani Ustav, što znači da nije sadržan u jednom dokumentu), a što je Šarl Monteskje opisao u „Duhu zakona“ – da su grane vlasti zakonodavna, izvršna i sudska, da zakonodavna vlast donosi zakone, izvršna vlast upravlja državom, a sudska sudi i presuđuje. Kršenje se sastoji u tome što policija Zakonom dobija ovlašćenja sudske vlasti i donosi „hitne mere“, što bi se u demokratskom društvu, kakvo Srbija nije, nazvalo „privremenim merama“, koje bi u normalnim okolnostima sa normalnim zakonom donesenim na osnovu Istanbulske konvencije donosilo tužilaštvo za vreme istrage, a sud za vreme glavnog pretresa.

Treći problem je što monitoring nad sprovođenjem Zakona sprovodi nevladina organizacija koja nije usko stručno pravnička.

Četvrti problem je što, umesto veštaka, ta ista nevladina organizacija ocenjuje da li je i kako žrtva pretrpela nasilje, što je isto kao i uzimanje zakona u svoje ruke od strane Srbske časti u Nišu pre nekoliko dana.

Dakle, protiv navodne diskriminacije romske devojčice i presude koju su donela za to stručna i nadležna lica, bori se isti onaj deo nevladinog sektora koji podržava zakon kojim se par redova ranije navedena ljudska prava krše.

Ono što je sigurno je da, kao prvo, takvi zakoni idu na ruku samo razularenoj ohlokratiji na vlasti, koja je koncentrisala svu vlast u ruke jednog čoveka, i predstavljaju uvod u policijsku državu, kao drugo, da se zakoni ne donose i da sudovi ne presuđuju na osnovu bilo čijih ličnih frustracija i na osnovu pristrasnosti, već se zakoni donose na osnovu Evropske konvencije i prakse ESLJP, Acquis communautaire-a, s kojim smo dužni da harmonizujemo pravni sistem Srbije, jer je Srbija kandidat za pridruživanje EU, i Ustava, a da se presude donose na osnovu ocene dokaza, odnosno Zakonika o krivičnom postupku, koji je propisuje, i Krivičnog zakonika, i, kao treće, da nema razlike između uzimanja zakona u svoje ruke kada to rade fašističke falange i kada to rade feminističke trojke, koje stručne ljude uče kako da vode postupak i kako da donose presude, uz prećutnu podršku razularene ohlokratije na vlasti.

Da li se iko iz istorije seća kako se zove sistem u kome nevladini subjekti, partijske vojske i paravojne formacije uzimaju zakon u svoje ruke istovremeno diskvalifikujući stručnjake zato što rade svoje posao? Da, mislimo na isto.

(Autor je advokat i doktorand na Pravnom fakultetu Univerziteta Union u Beogradu) 

Pismo 30 pisaca, filozofa i istoričara evropskoj javnosti: “Borite se za Evropu – inače će je rušitelji uništiti”

06 Wednesday Feb 2019

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ 2 Comments

Image result for Europa paintings

“Silovanje Evrope”, Ticijan (1560-1562), ulje na platnu 178 x 205 cm.

Muzej Izabele Stjuart Gardner, Boston, SAD

 

Ideja Evrope je u opasnosti.

Na sve strane kritike, uvrede i dezerterstva.

„Dosta s ’građenjem Evrope’!“ čuju se povici. Povežimo se ponovo s našom „nacionalnom dušom“! Otkrijmo naš „izgubljeni identitet“! To je program zajednički populističkim snagama koje se šire kontinentom. Nije važno to što apstrakcije kao što su „duša“ i „identitet“ često postoje samo u mašti demagoga.

Evropu napadaju lažni proroci pijani od besa i u delirijumu kada god dobiju priliku da skrenu pažnju na sebe. Napustila su je dva velika saveznika koja su je u prošlom veku dvaput spasla od samoubistva; jedan preko kanala, a drugi preko Atlantika. Kontinent je ranjiv na sve neumoljivije uplitanje Kremlja. Evropa kao ideja raspada se pred našim očima.

U ovakvoj štetnoj klimi održaće se evropski parlamentarni izbori. Osim ako se nešto ne promeni; osim ako se nešto ne pojavi da preokrene ovu nadiruću, postojanu plimu; ukoliko se ne pojavi novi duh otpora, sve sluti da će ovi izbori biti katastrofalni. Doneće pobedu rušiteljima. Za one koji još veruju u nasleđe Erazma, Dantea, Getea i Komenskog biće to sramotni poraz. Trijumfovaće politika prezira inteligencije i kulture. Doći će do eksplozija ksenofobije i antisemitizma. Zadesiće nas katastrofa.

Mi, dole potpisani, među onima smo koji odbijaju da se pomire sa ovom predstojećom katastrofom.

Ubrajamo sebe u evropske patriote (što je grupa brojnija nego što se obično misli, ali često previše tiha i rezignirana) koji uviđaju šta je na kocki. Tri četvrtine veka nakon poraza fašizma i 30 godina posle pada Berlinskog zida počinje nova bitka za civilizaciju.

Verujemo u veličanstvenu ideju koju smo nasledili, za koju verujemo da je bila jedina sila dovoljno snažna da uzdigne evropske narode iznad sebe samih i njihove prošlosti ispunjene ratovima. Verujemo da je ona jedina sila dovoljno vrla da potre nove znake totalitarizma za kojima idu bede mračnih doba. Ne smemo odustati, zbog onog što je na kocki.

Otuda i ovaj poziv da se pridružite novom talasu.

Otuda ovaj apel na akciju uoči izbora koje odbijamo da prepustimo grobarima evropske ideje.

Otuda ovo ohrabrenje da se još jednom ponese baklja Evrope koja, uprkos svojim greškama, propustima, povremeno i kukavičkim postupcima, ostaje svetionik za svakog slobodnog muškarca i ženu na planeti.

Naša generacija je pogrešila. Kao i Garibaldijevi sledbenici u 19. veku, koji su ponavljali, kao mantru, „Italia se farà da sè“ (Italija će sama) verovali smo da će se kontinent sam ujediniti, bez potrebe da se borimo za to. Rekli smo sebi, „istorija teče u tom smeru“.

To staro uverenje moramo da ostavimo po strani. Nemamo izbora. Moramo se boriti za ideju i Evropu ili gledati kako ona propada pod talasima populizma.

Kao odgovor na nacionalistički i identitetske napade, moramo ponovo otkriti duh aktivizma ili prihvatiti da nas ogorčenje i mržnja okruže i potope. Hitro moramo da upozorimo na ove potpaljivače duše i duha koji, od Pariza do Rima, preko Barselone, Budimpešte, Drezdena, Beča i Varšave, žele da bace na lomaču naše slobode.

U ovom čudnom porazu „Evrope“ koji izranja na horizontu, u ovoj novoj krizi evropske savesti koja obećava da će srušiti sve što je naša društva učinilo velikim, časnim i prosperitetnim, krije se izazov veći od bilo kojeg još od tridesetih godina prošlog veka – izazov liberalnoj demokratiji i njenim vrednostima.

***

Potpisnici:
Milan Kundera, Salman Ruždi, Elfride Jelinek, Orhan Pamuk, Bernar-Anri Levi, Vasilis Aleksakis (Atina), Svetlana Aleksijevič (Minsk), En Eplbaum (Varšava), Jens Kristijan Grendal (Kopenhagen), David Grosman (Jerusalim), Agneš Heler (Budimpešta), Ismail Kadare (Tirana), Đerđ Konrad (Debrecin), Antonio Lobo Antuneš (Lisabon), Klaudio Magris (Trst), Ijan Mekjuen (London), Adam Mihnjik (Varšava), Herta Miler (Berlin), Ljudmila Ulicka (Moskva), Rob Rimen (Amsterdam), Fernando Savater (San Sebastijan), Roberto Savijano (Napulj), Euđenio Skalfari (Rim), Sajmon Šama (London), Peter Šnajder (Berlin), Abdulah Sidran (Sarajevo), Lejla Slimani (Pariz), Kolm Tojbin (Dablin), Mario Vargas Ljosa (Madrid), Adam Zagajevski (Krakov)

Prevod sa engleskog: Ana Ješić

Pismo evropskoj javnosti trideset evropskih pisaca, filozofa i istoričara, objavljeno najpre u Liberasionu i Gardijanu.

© za srpski jezik: Arhipelag

Dokumenti: pismo Milovana Đilasa Josipu Brozu Titu (20. mart 1967.)

25 Thursday Oct 2018

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

Djilas11

Milovan Đilas (12. 6. 1911 – 20. 4. 1995), jugoslovenski književnik, revolucionar, narodni heroj, političar, tri puta politički zatvorenik (1933-1936, 1957-1959. i 1962-1966), jedan od najpoznatijih disidenata u istočnoj Evropi.

Od 1937. do 1954. godine kao član Centralnog komiteta i Politbiroa KPJ bio je jedan od najbližih saradnika Josipa Broza Tita.

U toku Drugog svetskog rata među ključnim političkim pregovaračima Vrhovnog štaba NOVJ: sa britanskom i sovjetskom vojnom misijom, nemačkim vojnim izaslanikom u Zagrebu, Glajze fon Horstenauom (tzv. Martovski pregovori) i Staljinom.

U noći između 28. i 29. juna 1948. godine sastavio odgovor CK KPJ na Rezoluciju Informbiroa, koji je narednog jutra objavljen u listu “Borba”.

Nakon serije članaka objavljenih u listu Borba (čiji je tiraž u tom periodu porastao na 300.000 primeraka), krajem 1953. i početkom 1954. godine, u kojima kritikuje monolitnost partije, poziva na razvijanje unutar i vanpartijske opozicije i osuđuje privilegije partijskog vrha, Đilas je prvo smenjen sa svih funkcija, da bi godinu dana kasnije, januara 1955. godine, svojom odlukom napustio članstvo SKJ.

U periodu od 1956. do 1966. dva puta osuđivan i zatvaran.

Ovo pismo poslao je 20. marta 1967. godine, nepuna tri meseca nakon poslednjeg izlaska iz zatvora. Na njega nije dobio odgovor, ali jeste upozorenje da se predsedniku Titu više ne obraća.

Pismo prenosimo u izvornom obliku.

***

MILOVAN ĐILAS

Pretsedniku SFR Jugoslavije

Pretsedniku Saveza komunista Jugoslavije

Drugu Josipu Brozu – Titu

Na ovo pismo su me naveli mnogi razlozi, među kojima svakako ima i ličnih. Baš na ove poslednje razloge, iako su neodvojivi od onih prvih – objektivnih, treba najpre da ukažem, kako bi se uklonile i Tvoje sumnje i moja dvoumljenja u potrebu da ti se lično obratim. Jer ja ovim pismom ne tražim i ne molim ništa, a nisam ubeđen ni da će ono imati ikakvih značajnijih, neposrednih i korisnih političkih posledica. Ali ne krijem da me na njega pobudila i želja da smanjim provalije koje su između nas iskopala različita gledanja, postupanja i uslovi i da time – ako ništa drugo – učinim prve korake u uspostavljanju otvorenog i neposrednijeg razumevanja među nama.

Pa ipak, uprkos tih i drugih, čak i sentimentalnih – ličnih razloga, ne bi bilo ni tačno ni pravično pridavati svim tim ličnim razlozima isključivi, presudni značaj.

Pišem ovo pismo jer držim da se naše društvo i naša državna zajednica nalaze u ozbiljnom – da ne kažem: sudbonosnom previranju, a Ti si najodgovornija ličnost u zemlji i još uvek u dovoljnoj moći da bitno, a možda i odlučujuće utičeš na tok događaja.

Ali iza ovog mog pisma ne stoji nikakva nameravana akcija: loše stanje u zemlji i briga za sudbinu jugoslovenske države prisiljavaju moju savest i moje mišljenje da – makar i ovim putem – utičem na dalji razvitak. A baš zato što je ovo pismo više namenjeno Tebi kao ličnosti – mada je Tvoja ličnost neodvojiva od Tvojih funkcija – od mene su daleko pomisli da ga upotrebim za bilo kakvu akciju: jedino bi me nepredvidljive, izuzetne okolnosti mogle navesti da ga objavim.

Želim pre i iznad svega, da ti ukratko izložim moja gledanja na domaće prilike i na položaj naše zemlje u današnjem svetu, u kome ni najmoćnije države nisu kadre da za duže vreme opstoje izolovane.

Za svakog iole objektivnog, nezaslepljenog posmatrača očevidno je da Savez komunista više nije, niti može biti partija negdašnjeg tipa – bilo lenjinističkog, bilo staljinističkog. Takozvano idejno jedinstvo i monolitnost su u njoj razorni i ne mogu se uspostaviti nikakvim – ni idejnim ni nasilnim – sredstvima. Naporedo s javnim i zvaničnim, opstoje i jačaju polujavna i nezvanična shvatanja i delovanja. Pravovremeno uviđanje ove istine od ogromnog je – rekao bih: presudnog – značaja: time bi bili olakšani mirni i legalni prelazi u nove demokratskije oblike.

Isti i slični procesi odvijaju se, neizbežno, i u državnom organizmu, koji gubi pravac i postaje prespor i neefikasan. Težnje ka većoj samostalnosti republika, koje same po sebi ne bi morale biti štetne, dobijaju vidove slabljenja veza između njih i jačanja gledanja koja Jugoslaviju smatraju privremenom, veštačkom tvorevinom.

S Tvojim imenom je i Jugoslavija izišla u svet i niko razuman i pošten ne može tvrditi da naša spoljna politika nije bila nacionalna i načelna, – ali je teško osporavati i gledanje da ona nije prilagođena današnjim – izmenjenim uslovima. Hladni rat i idejni blokovi su u raspadanju, države se orijentišu prema nacionalnim interesima, i svet se deli i vrti oko triju velikih sila (SAD, SSSR, Kina). Prvi put u svojoj istoriji, Jugoslavija je u mogućnosti ne samo da vodi nezavisnu spoljnu politiku, nego i da ostvari faktičku neutralnost. Jer mada mi moramo i trebamo stajati na strani naroda koji se bore za ravnopravnost i pokreta koji proširuju ljudsku slobodu, nema opravdanih – nacionalnih razloga za uplitanje u ideološke i druge sporove koji bitno ne pogađaju nacionalne interese Jugoslavije.

Došlo je do veoma značajnih promena u kapitalizmu – raspad starih imperija, priznavanje državnih prava svim narodima, jačanje demokratije i socijalističkih elemenata u ekonomiji i td. Komunizam je u raspadanju kao međunarodni pokret i bilo bi krajnje naivno verovati u njegovo ponovno ujedinjavanje. Čak i u vreme postojanja jedne socijalističke države, jedinstvo komunističkog pokreta je održavano pretežno veštačkim i nasilnim sredstvima (pod Staljinom). Pogotovu je do raspadanja i diferenciranja moralo doći sa stvaranjem većeg broja socijalističkih država. Jer države i narodi nikad nisu mogli i ne mogu imati istovetne i položaje i interese. Svojim otporom staljinizmu Jugoslavija je u tom menjanju odigrala pionirsku i istorijsku ulogu.

U takvim uslovima, čak i da nije sukoba SSSR-Kina oko hegemonije u komunističkom pokretu i u nerazvijenim zemljama, ne vide se opravdani razlozi zbog kojih bi Jugoslavija morala da plaća danke internacionalističkim iluzijama, odnosno – prevlasti ove ili one velike socijalističke sile. Mi smo u svetu i socijalističkim pokretima uvek značili onoliko koliko nam je privreda bila poletna i sređena, koliko smo bili jaki da se odupremo spoljnim pritiscima i koliko je u zemlji bilo slobode, drukčije rečeno – koliko smo mogli da damo zaista novih ideja i nove prakse. Mi smo u tom pogledu na prekretnici – da socijalizmu i demokratiji damo nove potsticaje, ili da potonemo u bezličnost i da naše zastave pređu u druge ruke.

Ne bih želeo da budem među onima koji u našoj privredi vide jedino neuspehe i promašaje. Ali moram istaći da je ona uvek patila od dogmatskih šablona i da se u ekonomskoj politici prečesto više vodilo računa o zidanjima nego o rentabilnosti i o idejnoj „čistoći“ nego o ljudima. A nema ekonomskog poretka koji kad – tad neće biti izmenjen ako ljudi nisu za njega životno zainteresovani. Jer važno je kako ljudi žive, a sve drugo je sporedno.

Privredna reforma, započeta pre godinu i po dana, ne samo što nije dala očekivane rezultate, nego uz postojeću ekonomsku politiku i zastarelu političku i administrativnu nadgradnju – nema izgleda da u dogledno vreme bude ostvarena.

Kod nas je 90% poljoprivrede, odnosno miloni seljaka, praktično prepušteno sebi, odnosno – zaostalosti, nerazumevanju i samovolji zadružne i druge birokratije. Takvo stanje na selu u najvećoj meri je proizvod nasleđenih dogmatskih – rekao bih: staljinističkih – gledanja na seljaka kao na potencijalnog neprijatelja i na socijalizam na selu kroz kolhoze i državne oblike svojine. Industrija radi jedva iznad 50% kapaciteta i radnici su nedovoljno, a katkada veoma malo zainteresovani za proizvodnju.

Povremene tirade protivu brojnosti birokratije smešne su i čak nepravedne: preveliki broj i loš razmeštaj službenika posledica su neefikasne i umrtvljene privrede i slabo plaćene radne snage. Neverica i bezvoljnost su sveopšta pojava. Njihovi koreni su dublji i davnašnji. Nepodatljivi i neugasivi život rastočio je mnoge stare teorije i dogme, a nove nisu dobile pravo na život.

Svakom društvu su, ako neće da ne zaostane, nužni podizanje proizvodnje –osvežavanja idejama i idealima. Većina starih boraca, koji su kroz odricanja i smrti, proneli ideal slobode, Jugoslavije i socijalizma, pemladi su – raznim načinima, a najčešće nepravedno – faktički otstranjeni iz političkog i državnog života. Mlada pokolenja su presićena frazama, nezadovoljna preživelim oblicima i obezvoljena bezizglednostima. A sa još više razloga se intelektualci otuđuju od Saveza komunista – od njegovih gledanja i metoda. Zar i previše ne kazuje činjenica da u Jugoslaviji nema ni jednog značajnijeg književnika, umetnika ili mislioca koji na ovaj ili onaj način ne bi bio skeptički ili kritički raspoložen prema datom stanju?

Na završetku svega što sam do sad izložio, hoću da ukažem – makar ispao i neskroman – i na ideje i kretanja koja se vezuju za moje ime. Prošlo je već trinaest godina od kada sam zbog idejnih razlika otstranjen iz najužeg partijskog i državnog vođstva. Za sve to vreme bio sam izložen pritiscima i diskriminaciji i kao čovek i kao borac i kao pisac, a da ne pominjem da sam isključivo zbog idejnih razlika i moralne nepokornosti držan devet godina u zatvoru. Ali ovo nije mesto, a ni trenutak za pravdanje i žalopojke, a trpljenje me je naučilo da se ne podajem mržnji i kukanju. Treba, međutim, utvrditi očiglednost: za svakog nepristrasnog posmatrača je nepobitno da su uprkos zvaničnim poricanjima i prećutkivanjima, ideje demokratskog socijalizma i ljudske slobode, čiji sam ja jedino bio najviđeniji pobornik, danas i u Savezu komunista i izvan njega, življe i samosvesnije nego što su bile u trenutcima njihovog nastajanja.

I u ovom slučaju se potvrđuje ono što si i Ti, najpre kao mlad socijalista, a zatim kao komunista i Jugosloven, iskusio: nove ideje nikakve anateme i progoni – nikakva sila nije kadra da uguši. Jer nove ideje nisu proizvod ničije zle volje, nego životnih nužnosti ljudi i naroda i pritisci i zabrane ih čine otpornijim i privlačnijim. Prisiljavanje ljudi i ideja da se skrivaju u podzemlje uvek i svuda je gomilalo i razjarivalo mržnje i negodovanja. Utoliko mudrije mi izgleda izbegavanje sličnih otpora u ovom slučaju, baš zato što se radi o ljudima i idejama čiji ciljevi su mirno i demokratsko reformisanje društva.

Po svemu sudeći, budućnost – da ne kažem opstanak – Jugoslavije kao države postaje nesiguran, pa samim tim i od najveće važnosti. Zbog toga se, na kraju, i vraćam na to pitanje. Jugoslavija je nastala iz istorijske nužde njenih naroda da se othrvu okolnim velesilama i iz težnji njenih najmisaonijih duhova za širim i pouzdanijim osnovama nacionalne i ljudske slobode, odnosno – opstojanja. Stara Jugoslavija je iznutra ponajvećma održavana pomoću centralističkog policijskog i vojnog aparata monarhije, u kome je prevladavao srpski element. Revolucija je uspela da socijalističku ideju spoji sa jugovoslovenstvom, a time i spasi i podmladi jugoslovensku zajednicu. Ali i nova Jugoslavija se održavala i održava pomoću faktički centralističkog – u ovom slučaju ponajvećma partijskog – aparata.

Raspadanje imperija, rađanje širih evropskih i drugih neprinudnih zajednica, okončavanje hladnog rata i priznavanje državne nezavisnosti čak i narodnostima koje je nikada nisu imale, morali su da utiču na nacije i nacionalna kretanja u Jugoslaviji. To utoliko više što je i iznutra dah promena – podvajanja i traženja novih puteva i rešenja, zahvatio i snage koje su u ratu i revoluciji iznele i dosada održavale Jugoslaviju. Federaciju je već zahvatio proces dezintegracije, koji se za sada pretežno ispoljava u jačanju republičkih partijskih i drugih birokratizama.

Narodi nisu i ne mogu biti istovetni u svim svojim težnjama, pa samim tim ni održavani zadugo pod jednom kapom i u istim kalupima. Prirodne težnje naroda k samosvojnosti nije mogućno obuzdati, a kamoli ugušiti. Odnosi se kreću u tom pravcu da mnogi ljudi već smatraju da treba birati između Jugoslavije i slobode. Bojati se da će se mnogi privoleti isključivo svojoj užoj nacionalnoj zajednici, u nadi, a možda u iluziji, da će tim putem doći do slobode. Ekonomsko i drugo neposrednije udruživanje sa Zapadnom Evropom postaje i poteba i neminovnost, kao što razumnosti, tradicije i interesi nalažu jačanje veza s Istočnom Evropom.

I mada ni ja ne verujem da su mnogonacionalne države večite i najsrećnije tvorevine, uveren sam da bi naši narodi i u slobodnim, dobrovoljnim spajanjima s okolnim svetom bili jači i ravnopravniji ako bi ih pretstavljala zajednička država. Ali tu zajedničku državu treba pripremiti za takve neminovnosti. Jugoslaviju je mogućno održati jedino u novoj – u takvoj slobodi njenih građana i naroda koju bi slobodno izraženom voljom određivali oni sami.

Samim tim što su još na snazi ponižavajuće i nasilne mere nada mnom – ja nisam u prilici da predlažem konkretna rešenja, čak i kada bih njima raspolagao. Ističem, ipak, da je naš upravni sistem plod konstrukcija i nedoučenih teorija, pa kao takav zbrkan, nepodoban i neprirodan. A ni pomoću radničkih saveta, odnosno organa samoupravljanja, uprkos tome što oni čine pozitivan i antibirokratski element naših kretanja, nije rešeno ni jedno od osnovnih i gorućih pitanja slobode, odnosno nesputanijeg formiranja društva i privrede. Šta više, pomoću tih organa takva pitanja nije ni mogućno rešiti iz jednostavnog razloga što se politička i ekonomska pitanja, odnosno život društva i ljudi ne može rešavati isključivo ovim ili onim oblikom organizacije. Time nisam hteo reći da svi ti organi, pa i sami postojeći zakoni, ne bi mogli – u atmosveri slobodnijeg raspoloženja osnovnih pitanja našeg društva i naše države – korisno poslužiti jednom zaista demokratskom preobražavanju, snažnijem zamahu privrede i zavođenju i učvršćivanju stvarne pravne sigurnosti.

Niko ne može državniku uliti osećanje istorije. Ali ja sam čvrsto ubeđen da i sada – doduše pretežno iznutra i možda baš utoliko značajnije – proživljavamo jedan od onih velikih trenutaka naše nacionalne sudbine kakve su bile Četrdesetprva i Četrdesetosma. To nameće svakome, a pogotovu Tebi, da preispita svoje dužnosti i svoju ulogu: društvo i narodi uvek nalaze i naći će izlaze, ali u pitanju je i ono delo u koje si uložio sve što si imao i što imaš i kao političar i kao čovek.

Trenutci koje preživljavaju naši narodi do te mere su životno važni da pred njima blede lične sudbine, naklonosti i omraze, a i svake ideološke sheme i granice.

S poštovanjem,

Milovan Đilas

***

(Izvor: http://haler.blogger.ba/arhiva/2013/07/23/3566608)

Jugoistočno od evropskog raja: novi predlozi Atlantskog saveta za Balkan

07 Thursday Dec 2017

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

Balkans map

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima.

Između osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupačni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

(Ivo Andrić, “Znakovi pored puta”)

Krajem novembra Atlantski savet u SAD – „incijativa za buduću Evropu“, kako ova institucija voli da napiše na svojim publikacijama – objavio je predlog nove strategije SAD za region Balkana:

Click to access Balkans_Forward_web_1128.pdf

Ovaj dokument pojavio se samo dan uoči ambiciozno zamišljene konferencije na koju je Atlantski savet doveo sve ministre spoljnih poslova zemalja Zapadnog Balkana, zajedno sa nekoliko visokih američkih i NATO zvaničnika. Među njima se nalazio i, u poslednje vreme, prilično kontroverzni funkcioner Stejt Departmenta, Brajan Hojt Ji. Na sam dan konferencije, Al Džaziri je potvrđena vest o kojoj se u dobro obaveštenim krugovima priča još od početka leta – da će Brajan Hojt Ji biti novi američki ambasador u Makedoniji.

Samo gostovanje u Vašingtonu pokazalo je i vidljive razlike koje američka diplomatija ima u odnosu na pojedine zemlje Zapadnog Balkana. Tako je, na primer, makedonskog ministra spoljnih poslova Nikolu Dimitrova primio državni sekretar Reks Tilerson, dok je srpski, Ivica Dačić, morao da se zadovolji sa savetnikom za nacionalnu bezbednost predsednika Trampa, Mek Mastersom.

Kako saznajemo iz novina, na tom sastanku je Ivicu najviše impresionirala činjenica da je „desna ruka“ Mek Mastersa izvesni Albanac. Verovatno bi Ivica bio manje iznenađen da je kod Mek Mastersa video Marsovca, ali, šta je tu je. Površnost srpskih političara i njihova lenjost da uoči važnih sastanaka provere i ono što se već i na Internetu lako može naći, postala je poslovična.

Vratimo se, međutim, na dokument Atlantskog saveta koji vam danas predlažemo na čitanje. Neke novine su objavile neke njegove delove, i to različite. Američka ambasada u Beogradu je, u par tvitova, dala prilično dvosmislene komentare, iz kojih su opet, neke druge novine olako zaključile kako se „ogradila“ od ovog izveštaja. Aleksandar Vučić je, opet, pohvalio neke predloge koji su mu se navodno dopali, praveći se po svom običaju kako oni drugi, koji mu se nisu dopali, i ne postoje.

Najpre ćemo se pozabaviti autorima ovog dokumenta, a potom ćemo ukratko pomenuti ključne predloge.

***

Od trojice autora izveštaja, Damira Marušića, Sare Bedenbo i Dejmona Vilsona, naviše pažnje privlači upravo ovaj poslednji: šef privatnog kabineta generalnog sekretara NATO, Džordža Robertsona (2001-2004) i šef operacija američke ambasade u Bagdadu (2006-2007), Dejmon Vilson je radio u Savetu za nacionalnu bezbednost SAD (2007-2009) kao specijalni pomoćnik predsednika, da bi od 2009. bio zaposlen u Atlantskom savetu, gde je od 2011. izvršni potpredsednik.

Radi se, dakle, o pripadniku samog jezgra američke „duboke države“ – o tome, uostalom, dovoljno govori i činjenica da je, iako uvek na činovničkim funkcijama, dobio visoka odlikovanja predsednika Estonije, Mađarske, Latvije, Poljske i Gruzije. Naime, ovaj na prvi pogled sitan detalj otkriva nam kvalitet ličnog odnosa koji je Dejmon Vilson uspostavio sa šefovima nekoliko država.

Srpski političari se, inače, oduvek naivno nadaju kako će svi problemi u našim odnosima sa SAD biti rešeni čarobnim štapićem, kada baš oni konačno „objasne“ nekom američkom predsedniku, potpredsedniku ili državnom sekretaru šta je pravda i istina a šta je nepravda i propaganda.

Zablude o tome kako zaista funkcioniše američka politika – i potcenjivanje ljudi kao što su Dejmon Vilson ili Brajan Hojt Ji – dosta su dosad koštale mnoge srpske lidere. Slobodan Milošević i Zoran Đinđić platili su najvišu cenu, Vojislav Koštunica i Boris Tadić manju, ali svi oni su, u osnovi, platili cenu iste zablude. Tu istu njihovu zabludu danas deli i Aleksandar Vučić. Koju cenu te zablude će on, na kraju, platiti ostaje da vidimo, ali to je izvan naše današnje teme.

***

Izveštaj Atlantskog saveta precizno identifikuje (strana 7), dva ključna problema Balkana, bar u američkoj optici: Kosovo i uticaj Rusije.

Oba ta problema prelamaju se preko Srbije. Kada se radi o rešavanju prvog, autori i dalje očekuju da će Aleksandar Vučić konačno ispuniti ono što je više puta obećao, kako se u izveštaju navodi, „i javno i privatno“.

U tom smislu, izveštaj Atlantskog saveta nepogrešivo prepoznaje da se kooperativnost Srbije u rešavanju kosovskog pitanja ne može obezbediti od strane demokratskog nego, naprotiv, baš od nedemokratskog režima:

„Nakon što je uspešno neutralisao domaću opoziciju i sa sve jačom kontrolom državnih medija koja obezbeđuje njegov ostanak na vlasti, neki posmatrači smatraju da ovog puta misli ozbiljno.“

To, međutim, znamo i bez Vilsonovog izveštaja i ta direktna korelacija između nedemokratskog kapaciteta Srbije i ucenjivačkog kapaciteta Amerike takođe je odavno poznata.

Zanimljivija je, međutim, ocena u izveštaju (zasnovana na rezultatima istraživanja u koje je autorski tim imao uvid) da je samo 10% građana Srbije spremno da ide u rat radi odbrane srpskih interesa na Kosovu, a da je samo 8% spremno da na referendumu podrži priznavanje nezavisnosti pokrajine.

Dakle, 82% građana Srbije nije spremno da preuzme odgovornost ni za jedno ni za drugo. Oni bi, očigledno, najviše voleli da jednostavno zaborave na pitanje čiji im nijedan od mogućih odgovora nije prijatan. Već sama ta činjenica dovoljno govori o vakuumu moći visokog stepena, u kojem se krupne političke odluke mogu donositi arbitrarno, bez ikakvog osećaja odgovornosti prema javnom mnenju.

Jer, javno mnenje zapravo i ne postoji. Između dve obale na kojima se nalaze usamljeni brodolomnici dve propale ideje (nacije i Evrope), na splavu koji luta šiban vetrovima bizarnih naslovnih strana tabloida, nalazi se 82% nesrećnika koji bi, za malo hleba i igara, prodali i naciju i Evropu.

Vilsonov tim je ovu činjenicu precizno prepoznao i iz nje izvukao jedini logičan zaključak: jednom kada je ovaj vakuum moći stvoren, moramo ga maksimalno iskoristiti za američke ciljeve.

***

Drugi ključni problem Balkana – ruski uticaj – izveštaj Atlantskog saveta precizno analizira, na nizu tačaka: pokušaju državnog udara u Crnoj Gori, izazivanju nasilja u Makedoniji, podršci Dodikovom separatizmu u Republici Srpskoj, i izazivanju srpsko-albanskih konflikata na Kosovu.

Zanimljivo je, međutim, objašnjenje koje izveštaj daje za ambivalentan odnos Aleksandra Vučića prema ruskim pokušajima da se ruski uticaj na Balkanu ojača:

„On vidi Ruse manje kao partnere koji u njegovu zemlju mogu doneti prosperitet a više kao instrument kojim može podići svoju ličnu cenu u odnosima sa Zapadom, tako što će se pokazati kao težak plen da se dobije…“

Ovo je i dosad bila standardna matrica američke spoljne politike prema Balkanu: Vučićevo opredeljenje za Evropu je strateško, a za Rusiju je taktičko. Prvo je cilj, drugo je sredstvo.

Verovatno je, na toj tački, i prvo suštinsko razlikovanje između, na primer, Vilsona i Hojt Jia, upravo oko validnosti ove matrice. Zašto, na primer, ne bi bilo obrnuto? Zašto Evropa ne bi bila taktičko opredeljenje – način da se dobije više para, međunarodnih poseta i pohvala – a Rusija strateško, put kojim se zaista ide?

Ako se sudi po modelu društva koje se u Srbiji sistematski uspostavlja od 2012. godine – uništavanje institucija demokratske države, podsticanje ksenofobije, medijski linčevi neistomišljenika, zloupotrebe tajne službe u političke svrhe, relativizacija ratnih zločina – sve je to mnogo bliže Putinovom modelu vladanja nego evropskom.

Izveštaj Atlantskog saveta, međutim, navodi i drugo moguće objašnjenje za Vučićev flert sa Rusijom: ono je postavljeno kao sekundarno u odnosu na prethodno, mada po našem utisku, autori izveštaja ne isključuju da su, u nekom odnosu, i jedno i drugo u nekoj meri i istovremeno prisutni. Radi se o kalkulaciji za slučaj da „evropski projekat“ konačno propadne:

„On (Vučić – prim. ZČ) takođe vidi svoj dugoročni odnos sa Rusijom kao obezbeđenje u slučaju da evropski projekat katastrofalno propadne. Ako se to dogodi, Srbija će ipak ostati sa jednom velikom silom iza sebe, nasuprot svim ostalim zemljama regiona koje su stavile svoju budućnost na ono što je potencijalno neostvariv, nedostižan san, slepa ulica.“

Šta nam govore citirane rečenice iz izveštaja Atlantskog saveta? Najmanje tri stvari. Najpre, da njegovi autori ne veruju Aleksandru Vučiću. Drugo, da u geopolitičkom kontekstu oni ne samo da preziru vrednosti za koje se javno zalažu, nego im više nije preterano ni stalo da svoje čitaoce ubede u suprotno. I treće, da se – više nego ikada ranije – i sami pitaju kolika je održivost „evropskog projekta“. Doduše, evroskepticizam oni ovde opisuju kao Vučićevu dilemu, ali svakom malo iskusnijem čitaocu ovog teksta jasno je da je to, zapravo više njihova dilema.

***

Konačno, koje konkretne predloge sadrži izveštaj Atlantskog saveta? Ima ih samo četiri i u tom smislu sam dokument deluje racionalnije od mnogih sličnih sa deset ili petnaest predloga (po pravilu, veći broj predloga znači i manje ozbiljnosti u njihovom formulisanju i manje stvarnog očekivanja da će ijedan od njih ikada biti primenjen).

Prvo, to je uspostavljanje „stalnog vojnog prisustva“ SAD na Balkanu, čime bi se istovremeno dala i podrška lojalnim klijentelističkim režimima u regionu, ali i poslala poruka ozbiljnosti u odnosima sa Rusijom. Kao lokaciju za ovo “stalno vojno prisustvo” izveštaj pominje Kamp Bondstil na Kosovu, dok su pojedini tabloidi pod ruskim uticajem u Beogradu pomenuli Distrikt Brčko u Bosni i Hercegovini.

Drugo, to je politika tzv. „istorijskog približavanja Srbiji”, odnosno novog tretmana Beograda kao „bliskog partnera i saveznika“. Ovaj predlog je, međutim, uslovljen jasnim distanciranjem Srbije od Rusije. Izveštaj priznaje da taj uslov „za Beograd nije trivijalan“ ali jasno konstatuje kako to nije nešto na čemu bi „SAD i EU smele da prihvate kompromis“.

Treće, to je „povratak reputacije SAD kao poštenog brokera“. U ovom kontekstu, izveštaj govori o „brokeru“, dakle o posredniku, u dva značenja: unutrašnjem i spoljnom.

U unutrašnjem, kada se radi o političkim tenzijama u samim balkanskim društvima:

„Slepa potraga za stabilnošću po cenu progresa u demokratskom razvoju virtuelno garantuje opstanak istih patologija koje su već zatrovale region.“

Ovo je, dosad, najdirektnija kritika politike tzv. „stabilokratije“ koju je poslednjih godina sprovodila EU pod vođstvom Merkelove, i najoštrije razlikovanje između američkog i evropskog pristupa: EU je smatrala da je šargarepa dovoljna da privuče lojalnost koruptivnih balkanskih lidera, SAD nisu spremne da se odreknu ni štapa.

Nedavna promena vlasti u Makedoniji, i pad režima Gruevskog, pokazuju da je zec pojeo evropsku šargarepu i da nikako nije mogao da ode iz bašte bez američkog štapa. Izveštaj upravo i navodi makedonski primer kao obrazac koji treba slediti.

Ali, izveštaj pominje i ulogu „brokera“ u spoljnom značenju: kao posrednika u rešavanju otvorenih pitanja između pojedinih balkanskih zemalja. Kao jedan primer takvog posredništva izveštaj navodi pregovore između Makedonije i Grčke oko imena, za koje dobro obavešteni izvori očekuju da će se uspešno okončati već u proleće 2018. godine, i to upravo zahvaljujući američkom posredovanju.

Četvrto, to je oslonac na „preduzetnike i omladinu u regionu“. Na prvo čitanje, ovo zaista zvuči kao često ponavljana floskula: od pada Berlinskog zida, razne evropske i američke administracije pominjale su „preduzetnike i mlade“ kao onu arhimedovsku tačku oslonca koja može da pokrene svet. U praksi, međutim, zapadni uticaj u ovom delom sveta u poslednjih četvrt veka više se održavao spojem tajnih službi i organizovanog kriminala nego preduzetnika i mladih.

Međutim, na drugo čitanje, ako se pogledaju identične socijalne strukture na koje se oslanja vlast Dodika i Izetbegovića, Vučića i Tačija, Đukanovića i Kolinde – amalgam lumpenproletarijata, kriminala i birokratije – ovaj četvrti predlog potencijalno može da fermentira revoluciju. Jer, “preduzetnici i mladi“ su upravo oni isti društveni slojevi koji su dali ključan doprinos pobedi Zaeva u Makedoniji: ovde su Vilson i Hojt Ji u potpunom saglasju.

***

Konačno, koji bi od navedena četiri predloga – zaista primenjen od strane američke administracije – objektivno odgovarao sadašnjem režimu u Srbiji? Po našem mišljenju, nijedan.

Prvi bi bolno podsetio srpsko biračko telo na njegovu samoprihvaćenu ulogu američkog kvislinga.

Drugi bi ga doveo u konflikt sa svim resursima ruske meke moći i izložio raznim oblicima hibridnih pretnji iz Moskve.

Treći bi ga doveo u poziciju u kojoj bi morao da se liši ključnog unutrašnjeg saveznika: kleptokratskih struktura.

Četvrti bi stvorio novi socijalni reljef u kojem bi njegov položaj postao neodrživ.

U površnoj srpskoj javnosti koja ne čita ništa više od naslova, jedna rečenica – ona o „istorijskom približavanju sa Srbijom“ – možda je mogla da bude kratkoročno iskorišćena u propagandne svrhe. Sve ostale su, zato, pažljivo prećutane.

***

Objavljeno na portalu http://www.mojizbor.info 6. decembra 2017:

https://mojizbor.info/2017/12/jugoistocno-od-evropskog-raja-novi-predlozi-atlantskog-saveta-za-balkan/

Dokumenti: “Predsednik SAD i politički rat” (maj 2017)

12 Saturday Aug 2017

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

Een man zittend aan een schrijftafel
“Administracija trpi sramnu kampanju dezinformacija, usmerenu da najpre podrije, potom delegitimizuje i na kraju ukloni Predsednika.”

Ova rečenica vam deluje kao isečak iz neke obaveštajne analize? Napisao ju je narodni poslanik Đukanović u Aferi ili Bata Gašić u Bezbednosno-informativnoj agenciji?

Prva pretpostavka je tačna. Obe opcije u drugoj pretpostavci su pogrešne.

Rečenicom koju smo citirali zapravo počinje tajni memorandum “Predsednik SAD i politički rat”, koji je krajem maja ove godine pripremila grupa ekstremnih desničara oko Donalda Trampa, okupljenih u Savetu za nacionalnu bezbednost.

Pošto se Zemlja zaklela Raju, da se sve tajne doznaju, tako je i “tajnost” ovog dokumenta potrajala svega četrdesetak dana. Zato smo odlučili da sedam strana ovog teksta ekskluzivno podelimo sa svima vama, malo pre nego što o tome počnu da pišu svi svetski mediji…

***

Pre nego što uđemo u analizu sadržaja ovog dokumenta od otprilike tri i po hiljade reči, ukratko ćemo razmotriti dosad dostupne činjenice o okolnostima pod kojima je on nastao, njegovim autorima i posledicama koje je dosad proizveo u unutrašnjim krugovima Trampove administracije.

Iako je sam dokument nepotpisan, ideje koje sadrži su u suštinskom smislu rezultat kolektivnog rada nekoliko autora: za sve njih veruje se da su blisko povezani sa bivšim Savetnikom za nacionalnu bezbednost Predsednika SAD, Majklom Flinom, koji se trenutno nalazi pod istragom FBI zbog sumnje na nedozvoljene veze sa Rusijom. U tehničkom smislu, autor dokumenta je Rič Higins, bivši funkcioner Pentagona, koji je u Savetu za nacionalnu bezbednost vodio sektor za strateško planiranje.

Mada u dokumentu nije pomenut po imenu, upućeni izvori veruju da se iza “onih snaga u administraciji koji rade protiv predsednika Trampa” krije Flinov naslednik na mestu Savetnika za nacionalnu bezbednost, general MekMaster.

Priča o čudnom putu koji je sam dokument imao u okviru Bele kuće po mnogo čemu podseća na latinoameričku seriju, i ima slične tragikomične elemente: sin koji pokušava da se dokaže pred ocem; general koji se oseća izolovanim u misiji da pronađe krticu; opskurni desničarski bloger, sa dubokim grlom u bezbednosnom aparatu; i predsednik, čiji je najpoverljiviji čovek brbljiva TV zvezda.

Kontroverze oko Memoranduma počinju već u junu lovom na službenike za koje se verovalo da su dostavljali insajderske informacije desničarskom blogeru Majku Cernoviću, koji je imao više uvida u događaje unutar Saveta za nacionalnu bezbednost nego što bi to bilo dozvoljeno pravilima rada ove institucije. U poslednjih nekoliko meseci, Cernović je na svom blogu vodio otvorenu kampanju protiv generala MekMastera, novog šefa ove institucije.

U julu, memorandum je pronađen na Higinsovoj elektronskoj pošti u toku nečega što su neki izvori Saveta za nacionalnu bezbednost opisali kao “rutinsku kontrolu komunikacija zaposlenih”. Neki drugi izvori su, međutim, akciju opisali kao “makartijevsku čistku zaposlenih osumnjičenih za komunikaciju sa Cernovićem”.

Higins je, izgleda, konačan tekst Memoranduma do tada bio podelio nekolicini svojih istomišljenika (pretpostavlja se onima koji su i učestvovali u njegovoj izradi), od kojih su neki bili zaposleni u Beloj kući.

Nakon što je dokument pronađen, MekMasterov zamenik Riki Vadel je jednostavno pozvao Higinsa i saopštio mu da može da podnese ostavku ili da bude otpušten. U ovom drugom slučaju rizikovao bi da njegove bezbednosne saglasnosti budu povučene. Kao razuman čovek, Higins je izabrao prvu opciju i bio ispraćen iz prostorija Saveta za nacionalnu bezbednost od strane naoružanog obezbeđenja: nije mu bilo dozvoljeno da se vrati u svoju kancelariju. Tek kasnije je od svojih istomišljenika koji su tamo ostali saznao da je razlog njegove prinudne ostavke bio Memorandum.

Posle Higinsovog odlaska, 21. jula, MekMaster je krenuo da počisti kuću – oslobodi se svih službenika koji su bili povezani sa Memorandumom, i lojalni njegovom prethodniku, Majklu Flinu. Čistka je zahvatila i neke koji su samo bili zapaženi kako sa autorom suviše dugo raspravljaju pitanja spoljne politike… Među otpuštenima bili su Ezra Koen-Vatnik, ključni obaveštajac Saveta, i Derek Harvi, koji je rukovodio portfoliom Saveta za Bliski istok.

U međuvremenu, Memorandum je našao svoj put kroz Trampovu Belu kuću i, na tom putu, došao je i do Predsednikovog sina, Donalda Trampa juniora. Tramp mlađi je u to vreme bio pod pritiskom medija zbog onog sumnjivog sastanka sa ruskom pravnicom i dokument je dao svom ocu, kako bi se pohvalio da je ipak učinio nešto korisno, i ovaj je eksplodirao u jednom od svojih uobičajenih ispada.

Komedija grešaka se nastavila i Tramp tek početkom avgusta saznaje od svog bliskog prijatelja, Šona Henitija, urednika Foks Njuza, da je autor dokumenta otpušten. Prirodno, bio je ljut, i to iz dva razloga: najpre, njemu se Memorandum svideo; drugo, tačno je pretpostavio da je samo pitanje vremena kada će dokument procureti u javnost i početi da mu pravi ogromnu političku štetu.

To vreme je, kao što vidimo, isteklo za samo sedam dana. I dok su službenici Bele kuće, do početka ove nedelje, tvrdili kako su “ovlaš pogledali stranicu ili dve dokumenta”, u četvrtak 10. avgusta dokument je izašao izvan kontrole američkih službi. Narednih dana, njime će se baviti ceo svet, na ovaj ili na onaj način.

Za sada, rezultat afere je sve širi jaz između Donalda Trampa i njegovog Savetnika za nacionalnu bezbednost, proces koji može da vodi u početak kraja generalovog mandata, ili u početak kraja Trampovog predsedništva, ili u oboje.

***

Prema autorima Memoranduma, Donald Tramp i “nova Amerika” imaju sedam smrtnih neprijatelja, koji deluju zajedno na njegovom rušenju. To su:

1. Glavni mediji
2. “Akademija” (intelektualci)
3. Duboka država
4. Globalne korporacije i banke
5. Establišment Demokrata
6. Establišment Republikanaca
7. Islamisti

Ako mislite da se “teorija zavere” završava sa ovim banalnim spiskom, prevarili ste se – kad dođete do kraja Memoranduma, svaka naredna naslovna strana Informera izgledaće vam kao dečja slikovnica…

“Politički rat” protiv Trampa vodi se, kažu autori, “maoističkim metodima”, kao “sinhronizacija nasilnih i nenasilnih akcija koje vode mobilizaciji pojedinaca i grupa”. U toj strategiji, formiranje “kontra-države” je centralno za preuzimanje državne vlasti.

Autori su imali i ozbiljne teorijske ambicije: koreni rušenja Donalda Trampa mogu se naći još u dvadesetom veku – Gramšijevom marksizmu, fabijanskom socijalizmu i među teoretičarima Frankfurtske škole na čelu sa Herbertom Markuzeom.

Na borbi protiv rasizma i ksenofobije, autori pronalaze i tačku preklapanja marksizma sa ekstremnim islamizmom. U tom diskursu, organizacije kao što su Ujedinjene nacije, Evropska unija, OEBS, na jednoj, i Organizacija islamske konferencije i Muslimansko bratstvo, na drugoj strani, samo su različiti instrumenti za ostvarivanje istog globalnog cilja.

Takozvani “meta narativ” je zajednički za svih sedam Trampovih protivnika, i svodi se na tri ključne teze:

1. Predsednik Tramp je nelegitiman
2. Predsednik Tramp je korumpiran
3. Predsednik Tramp je nečastan.

Kombinacijom ovih teza moguće je formirati različite pojedinačne narative u koje se onda ubacuju konkretni navodi kojima se oni operacionalizuju, među kojima su tvrdnje da je “Rusija hakovala izbore”, ili da je odgovoran za “ometanje pravde”, ili da je “Putinova marioneta”.

Konačno, cilj napada na predsednika Trampa, prema autorima Memoranduma, nije samo uništenje njega lično, nego i “uništenje vizije Amerike koja je dovela do njegovog izbora”.

Drugim rečima, cilj je “kraj države” – formiranje “demoralisanog pokreta, dovoljno velikog da izabere predsednika koji će naknadno postati svestan svog sopstvenog razvlašćivanja”.

***

Memorandum napravljen u Savetu za nacionalnu bezbednost SAD – iako nikada nije postao zvaničan – predstavlja vrlo važan istorijski dokument, jer nam ostavlja svedočenje o načinu razmišljanja, prioritetima i intelektualnim dometima američke ekstremne desnice u trenutku kada su njeni ideolozi smatrali da se nalaze na vrhuncu svoje moći i kada su konačno mogli da pišu ono što zaista misle.

Na tri bitne tačke, ovaj Memorandum jeste savremena verzija Hitlerovog Majn Kampfa.

Prvo, u ovom narativu je “Islam” zamenio “Judaizam” iz Hitlerovog narativa. U različitim istorijskim kontekstima, i jedan i drugi imaju istu ulogu: da homogenizuju pauperizovanu srednju klasu protiv spoljnog neprijatelja i klasne ratove skrenu na put verskih ratova.

Drugo, u ovom narativu su “multinacionalne kompanije i banke” zamenile “britansku plutokratiju i masoneriju”, tu omiljenu Hitlerovu poštapalicu.

Treće, floskula o “Dubokoj državi” je zapravo smokvin list kojim se prikriva mržnja prema bilo kakvoj državi, zakonima, institucijama i procedurama, kojima bi bila ograničena i kontrolisana “politička volja” i mesijanska uloga novog firera. Trampova ekstremna desnica prezire te kategorije na isti način na koji je Hitler prezirao institucije Vajmarske republike. U korenu tog prezira je u oba slučaja isti duboki osećaj niže vrednosti, proistekao iz svesti o sopstvenoj inferiornosti.

Sjedinjene Američke Države su ozbiljna i stabilna država, koja raspolaže dovoljnim mehanizmima da ispravi i one greške koje njeni birači ponekad naprave.

Već sama činjenica da je ovaj Memorandum uspeo da dođe u ruke onih kojima nije bio namenjen, i da će se njim uskoro baviti veći deo sveta, potvrđuje ovu pretpostavku. Zato su šanse da SAD ponove sudbinu Vajmarske Nemačke vrlo male.

***

Za javnost u Srbiji je, međutim, od izuzetnog značaja da se upozna sa ovim Memorandumom, jer postoje četiri bitne tačke na kojima se rezon Trampovih desničara poklapa sa rezonom Vučićeve populističke desnice.

To je, najpre, antagonizam prema slobodnim medijima, zatim neprihvatanje podele vlasti – tekovine evropskih buržoaskih revolucija – potom prezir prema intelektualcima i, konačno, postmoderna opsesija sinkretičkim ideologijama, u kojima vlast više nije sredstvo za ostvarenje bilo kakvih ciljeva, nego je sama sebi cilj.

Izučavajući događaje leta 2017. godine u Americi, taktike, tehnike i metode borbe protiv američke diktature, mi predviđamo buduće događaje u Srbiji i obučavamo se u taktikama, tehnikama i metodama borbe protiv srpske diktature. Na isti način na koji je borbeno iskustvo u Španskom građanskom ratu 1936-1939 prekalilo jugoslovenske antifašiste za epopeju 1941-1945.

Odnos većine i manjine, u tom kontekstu, uvek je relativan. U jesen ove godine obeležićemo dva velika istorijska jubileja: pet stotina godina Luterove reformacije 1517. i sto godina Boljševičke revolucije u Rusiji, 1917.

U oba ova događaja, promene koje su potresle svet i promenile ga iz korena nije izborila ćutljiva i poslušna većina, nego odlučna, borbena i dobro organizovana manjina. Tako se, još od ranog hrišćanstva uostalom, pisala istorija.

***

U međuvremenu, dok čekamo rasplet u Americi, i dok čekamo da se steknu objektivni i subjektivni uslovi kod nas, možete opet da letnje nedelje prekratite malim, ali zabavnim, misaonim eksperimentom.

Zamislite, dakle sličan Memorandum u Srbiji, koji privatno piše grupa pro-ruskih desničara u BIA. Oni smatraju da je “unutrašnji dijalog” o Kosovu izdaja nacionalnih interesa, ali u stvari ruše Batu Gašića za račun njegovog prethodnika. Možete i da zamislite onih “sedam smrtnih neprijatelja” iz Memoranduma, prenesenih u srpske prilike – mada, o njima ionako već svakodnevno piše Informer, pa bi taj deo eksperimenta bio pomalo dosadan…

Onda zamislite Batu Gašića kako otpušta autora, i Andreja Vučića kako dokument dostavlja svom bratu. I zamislite kako baš od Milomira Marića Aleksandar Vučić saznaje da je autor dokumenta otpušten, a da se zapravo i ne zna koliko kopija istog postoji… I na kraju zamislite dan u kojem dokument dolazi do Jugoslava Ćosića na N1.

E, sve se to desilo nesrećnom Donaldu Trampu za samo četrdeset dana…

***

Objavljeno na sajtu mojizbor.info 11.08.2017.

 

Political-Warfare (1)-page-001Political-Warfare (1)-page-002Political-Warfare (1)-page-003Political-Warfare (1)-page-005Political-Warfare (1)-page-006Political-Warfare (1)-page-007

Dokumenti: “Aktivnosti Donalda Trampa u Rusiji i kompromitujući odnos sa Kremljom”

14 Saturday Jan 2017

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

trump-intelligence-allegations-page-001

“Russian regime has been cultivating, assisting and supporting TRUMP for at least 5 years. Aim, endorsed by PUTIN, has been to encourage splits and divisions in western alliance.

Former top Russian intelligence officer claims FSB has compromised TRUMP through his activities in Moscow sufficiently to be able to blackmail him. According to several knowledgeable sources, his conduct in Moscow has included perverted sexual acts which have been arranged/monitored by the FSB.”

(Corporate Intelligence Document 2016/080, 20 June 2016)

 

Nekoliko uvodnih komentara i objašnjenja

  1. Priča o jednom dosijeu i njegovim čudnim putevima…

U utorak 10. januara 2017. godine CNN je objavio da je predsedniku SAD, Baraku Obami i izabranom predsedniku, Donaldu Trampu, od strane američke obaveštajne zajednice dostavljen sinopsis od dve strane, u kojem se daje rezime dosijea koji je, u toku gotovo osamnaest meseci, pripreman o vezama između Donalda Trampa i ruske vlade.

Dosije ima ukupno trideset pet stranica teksta: to je zbirka šesnaest memoranduma pripremanih u različitim datumima, u periodu od 26. jula 2015. do 13. decembra 2016. godine. On sadrži vrlo specifične, detaljne, nepotvrđene (a delom i nepotvrdive) navode o kontaktima između bliskih saradnika Donalda Trampa i ruskih obaveštajnih operativaca, uključujući i grafičke opise seksualnih činova koje je dokumentovala ruska strana.

Suština navoda u ovom dosijeu svodi se na ilustraciju tvrdnje da je vlada Ruske federacije “kultivisala, podržavala i pomagala” izabranog predsednika Donalda Trampa u toku najmanje pet prethodnih godina, i u čitavom tom periodu prikupljala kompromitujuće podatke o njemu.

Prema saznanjima kojima raspolažemo, ovaj dosije je – na komercijalnoj osnovi, i po narudžbini političkih protivnika Donalda Trampa – pripremio jedan bivši visoki obaveštajac britanske spoljne obaveštajne službe MI-6. O njemu će isto nešto kasnije biti više reči. U proverama koje smo potom izvršili potvrđena nam je autentičnost dokumenta: on nije izmišljen, iako to ne znači nužno da su svi njegovi navodi potpuno tačni.

Dokument, takođe, sadrži i nekoliko materijalnih grešaka koje smo uočili. Nismo, međutim, bili u mogućnosti da potpuno precizno utvrdimo da li su ove greške u dosije unete omaškom ili namerno. Pretpostavljamo da se neke od tih grešaka, npr. one u transkripciji pojedinih imena i naziva, mogu objasniti činjenicom da je – makar neke delove teksta – pisala osoba kojoj je ruski maternji jezik. Očigledno, verzija koja nam je dostupna, i koju ovde dajemo čitaocima, nije i finalna.

Dokumenti koje sadrži ovaj dosije su, prema našim saznanjima, već neko vreme dostupni malom broju kongresmena, obaveštajnih funkcionera SAD i novinara. Prvi izveštaji o njihovom postojanju pojavili su se krajem oktobra 2016. godine. Bivši lider demokratske većine u Senatu, Hari Rejd, imao je uvid u ovaj dosije pre nego što je poslao otvoreno pismo direktoru FBI Džejmsu Komiju o Trampovim vezama sa Rusijom, 30. oktobra 2016. godine.

Početkom decembra 2016. godine, ovaj dosije je, na međunarodnoj konferenciji koja se održavala u Kanadi, jedan bivši britanski ambasador u Moskvi predao američkom republikanskom senatoru iz Arizone, Džonu MekKejnu. Senator MeKejn je dosije potom predao direktoru FBI Komiju, 9. decembra 2016. godine, iako se osnovano sumnja da je tog dana FBI već imao najmanje dva primerka.

Prema našim saznanjima, naručioci ovog dosijea – o čijem identitetu postoji više različitih pretpostavki, o čemu će biti nešto više reči kasnije – nisu iz establišmenta bivše državne sekretarke Hilari Klinton i Demokratske stranke, jer dosije i o Hilari Klinton sadrži neke vrlo kompromitujuće podatke, pre svega u pogledu nezadovoljavajućih bezbednosnih standarda koje je primenjivala u komunikacijama u Rusiji i sa Rusijom:

“A dossier of compromising material on Hillary CLINTON has been collated by the Russian Intelligence Services on many years and mainly comprises bugged conversations she had on various visits to Russia and intercepted phone calls rather than any embarrassing conduct. The dossier is controlled by Kremlin spokesman, PESKOV, directly on PUTIN’s orders. However it has not as yet been distributed abroad, including to TRUMP. Russian intentions for its deployment still unclear.”

2. … i priča o jednom autoru

steele

Britanska štampa je u četvrtak, 12. januara 2017. godine otkrila identitet autora dosijea: to je Kristofer Stil, bivši obaveštajac britanske Spoljne obaveštajne službe (SIS), poznatije kao MI-6, i od 2009. godine nalazi se u jednoj specifičnoj vrsti privatnog biznisa: izradi obaveštajnih procena, analiza i – baš ovakvih – dosijea.

I dok se Trampovi propagandisti pomalo nervozno trude da diskredituju ceo izveštaj kao lažan a britanska štampa nasuprot njima pokušava da od njegovog autora, Stila, napravi neku vrstu mitskog bića, Džemsa Bonda koji se sa filmskog platna vratio među žive, istina je – kao što to u ovakvim slučajevima najčešće i biva – negde na sredini.

Najpre, nisu tačne tvrdnje Gardijana da je Kristofer Stil bio “šef odeljenja MI-6 za Rusiju”: to nam je juče u toku dana potvrđeno od čoveka koji je zaista, svojevremeno, obavljao tu dužnost. Stil je bio jedan od operativaca u tom – inače, devedesetih godina, prilično velikom – odeljenju.

Drugo, nije tačna ni tvrdnja Gardijana da je Stil 2009. godine napustio Službu i otišao u privatni biznis “privučen velikim parama”: “Naprotiv, Kris je otišao zato što je njegova karijera već dostigla vrh koji je mogla da dostigne i više nije imao motiva da je izgrađuje”, rekao nam je naš izvor.

Treće, činjenica da Kristofer Stil, preko dvadeset godina, nije mogao da putuje u Rusiju (ruskim službama su njegov identitet i aktivnosti dobro poznate već negde od 1994. ili 1995. godine) nije nužno uticala na kvalitet izveštaja. Primarni izvori koji su navedeni u izveštaju bili su angažovani preko tzv. podizvođača, koji su prenosili informacije i, naravno, novac.

Četvrto, britanska štampa je napravila čitavu malu legendu od Stilovog navodnog “ličnog prijateljstva” sa direktorima MI-6, i bivšim i sadašnjim, Ser Džonom Skarletom i Ser Aleksom Jangerom. Kristofera Stila su obojica smatrala dobrim operativcem i stručnjakom za Rusiju, poveravala su mu neke osetljive zadatke, ali je to ipak bilo “daleko od prisnog prijateljstva”. Ser Džon Skarlet, inače poznat i kao manipulator sopstvenim ljudima više nego tuđim, angažovao je Stila kao operativca koji je rukovodio ruskim agentom Aleksandrom Litvinenkom. Britanska štampa to takođe navodi kao jedan od Stilovih rezultata, ali mi smo dužni da ovde podsetimo na realnost: Litvinenko je na kraju ipak ubijen (otrovan), i to usred Londona, 2006. godine. Daleko od perfektnog rezultata za Stila, zaista. Ser Aleks Janger, sadašnji direktor MI-6, i Kristofer Stil su vršnjaci (obojica rođeni 1963. godine) i zajedno su napredovali u službi: u vreme kada je Stil dao otkaz i ušao u privatni biznis (2009) Janger je postao šef kontraobaveštajnog odeljenja u MI-6.

Konačno, Gardijan spekuliše da je karijera Kristofera Stila zaustavljena zbog promena u težištima obaveštajnih interesa Velike Britanije sredinom prve decenije XXI veka: sa tzv. ruskog kompleksa, težište je prebačeno na islamski kompleks. I ovo objašnjenje je pomalo romantično i daleko od činjenica: “Nikada nije bio ni u prvih deset ljudi u krugu kandidata za direktora Službe”, potvrdio nam je naš izvor.

Konačno, još jedan detalj koji može biti zanimljiv. Kristofer Stil je, praktično od samog ulaska u privatni obaveštajni biznis (2009) održavao tesne veze sa američkim obaveštajnim agencijama, posebno sa FBI. Bio je jedan od organizatora mreže “prikrivenih islednika” – za račun FBI – koja je vodila istragu protiv funkcionera FIFA oko korupcije u fudbalu. Prema našem izvoru, ukupni poslovni interesi Kristofera Stila u SAD bili su daleko veći od zarade koju je mogao da ostvari na samom “Dosijeu Tramp”.

Znači li to da je, preko Stila, i FBI bio uključen u pripremu “Dosijea Tramp”? Da li je američka obaveštajna zajednica htela da ima privatno naručenu, neregistrovanu, dokumentaciju kojom bi mogla da ucenjuje novog predsednika? I, ako je to tačno, zašto se u nekom trenutku odustalo od prvobitnog plana: poznato je da materijali za ucenjivanje – tzv. “fioka” – gube najveći deo svoje upotrebne vrednosti onda kada izađu u javnost.

***

Klijent koji je angažovao Kristofera Stila – odnosno, njegovu kompaniju Orbiss Business Intelligence – da izradi Trampov “Dosije Rusija” i sam je, međutim, pomalo opskuran: američka istraživačka kompanija “Fusion GPS”, na čijem čelu se nalazi bivši reporter uglednog Volstrit Džornala, Glen Simpson. Kompanija ima višegodišnju reputaciju obavljanja (uglavnom prilično prljavih) poslova diskreditacije republikanskih kandidata i donatora, za račun lobija američkih Demokrata, odnosno klana Obama-Klinton. Tim pre je zanimljivo što se, kao finansijer cele “operacije Tramp” ovog puta, još u septembru 2015. godine, pojavljuje jedan republikanac – bogati donator stranke koji je hteo da zaustavi kampanju Donalda Trampa.

Tek znatno kasnije, međutim, u ceo projekat se uključuju i Demokrate, odnosno izborni štab Hilari Klinton. Oni dolaze do sazanja, najpre skromnih a potom i detaljnijih, o privatnoj istrazi kojom rukovodi tim Kristofera Stila, preko posrednika u Moskvi i nekoliko visoko pozicioniranih ruskih izvora koji su bili vrbovani novcem. Potom, oni pokušavaju da utiču na tu istragu makar indirektno, plasirajući određene informacije i kontakte. Zanimljivo je, međutim, da sve do dana američkih izbora – 8. novembra – Kristofer Stil nije nijedan osetljivi element iz istrage kojom je rukovodio predao štabu Demokrata. Ova činjenica jednostavno objašnjava zbog čega, u samoj izbornoj kampanji u SAD, nijedan deo dosijea nije obelodanjen.

***

3. Ko je bio “duboko grlo”?

Ostaje još jedno zanimljivo pitanje. Kako je dosije došao do republikanskog senatora iz Arizone, Džona MekKejna? Ko je “bivši britanski ambasador u Moskvi” koji ga je predao MekKejnu, početkom decembra 2016. godine na toj međunarodnoj konferenciji u Kanadi? Hajde da prvo utvrdimo “listu osumnjičenih”: broj bivših britanskih ambasadora u Moskvi, koji su još živi, je ukupno osam:

  • Ser Brajan Kartlidž (1931), u mandatu 1985-1988, u penziji prilično lošeg zdravlja
  • Ser Roderik Brajtvajt (1932), u mandatu 1988-1992, zajedno sa Stilom, u penziji
  • Ser Brajan Fol (1937), u mandatu 1992–1995, u penziji
  • Ser Endrju Vud (1940), u mandatu 1995-2000
  • Ser Roderik Lin (1948), u mandatu 2000-2004.
  • Ser Entoni Brenton (1950), u mandatu 2004-08, sada savetnik u Lojdu
  • Dama Ana Pringl (1955), u mandatu 2008-2011
  • Ser Tim Barou (1964), u mandatu 2011-2016, od 3. januara 2017. ambasador pri EU.

Većina analitičara je u prethodnih 48 časova bila sklona da, kao osobu koja je dosije predala senatoru MekKejnu, označi baš Roderika Brajtvajta, imajući u vidu njegov dugogodišnji lični odnos sa Kristoferom Stilom. Naše provere su, međutim, pokazale da je to malo verovatno, imajući u vidu njegove odmakle godine (84), zdravstveno stanje kao i činjenicu da, definitivno, u decembru 2016. godine nije putovao u Kanadu. Isto tako, mala je verovatnoća da bi Tim Barou, koji je pre mesec dana očekivao postavljenje za novog britanskog ambasadora pri EU, preduzimao tako rizičan poduhvat: poznat je kao izuzetno oprezan čovek.

andrewwood

Imajući u vidu sve elemente, verujemo da je ulogu “dubokog grla” – osobe koja je od bivšeg obaveštajaca Kristofera Stila uzela Trampov “Ruski dosije” i predala ga Trampovom najvećem protivniku među američkim Republikancima, senatoru MekKejnu – preuzeo Ser Endrju Vud, britanski ambasador u Moskvi 1995-2000.

Ser Endrju Vud je, u unutrašnjim krugovima Forin Ofisa, poznat po lukrativnim sklonostima: bio je u upravnom odboru britansko-ruske investicione kompanije “Renesans kapital” a jedno vreme je i bivšeg premijera Toni Blera savetovao o njegovim “ruskim investicijama”. Ser Endrju Vud je, inače, bio i britanski ambasador u SFR Jugoslaviji (1985-1989).

***

Imajući u vidu da se u javnosti već spekuliše sa mogućom ruskom intervencijom u tok izbora u Nemačkoj, u septembru ove godine, a posebno imajući u vidu izbore koji predstoje u Republici Srbiji, u aprilu ove godine, smatrali smo da je od interesa za javnost u Srbiji da na uvid dobije kompletan dosije, u originalu koji nam je dostavljen.

Čitaocu ostavljamo da sam, u meri u kojoj to želi i može, izvrši provere svih navoda u dosijeu koji ga budu interesovali, kao i da sam donese svoj zaključak o autentičnosti samog dosijea i, u tom sklopu, o tačnosti pojedinih navoda.

***

US Presidential Election: Republican Candidate Donald Trump’s Activities in Russia and Compromising Relationship with the Kremlin

trump-intelligence-allegations-page-001

trump-intelligence-allegations-page-002

trump-intelligence-allegations-page-003

trump-intelligence-allegations-page-004

trump-intelligence-allegations-page-005

trump-intelligence-allegations-page-006trump-intelligence-allegations-page-007

trump-intelligence-allegations-page-008

trump-intelligence-allegations-page-009

trump-intelligence-allegations-page-010

trump-intelligence-allegations-page-011

trump-intelligence-allegations-page-012

trump-intelligence-allegations-page-013

trump-intelligence-allegations-page-014

trump-intelligence-allegations-page-015

trump-intelligence-allegations-page-016

trump-intelligence-allegations-page-017

trump-intelligence-allegations-page-018

trump-intelligence-allegations-page-019

trump-intelligence-allegations-page-020

trump-intelligence-allegations-page-021

trump-intelligence-allegations-page-022

trump-intelligence-allegations-page-023

trump-intelligence-allegations-page-024

trump-intelligence-allegations-page-025

trump-intelligence-allegations-page-026

trump-intelligence-allegations-page-027

trump-intelligence-allegations-page-028

trump-intelligence-allegations-page-029

trump-intelligence-allegations-page-030trump-intelligence-allegations-page-031

trump-intelligence-allegations-page-032

trump-intelligence-allegations-page-033

trump-intelligence-allegations-page-034

trump-intelligence-allegations-page-035

 

 

Dokumenti: “Mini priručnik za gradsku gerilu” (Karlos Marigela, 1969)

23 Thursday Jun 2016

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

minimanual-urban-guerrilla-carlos-marighella-paperback-cover-art

“Urbani gerilac nije biznismen u gradskoj kompaniji, niti je glumac u pozorišnom komadu. Gradski gerilski rat, kao i seoski gerilski rat, je zavet koji gerilac daje sam sebi. Kada više ne može da se suočava sa teškoćama, ili ako vidi da mu ponestaje strpljenje da čeka, bolje je za njega da napusti ovu ulogu pre nego što izda svoj zavet, jer je očigledno da mu nedostaju osnovni kvaliteti neophodni da bi bio gerilac.”

(Karlos Marigela, “Mini priručnik za gradsku gerilu”, 1969)

Nekoliko uvodnih napomena o ovoj knjizi i njenom piscu

Carlos Marigela“Mini priručnik za gradsku gerilu” je knjiga koju je napisao brazilski marksista, političar, gerilac i pisac, Karlos Marigela, juna 1969. godine (u originalu na portugalskom: Mini-Manual do Guerrilheiro Urbano).

Ovaj priručnik, ne duži od četrdeset strana, sadrži praktične savete kako da se podrije i zbaci autoritarni režim u nekoj zemlji, sa ciljem da se u njoj izvede revolucija. U trideset osam kratkih poglavlja obuhvaćeni su svi bitni elementi gradske gerile: planiranje, logistika, naoružanje, psihološki rat, izvlačenje ranjenih, kontraobaveštajna zaštita, faktor iznenađenja, sabotaže, kidnapovanja, ubistva i pljačke…

Priručnik se pojavio samo godinu dana posle studentskih pobuna koje su širom sveta izbile 1968. godine, u trenutku kada su nade u međunarodnu revoluciju među militantnim levičarskim aktivistima, ali i mnogim intelektualcima, bile na vrhuncu. Priručnik je tako postao važno oruđe i referentna tačka za mnogo maoističkih, trockističkih i revolucionarnih socijalističkih pokreta i naoružanih grupa, naročito italijanskih Crvenih brigada, zapadnonemačke Frakcije Crvene armije i francuske Direktne akcije. U sedamdesetim godinama Priručnik je isto tako bio i nezamenljiv pratilac nekoliko nacionalno oslobodilačkih pokreta kao što su bili IRA, PLO, Sandinisti i Crveni Kmeri.

Engleski prevod Priručnika pojavio se po prvi put već 1970. godine i za to je zaslužan čuveni Berkeley Tribe – radikalne subkulturne novine koje su izlazile u Kaliforniji od 1969. do 1972. godine.

Ova knjiga je i dalje zabranjena u mnogim zemljama, ali je zanimljivo da se, za poslednjih pola veka u kontinuitetu, slobodno prodaje u dve najveće i najznačajnije kapitalističke zemlje savremenog sveta: SAD i Velikoj Britaniji. Poslednje britansko izdanje objavljeno je 2011. godine. Izdanje na francuskom jeziku objavljeno je u Kvebeku u Kanadi. Prevoda na srpskohrvatski jezik do sada još nije bilo.

***

Na kraju ovih uvodnih napomena, nekoliko rečenica i o autoru ovog priručnika.

Karlos Marigela (5. decembar 1911 – 4. novembar 1969) je rođen u Salvadoru, u brazilskoj državi Bahia, kao dete imigranata: oca Italijana i majke iz Sudana. Prvi put je uhapšen 1932. godine, a 1934. napušta Politehničku akademiju i postaje član tada još zabranjene Komunističke partije Brazila. Ponovo je uhapšen 1936, pa 1939. godine, kada ga je u zatvoru mučio lično Filinto Miler, jedan od šefova političke policije poznat i po nadimku “patron mučitelja”. Marigela ostaje u zatvoru sve do opšte amnestije, 1945. godine.

Karlos Marigela je 1946. godine izabran za saveznog poslanika u brazilskom parlamentu na listi Komunističke partije u saveznoj državi Bahia. Ovaj položaj, zbog promena u stranci, napušta već 1948. godine. Tada ponovo prelazi u poluilegalu i u narednoj deceniji obavlja više visokih dužnosti u stranci, a 1953-1954. provodi u studijskom boravku u Kini, gde izučava istoriju, teoriju i praksu Kineske revolucije.

Posle vojnog udara 1964. agenti brazilske političke policije – Departamento de Ordem Política e Social (DOPS) – ranjavaju Marigelu u bioskopu u Rio de Žaneiru i potom ga hapse. Oslobođen je naredne godine, odlukom suda.

1966. Marigela objavljuje svoju prvu knjigu – Brazilska kriza – u kojoj se otvoreno zalaže za oružanu revoluciju protiv vojne diktature. Po nekim mišljenjima savremenika, on se već tada smatra državnim neprijateljem broj jedan. Krajem te godine podnosi i ostavku na sve funkcije u nacionalnom rukovodstvu brazilske Komunističke partije: za njega je ona suviše umerena, on je za nju već isuviše radikalan.

Marigela je magnetski privučen Kubanskom revolucijom: suprotno stavu Partije, avgusta 1967. učestvuje na Prvoj konferenciji latinoameričke solidarnosti u Havani. Za vreme boravka na Kubi piše i svoju drugu knjigu – Neka pitanja o gerili u Brazilu – posvećenu Če Gevari, koji je ubijen tog oktobra u Boliviji. Ova knjiga štampana je u Brazilu ilegalno, septembra 1968.

Marigelin razlaz sa Komunističkom partijom Brazila završava se njegovim isključenjem iz stranke, februara 1968. godine. Međutim, on u tom trenutku već nekoliko meseci ima svoju paraelnu, ilegalnu, organizaciju kojoj je na čelu: Akciju za nacionalno oslobođenje (Ação Libertadora Nacional, ALN).

Juna 1969. Marigela je završio i svoju treću knjigu, koja će, kako će se ubrzo pokazati, biti i njegov književni, politički i revolucionarni testament: Mini priručnik za gradsku gerilu. 

4. septembra 1969. godine, Marigelini gerilci kidnapuju američkog ambasadora u Brazilu, Čarlsa Elbrika, koji je na to mesto tek došao sa svoje prethodne ambasadorske dužnosti – i to baš iz Beograda, u kojem je proveo prethodne četiri godine i postao prijatelj sa Titom…

Marigela drži Elbrika zatočenog punih 78 sati, i od brazilske vlade zahteva, u roku od 48 sati, oslobađanje petnaest političkih zatvorenika. U suprotnom – poručio je preko ambasadorovog vozača koji je pušten – “biće izvršena revolucionarna pravda”.

Predsednik vojne vlade, general Artur da Kosta e Silva prinuđen je da popusti – nije se usudio da proverava strpljenje svojih američkih sponzora koji su ga i doveli na vlast – i svih petnaest zatvorenika je oslobođeno. I Marigela je održao reč – Čarls Elbrik je pušten nepovređen.

Međutim, taj događaj je ubrzao odluku koja je još od ranije sazrevala u brazilskom vojnom i političkom vrhu: Karlos Madrigela bio je jednostavno isuviše opasan a da bi smeo da ostane živ. Složeni zadatak njegove likvidacije poveren je jednom od najsposobnijih tajnih policajaca koje je ta zemlja, u toj deceniji, imala – Serđiu Paranos Floriju, komandantu zloglasnih “eskadrona smrti”.

4. novembra 1969. godine, u osam sati uveče, u zasedi koju je tajna policija postavila ispred jedne od kuća koje je ALN smatrao sigurnim, u broju 800 u Aveniji Alameda Casa Branca u Sao Paolu, ubijen je Karlos Marigela, poznat među svojim sledbenicima i kao “brazilski Če Gevara”. Imao je 57 godina.

***

Tekst “Minipriručnika za gradsku gerilu” ovde dajemo integralno, na engleskom jeziku, u verziji koju je Berkeley Tribe objavio 1970. godine.

Po Bernskoj konvenciji o autorskim pravima, sadržaj ove knjige ući će u tzv. javni domen po isteku 50 godina od smrti autora, novembra 2019. godine.

Ali, sam Karlos Marigela nije obraćao mnogo pažnje na autorska prava. Naprotiv, već u samom predgovoru Priručnika, on jasno kaže:

“Druga važna poenta je da ovaj priručnik ne treba samo pročitati, ovde i sada, nego i širiti njegovu sadržinu. Ovo će biti moguće ako oni, koji se slažu sa njegovim idejama, naprave fotokopirane primerke ili je štampaju kao knjižicu.”

U vreme kada je Marigela ovo napisao, pre gotovo pola veka, Interneta i društvenih mreža nije još bilo…

***

Carlos Marighella: “Minimanual of the Urban Guerrilla”

 

Introduction

I would like to make a two-fold dedication of this work; first, to the memories of Edson Souto, Marco Antonio Bras de Carvalho, Melson Jose de Almeida (“Escoteiro”) and so many other heroic fighters and urban guerrillas who fell at the hands of the assassins of the Military Police, the Army, the Navy, the Air Force, and the DOPS, hated instruments of the repressive military dictatorship.

Second, to the brave comrades—men and women—imprisoned in the medieval dungeons of the Brazilian Government and subjected to tortures that even surpass the horrendous crimes carried out by the Nazis. Like those comrades whose memories we revere, as well as those taken prisoner in combat, what we must do is fight.

Each comrade who opposes the military dictatorship and wants to oppose it can do something, however small the task may seem. I urge all who read this minimanual and decide that they cannot remain inactive, to follow its instructions and join the struggle now. I ask this because, under any theory and under any circumstances, the duty of every revolutionary is to make the revolution.

Another important point is not merely to read this minimanual here and now, but to circulate its contents. This circulation will be possible if those who agree with its ideas make mimeographed copies or print it in a booklet, (although in this latter case, armed struggle itself will be necessary.)

Finally, the reason why this minimanual bears my signature is that the ideas expressed or systematized here reflect the personal experiences of a group of people engaged in armed struggle in Brazil, among whom I have the honor to be included. So that certain individuals will have no doubts about what this minimanual says, and can no longer deny the facts or continue to say that the conditions for armed struggle do not exist, it is necessary to assume responsibility for what is said and done. Therefore, anonymity becomes a problem in a work like this. The important fact is that there are patriots prepared to fight like soldiers, and the more there are the better.

The accusation of “violence” or “terrorism” no longer has the negative meaning it used to have. It has acquired new clothing; a new color. It does not divide, it does not discredit; on the contrary, it represents a center of attraction. Today, to be “violent” or a “terrorist” is a quality that ennobles any honorable person, because it is an act worthy of a revolutionary engaged in armed struggle against the shameful military dictatorship and its atrocities.

Carlos Marighella
1969

I

A Definition of the Urban Guerrilla

The urban guerrilla is a person who fights the military dictatorship with weapons, using unconventional methods. A revolutionary and an ardent patriot, he is a fighter for his country’s liberation, a friend of the people and of freedom. The area in which the urban guerrilla operates is in the large Brazilian cities. There are also criminals or outlaws who work in the big cities. Many times, actions by criminals are taken to be actions by urban guerrillas.

The urban guerrilla, however, differs radically from the criminal. The criminal benefits personally from his actions, and attacks indiscriminately without distinguishing between the exploiters and the exploited, which is why there are so many ordinary people among his victims. The urban guerrilla follows a political goal, and only attacks the government, the big businesses and the foreign imperialists.

Another element just as harmful to the guerrillas as the criminal, and also operating in the urban area, is the counterrevolutionary, who creates confusion, robs banks, throws bombs, kidnaps, assassinates, and commits the worst crimes imaginable against urban guerrillas, revolutionary priests, students, and citizens who oppose tyranny and seek liberty.

The urban guerrilla is an implacable enemy of the regime, and systematically inflicts damage on the authorities and on the people who dominate the country and exercise power. The primary task of the urban guerrilla is to distract, to wear down, to demoralize the military regime and its repressive forces, and also to attack and destroy the wealth and property of the foreign managers and the Brazilian upper class.

The urban guerrilla is not afraid to dismantle and destroy the present Brazilian economic, political and social system, for his aim is to aid the rural guerrillas and to help in the creation of a totally new and revolutionary social and political structure, with the armed population in power.

II

Personal Qualities of the Urban Guerrilla

The urban guerrilla is characterized by his bravery and his decisive nature. He must be a good tactician, and a good marksman. The urban guerrilla must be a person of great cleverness to compensate for the fact that he is not sufficiently strong in weapons, ammunition and equipment.

The career military officers and the government police have modern weapons and transport, and can go about anywhere freely, using the force of their own strength. The urban guerrilla does not have such resources at his disposal, and leads a clandestine existence. The guerrilla may be a convicted person or one who is out on parole, and must then use false documents.

Nevertheless, the urban guerrilla has an advantage over the conventional military or the police. It is that, while the military and the police act on behalf of the enemy, whom the people hate, the urban guerrilla defends a just cause, which is the people’s cause.

The urban guerrilla’s weapons are inferior to the enemy’s, but from the moral point of view, the urban guerrilla has an undeniable superiority. This moral superiority is what sustains the urban guerrilla. Thanks to it, the urban guerrilla can accomplish his principle duty, which is to attack and survive.

The urban guerrilla has to capture or steal weapons from the enemy to be able to fight. Because his weapons are not uniform—since what he has are expropriated or have fallen into his hands in various ways—the urban guerrilla faces the problem of a variety of weapons and a shortage of ammunition. Moreover, he has no place in which to practice shooting and marksmanship. These difficulties have to be overcome, forcing the urban guerrillas to be imaginative and creative—qualities without which it would be impossible for him to carry out his role as a revolutionary.

The urban guerrilla must possess initiative, mobility and flexibility, as well as versatility and a command of any situation. Initiative especially is an indispensible quality. It is not always possible to foresee everything, and the urban guerrilla cannot let himself become confused, or wait for instructions. His duty is to act, to find adequate solutions for each problem he faces, and to retreat. It is better to err acting than to do nothing for fear of making a mistake. Without initiative, there is no urban guerrilla warfare.

Other important qualities in the urban guerrilla are the following: to be a good walker, to be able to stand up against fatigue, hunger, rain or heat. To know how to hide, and how to be vigilant. To conquer the art of dissembling. Never to fear danger. To behave the same by day as by night. Not to act impetuously. To have unlimited patience. To remain calm and cool in the worst of conditions and situations. Never to leave a track or trail. Not to get discouraged.

In the face of the almost insurmountable difficulties in urban guerrilla warfare, sometimes comrades weaken and give up the fight.

The urban guerrilla is not a businessman in an urban company, nor is he an actor in a play. Urban guerrilla warfare, like rural guerrilla warfare, is a pledge which the guerrilla makes to himself. When he can no longer face the difficulties, or if he knows that he lacks the patience to wait, then it is better for him to relinquish his role before he betrays his pledge, for he clearly lacks the basic qualities necessary to be a guerrilla.

III

How the Urban Guerrilla Lives?

The urban guerrilla must know how to live among the people, and he must be careful not to appear strange and different from ordinary city life. He should not wear clothes that are different from those that other people wear. Elaborate and high-fashion clothing for men or women may often be a handicap if the urban guerrilla’s mission takes him into working class neighborhoods, or sections where such dress is uncommon. The same care has to be taken if the urban guerrilla must move from the South of the country to the North, and vice versa.

The urban guerrilla must make his living through his job or his professional activity. If he is known and sought by the police, he must go underground, and sometimes must live hidden. Under such circumstances, the urban guerrilla cannot reveal his activity to anyone, since this information is always and only the responsibility of the revolutionary organization in which he is participating.

The urban guerrilla must have a great ability for observation. He must be well-informed about everything, particularly about the enemy’s movements, and he must be very inquisitive and knowledgable about the area in which he lives, operates, or travels through.

But the fundamental characteristic of the urban guerrilla is that he is a man who fights with weapons; given these circumstances, there is very little likelihood that he will be able to follow his normal profession for long without being identified by the police. The role of expropriation thus looms as clear as high noon. It is impossible for the urban guerrilla to exist and survive without fighting to expropriate.

Thus, the armed struggle of the urban guerrilla points towards two essential objectives:

1. the physical elimination of the leaders and assistants of the armed forces and of the police;

2. the expropriation of government resources and the wealth belonging to the rich businessmen, the large landowners and the imperialists, with small expropriations used for the sustenance of the individual guerrillas and large ones for the maintenance of the revolutionary organization itself.

It is clear that the armed struggle of the urban guerrilla also has other objectives. But here we are referring to the two basic objectives, above all expropration. It is necessary for every urban guerrilla to always keep in mind that he can only maintain his existence if he is able to kill the police and those dedicated to repression, and if he is determined—truly determined—to expropriate the wealth of the rich businessmen, landowners and imperialists.

One of the fundamental characteristics of the Brazilian revolution is that, from the beginning, it developed around the expropriation of the wealth of the major business, imperialist and landowning interests, without excluding the largest and most powerful commercial elements engaged in the import-export business. And by expropriating the wealth of the principle enemies of the people, the Brazilian revolution was able to hit them at their vital center, with preferential and systematic attacks on the banking network—that is to say, the most telling blows were levelled at the businessman’s nerve system.

The bank robberies carried out by the Brazilian urban guerrillas hurt big businesses and others, the foreign companies which insure and re-insure the banking capital, the imperialist companies, the federal and state governments—all of them are systematically expropriated as of now.

The fruit of these expropriations has been devoted to the tasks of learning and perfecting urban guerrilla techniques, the purchase, production and transportation of weapons and ammunition for the rural areas, the security precautions of the guerrillas, the daily maintenance of the fighters, those who have been liberated from prison by armed force, those who have been wounded, and those who are being persecuted by the police, and to any kind of problem concerning comrades liberated from jail or assassinated by the police and the military dictatorship.

The tremendous costs of the revolutionary war must fall upon the big businesses, on the imperialists, on the large landowners, and on the government too—both federal and state—since they are all exploiters and oppressors of the people. Men of the government, agents of the dictatorship and of foreign imperialism, especially, must pay with their lives for the crimes they have committed against the Brazilian people.

In Brazil, the number of violent actions carried out by urban guerrillas, including executions, explosions, seizures of weapons, ammunition and explosives, assaults on banks and prisons, etc., is significant enough to leave no room for doubt as to the actual aims of the revolutionaries; all are witnesses to the fact that we are in a full revolutionary war and that this war can be waged only by violent means.

This is the reason why the urban guerrilla uses armed struggle, and why he continues to concentrate his efforts on the physical extermination of the agents of repression, and to dedicate 24 hours a day to expropriations from the people’s exploiters.

IV

Technical Preparation of the Urban Guerrilla

No one can become an urban guerrilla without paying special attention to technical preparation.

The technical preparation of the urban guerrilla runs from a concern for his physical condition to a knowledge of and apprenticeship in professions and skills of all kinds, particularly manual skills.

The urban guerrilla can have a strong physical constitution only if he trains systematically. He cannot be a good fighter if he has not learned the art of fighting. For that reason, the urban guerrilla must learn and practice the various forms of unarmed fighting, of attack, and of personal defense. Other useful forms of physical preparation are hiking, camping, the practice of survival in the woods, mountain climbing, rowing, swimming, skin diving and training as a frogman, fishing, harpooning, and the hunting of birds and of small and big game.

It is very important to learn how to drive a car, pilot a plane, handle a motor boat and a sailboat, understand mechanics, radio, telephone, electricity and have some knowledge of electronics techniques. It is also important to have a knowledge of topographical information, to be able to determine one’s position by instruments or other available resources, to calculate distances, make maps and plans, draw to scale, make timings, and work with an angle protractor, a compass, etc. A knowledge of chemistry, of color combination and of stamp-making, the mastery of the skills of calligraphy and the copying of letters, and other techniques are part of the technical preparation of the urban guerrilla, who is obliged to falsify documents in order to live within a society that he seeks to destroy. In the area of “makeshift” medicine, the urban guerrilla has the special role of being a doctor or understanding medicine, nursing, pharmacology, drugs, basic surgery and emergency first aid.

The basic question in the technical preparation of the urban guerrilla is, nevertheless, to know how to handle weapons such as the submachine gun, revolver, automatic pistol, FAL, various types of shotguns, carbines, mortars, bazookas, etc.

A knowledge of various types of ammunition and explosives is another aspect to consider. Among the explosives, dynamite must be well understood. The use of incendiary bombs, smoke bombs, and other types is also indispensible prior training. To know how to improvise and repair weapons, prepare Molotov cocktails, grenades, mines, homemade destructive devices, how to blow up bridges, tear up and put out of service railroads and railroad cars, these are necessities in the technical preparation of the urban guerrilla that can never be considered unimportant.

The highest level of preparation for the urban guerrilla is the training camp for technical training. But only the guerrilla who has already passed a preliminary examination can go to this school—that is to say, one who has passed the test of fire in revolutionary action, in actual combat against the enemy.

V

The Urban Guerrilla Weapons

The urban guerrilla’s weapons are light arms, easily obtained, usually captured from the enemy, purchased, or made on the spot. Light weapons have the advantage of fast handling and easy transport. In general, light weapons are characterized as being short-barreled. This includes many automatic weapons. Automatic and semi-automatic weapons considerably increase the firepower of the urban guerrilla. The disadvantage of this type of weapon, for us, is the difficulty in controlling it, resulting in wasted rounds or a wasteful use of ammunition—corrected for only by a good aim and precision firing. Men who are poorly trained convert automatic weapons into an ammunition drain.

Experience has shown that the basic weapon of the urban guerrilla is the light sub-machine gun. This weapon, in addition to being efficient and easy to shoot in an urban area, has the advantage of being greatly respected by the enemy. The guerrilla must thoroughly know how to handle the sub-machine gun, now so popular and indispensable to the Brazilian urban guerrillas.

The ideal sub-machine gun for the urban guerrilla is the INA .45 caliber. Other types of sub-machine guns of different calibers can also be used—understanding of course, the problem of ammunition. Thus, it is preferable that the manufacturing capabilities of the urban guerrillas be used for the production of one type of sub-machine gun, so that the ammunition to be used can be standardized. Each firing group of urban guerrillas must have a sub-machine gun handled by a good marksman. The other members of the group must be armed with .38 revolvers, our standard weapon. The .32 is also useful for those who want to participate. But the .38 is preferable since its impact usually puts the enemy out of action.

Hand grenades and conventional smoke bombs can also be considered light weapons, with defensive power for cover and withdrawal.

Long-barrelled weapons are more difficult for the urban guerrilla to transport, and they attract much attention because of their size. Among the long-barrelled weapons are the FAL, the Mauser guns or rifles, hunting guns such as the Winchester, and others.

Shotguns can be useful if used at close range and point blank. They are useful even for a poor shot, especially at night when precision isn’t much help. A pressure airgun can be useful for training in marksmanship. Bazookas and mortars can also be used in action, but the conditions for using them have to be prepared and the people who use them must be trained.

The urban guerrilla should not attempt to base his actions on the use of heavy weapons, which have major drawbacks in a type of fighting that demands lightweight weapons to insure mobility and speed.

Homemade weapons are often as efficient as the best weapons produced in conventional factories, and even a sawed-off shotgun is a good weapon for the urban guerrilla fighter.

The urban guerrilla’s role as a gunsmith has a basic importance. As a gunsmith, he takes care of the weapons, knows how to repair them, and in many cases can set up a small shop for improvising and producing effective small arms.

Experience in metallurgy and on the mechanical lathe are basic skills the urban guerrilla should incorporate into his manufacturing plans for the construction of homemade weapons. This production, and courses in explosives and sabotage, must be organized. The primary materials for practice in these courses must be obtained ahead of time, to prevent an incomplete apprenticeship—that is to say, so as to leave no room for experimentation.

Molotov cocktails, gasoline, homemade contrivances such as catapaults and mortars for firing explosives, grenades made of pipes and cans, smoke bombs, mines, conventional explosives such as dynamite and potassium chlorate, plastic explosives, gelatine capsules, and ammunition of every kind are indispensible to the success of the urban guerrilla’s mission.

The methods of obtaining the necessary materials and munitions will be to buy them or to take them by force in expropriation actions specially planned and carried out. The urban guerrillas will be careful not to keep explosives and other materials that can cause accidents around for very long, but will always try to use them immediately on their intended targets.

The urban guerrilla’s weapons and his ability to maintain them constitute his firepower. By taking advantage of modern weapons and introducing innovations in his firepower and in the use of certain weapons, the urban guerrilla can improve many of the tactics of urban warfare. An example of this was the innovation made by the Brazilian urban guerrillas when they introduced the use of the submachine gun in their attacks on banks.

When the massive use of uniform sub-machine guns becomes possible, there will be new changes in urban guerrilla warfare tactics. The firing group that utilizes uniform weapons and corresponding ammunition, with reasonable care for their maintenance, will reach a considerable level of effectiveness.

The urban guerrilla increases his effectiveness as he increases his firepower.

VI

The Shot; The Urban Guerrilla Reason for Existence

The urban guerrilla’s reason for existence, the basic condition in which he acts and survives, is to shoot. The urban guerrilla must know how to shoot well, because it is required by this type of combat.

In conventional warfare, combat is generally at a distance with long-range weapons. In unconventional warfare, in which urban guerrilla warfare is included, combat is at short range and often very close. To prevent his own death, the urban guerrilla must shoot first, and he cannot err in his shot. He cannot waste his ammunition because he does not possess large amounts, and so he must conserve it. Nor can he replace his ammunition quickly, since he is a part of a small team in which each guerrilla has to be able to look after himself. The urban guerrilla can lose no time, and thus has to be able to shoot at once.

One basic fact, which we want to emphasize completely, and whose importance cannot be overestimated, is that the urban guerrilla must not fire continuously, using up his ammunition. It may be that the enemy is responding to this fire precisely because he is waiting until the guerrilla’s ammunition is all used up. At such a moment, without having the opportunity to replace his ammunition, the guerrilla faces a rain of enemy fire, and can be taken prisoner or killed.

In spite of the value of the surprise factor, which many times makes it unnecessary for the urban guerrilla to use his weapons, he cannot be allowed the luxury of entering combat without knowing how to shoot. And when face-to-face with the enemy, he must always be moving from one position to another, since to stay in one place makes him a fixed target and, as such, very vulnerable.

The urban guerrilla’s life depends on shooting, on his ability to handle his weapons well and to avoid being hit. When we speak of shooting, we speak of accuracy as well. Shooting must be practiced until it becomes a reflex action on the part of the urban guerrilla. To learn how to shoot and have good aim, the urban guerrilla must train himself systematically, utilizing every practice method shooting at targets, even in amusement parks and at home.

Shooting and marksmanship are the urban guerrilla’s water and air. His perfection of the art of shooting may make him a special type of urban guerrilla—that is, a sniper, a category of solitary combatant indispensable in isolated actions. The sniper knows how to shoot at close range and at long range, and his weapons are appropriate for either type of shooting.

VII

The Firing Group

In order to function, the urban guerrillas must be organized into small groups. A team of no more than four or five is called a firing group. A minimum of two firing groups, separated and insulated from other firing groups, directed and coordinated by one or two persons, this is what makes a firing team.

Within the firing group, there must be complete confidence among the members. The best shot, and the one who knows best how to handle the sub-machine gun, is the person in charge of operations.

The firing group plans and executes urban guerrilla actions, obtains and stores weapons, and studies and corrects its own tactics.

When there are tasks planned by the strategic command, these tasks take preference. But there is no such thing as a firing group without its own initiative. For this reason, it is essential to avoid any rigidity in the guerrilla organization, in order to permit the greatest possible initiative on the part of the flrlng group. The old-type hierarchy, the style of the traditional revolutionaries, doesn’t exist in our organization. This means that, except for the priority of the objectives set by the strategic command, any firing group can decide to raid a bank, to kidnap or execute an agent of the dictatorship, a figure identified with the reaction, or a foreign spy, and can carry out any type of propaganda or war of nerves against the enemy, without the need to consult with the general command.

No firing group can remain inactive waiting for orders from above. Its obligation is to act. Any single urban guerrilla who wants to establish a firing group and begin action can do so, and thus becomes a part of the organization.

This method of action eliminates the need for knowing who is carrying out which actions, since there is free initiative and the only important point is to greatly increase the volume of urban guerrilla activity in order to wear out the government and force it onto the defensive.

The firing group is the instrument of organized action. Within it, guerrilla operations and tactics are planned, launched and carried through to success. The general command counts on the firing groups to carry out objectives of a strategic nature, and to do so in any part of the country. For its part, the general command helps the firing groups with their difficulties and with carrying out objectives of a strategic nature, and to do so in any part of the country.

The organization is an indestructible network of firing groups, and of coordination among them, that functions simply and practically within a general command that also participates in attacks—an organization that exists for no other purpose than that of pure and simple revolutionary action.

VIII

The Logistics of the Urban Guerrilla

Conventional logistics can be expressed with the formula FFEA:

F—food F—fuel E—equipment A—ammunition

Conventional logistics refer to the maintenance problems for an army or a regular armed force, transported in vehicles, with fixed bases and supply lines. Urban guerrillas, on the contrary, are not an army but small armed groups, intentionally fragmented. They have neither vehicles nor rear areas. Their supply lines are precarious and insufficient, and they have no fixed bases except in the rudimentary sense of a weapons factory within a house. While the goal of conventional logistics is to supply the war needs of the “gorillas” who are used to repress rural and urban rebellion, urban guerrilla logistics aim at sustaining operations and tactics which have nothing in common with conventional warfare and are directed against the government and foreign domination of the country.

For the urban guerrilla, who starts from nothing and who has no support at the beginning, logistics are expressed by the formula MMWAE, which is:

M—mechanization M—money W—weapons A—ammunition E—explosives

Revolutionary logistics takes mechanization as one of its bases. Nevertheless, mechanization is inseparable from the driver. The urban guerrilla driver is as important as the urban guerrilla machine gunner. Without either, the machines do not work, and the automobile, as well as the submachine gun becomes a dead thing. An experienced driver is not made in one day, and apprenticeship must begin early. Every good urban guerrilla must be a driver. As to the vehicles, the urban guerrilla must expropriate what he needs. When he already has resources, the urban guerrilla can combine the expropriation of vehicles with his other methods of acquisition.

Money, weapons, ammunition and explosives, and automobiles as well, must be expropriated. The urban guerrilla must rob banks and armories, and seize explosives and ammunition wherever he finds them.

None of these operations is carried out for just one purpose. Even when the raid is to obtain money, the weapons that the guards carry must be taken as well.

Expropriation is the first step in organizing our logistics, which itself assumes an armed and permanently mobile character.

The second step is to reinforce and expand logistics, resorting to ambushes and traps in which the enemy is surprised and his weapons, ammunition, vehicles and other resources are captured.

Once he has weapons, ammunition and explosives, one of the most serious logistics problems facing the urban guerrilla is a hiding place in which to leave the material, and appropriate means of transporting it and assembling it where it is needed. This has to be accomplished even when the enemy is alerted and has the roads blocked.

The knowledge that the urban guerrilla possesses of the terrain, and the devices he uses or is capable of using, such as scouts specially prepared and recruited for this mission, are the basic elements in solving the eternal logistics problems faced by the guerrillas.

IX

Characteristics of the Urban Guerrilla Tactics

The tactics of the urban guerrilla have the following characteristics:

1. It is an aggressive tactic, or, in other words, it has an offensive character. As is well known, defensive action means death for us. Since we are inferior to the enemy in firepower, and have neither his resources nor his power base, we cannot defend ourselves against an offensive or a concentrated attack by the “gorillas”. That is the reason why our urban technique can never be permanent, can never defend a fixed base nor remain in any one spot waiting to repel the circle of repression.

2. It is a tactic of attack and rapid withdrawal, by which we preserve our forces.

3. It is a tactic that aims at the development of urban guerrilla warfare, whose function will be to wear out, demoralize and distract the enemy forces, permitting the emergence and survival of rural guerrilla warfare, which is destined to play the decisive role in the revolutionary war.

X

The Initial Advantages of the Urban Guerrilla

The dynamics of urban guerrilla warfare lie in the guerrilla’s violent clash with the military and police forces of the dictatorship. In this conflict, the police have superiority. The urban guerrilla has inferior forces. The paradox is that the urban guerrilla is nevertheless the attacker.

The military and police forces, for their part, respond to the conflict by mobilizing and concentrating greatly superior forces in the pursuit and destruction of the urban guerrilla. The guerrilla can only avoid defeat if he depends on the initial advantages he has and knows how to exploit them to the end, to compensate for his weakness and lack of material.

The initial advantages are:

1. He must take the enemy by surprise.

2. He must know the terrain of the encounter.

3. He must have greater mobility and speed than the police and other repressive forces. 4. His information service must be better than the enemy’s. 5. He must be in command of the situation, and demonstrate a decisiveness so great that everyone on our side is inspired and never thinks of hesitating, while on the other side the enemy is stunned and incapable of acting.

XI

Surprise

To compensate for his general weakness and shortage of weapons compared to the enemy, the urban guerrilla uses surprise. The enemy has no way to combat surprise and becomes confused and is destroyed.

When urban guerrilla warfare broke out in Brazil, experience proved that surprise was essential to the success of any guerrilla operation. The technique of surprise is based upon four essential requirements:

1. We know the situation of the enemy we are going to attack, usually by means of precise information and meticulous observation, while the enemy does not know he is going to be attacked and knows nothing about the attackers.

2. We know the strength of the enemy we are going to attack, and the enemy knows nothing about our strength.

3. Attacking by surprise, we save and conserve our forces, while the enemy is unable to do the same, and is left at the mercy of events.

4. We determine the time and place of the attack, fix its duration and establish its objectives. The enemy remains ignorant of all of this information.

XII

Knowledge of the Terrain

The urban guerrilla’s best ally is the terrain, and because this is so he must know it like the palm of his hand. To have the terrain as an ally means to know how to use with intelligence its unevenness, its high and low points, its turns, its irregularities, its fixed and secret passages, its abandoned areas, its thickets, etc., taking maximum advantage of all of this for the success of armed actions, escapes, retreats, covers, and hiding places. Impasses and narrow spots, gorges, streets under repair, police checkpoints, military zones and closed-off streets, the entrances and exits to tunnels and those that the enemy can close off, corners controlled or watched by the police, traffic lights and signals; all this must be thoroughly known and studied in order to avoid fatal errors.

Our problem is to get through and to know where and how to hide, leaving the enemy bewildered in areas he doesn’t know. Being familiar with the avenues, streets, alleys, ins and outs, the corners of the urban centers, its paths and shortcuts, its empty lots, its underground passages, its pipes and sewer systems, the urban guerrilla safely crosses through the irregular and difficult terrain unfamiliar to the police, where the police can be surprised in a fatal ambush or trap at any moment.

Because he knows the terrain, the urban guerrilla can pass through it on foot, on bicycle, in a car, jeep or small truck, and never be trapped. Acting in small groups with only a few people, the guerrillas can rendezvous at a time and place determined beforehand, following up the initial attack with new guerrilla operations, or evading the police cordon and disorienting the enemy with their unexpected audacity.

It is an impossible problem for the police, in the labrynthian terrain of the urban guerrilla, to catch someone they cannot see, to repress someone they cannot catch, and to close in on someone they cannot find.

Our experience is that the ideal guerrilla is one who operates in his own city and thoroughly knows its streets, its neighborhoods, its transit problems, and its other peculiarities. The guerrilla outsider, who comes to a city whose streets are unfamiliar to him, is a weak spot, and if he is assigned certain operations, he can endanger them. To avoid grave mistakes, it is necessary for him to get to know the layout of the streets.

XIII

Mobility and Speed

To insure a mobility and speed that the police cannot match, the urban guerrilla needs the following:

1. Mechanization

2. Knowledge of the terrain

3. A disruption or suspension of enemy transport and communications

4. Light weapons

By carefully carrying out operations that last only a few moments, and leaving the site in mechanized vehicles, the urban guerrilla beats a rapid retreat, escaping capture.

The urban guerrilla must know the way in detail, and, in this manner, must go through the schedule ahead of time as a training, to avoid entering alleyways that have no exit, or running into traffic jams, or being stopped by the Transit Department’s traffic signals.

The police pursue the urban guerrilla blindly, without knowing which road he is using for his escape. While the urban guerrilla escapes quickly because he knows the terrain, the police lose the trail and give up the chase.

The urban guerrilla must launch his operations far from the logistical centers of the police. A primary advantage of this method of operation is that it places us at a reasonable distance from the possibility of capture, which facilitates our evasion.

In addition to this necessary precaution, the urban guerrilla must be concerned with the enemy’s communication system. The telephone is the primary target in preventing the enemy from access to information, by knocking out his communications systems.

Even if he knows about the guerrilla operation, the enemy depends on modern transportation for his logistics support, and his vehicles necessarily lose time carrying him through the heavy traffic of the large cities. It is clear that the tangled and treacherous traffic is a disadvantage for the enemy, as it would be for us if we were not ahead of him.

If we want to have a safe margin of security and be certain to leave no tracks for the future, we can adopt the following methods:

1. Deliberately intercept the police with other vehicles, or by seemingly casual inconveniences and accidents; but in this case the vehicles in question should neither be legal nor have real license numbers

2. Obstruct the roads with fallen trees, rocks, ditches, false traffic signs, dead ends or detours, or other clever methods

3. Place homemade mines in the way of the police; use gasoline or throw Molotov cocktails to set their vehicles on fire

4. Set off a burst of submachine gun fire or weapons such as the FAL aimed at the motor and tires of the cars engaged in the pursuit

With the arrogance typical of the police and the military authorities, the enemy will come to fight us equipped with heavy guns and equipment, and with elaborate maneuvers by men armed to the teeth. The urban guerrilla must respond to this with light weapons that can be easily transported, so he can always escape with maximum speed without ever accepting open fighting. The urban guerrilla has no mission other than to attack and quickly withdraw. We would leave ourselves open to the most crushing defeats if we burdened ourselves with heavy weapons and with the tremendous weight of the ammunition necessary to use them, at the same time losing our precious gift of mobility.

When our enemy fights against us with the cavalry, we are at no disadvantage as long as we are mechanized. The automobile goes faster than the horse. From within the car, we also have the target of the mounted police, knocking him down with sub-machine gun and revolver fire or with Molotov cocktails and hand grenades.

On the other hand, it is not so difficult for an urban guerrilla on foot to make a target of a policeman on horseback. Moreover, ropes across the street, marbles, and cork stoppers are very efficient methods of making them both fall. The great disadvantage faced by the mounted policeman is that he presents the urban guerrilla with two excellent targets—the horse and its rider.

Apart from being faster than the horseman, the helicopter has no better chance in pursuit. If the horse is too slow compared to the urban guerrilla’s automobile, the helicopter is too fast. Moving at 200 kilometers an hour, it will never succeed in hitting from above a target that is lost among the crowds and street vehicles, nor can the helicopter land in public streets in order to capture someone. At the same time, whenever it flies too low, it will be excessively vulnerable to the fire of the urban guerrillas.

XIV

Information

The chances that the government has for discovering and destroying the urban guerrillas lessens as the power of the dictatorship’s enemies becomes greater and more concentrated among the population.

This concentration of the opponents of the dictatorship plays a very important role in providing information about the actions of the police and government officials, as well as hiding the activities of the guerrillas. The enemy can also be thrown off with false information, which is worse for him because it is a tremendous waste.

By whatever means, the sources of information at the disposal of the urban guerrilla are potentially better than those of the police. The enemy is observed by the people, but he does not know who among the people transmits information to the urban guerrillas. The military and the police are hated by the people for the injustices and violence they have committed, and this facilitates obtaining information which is damaging to the activities of government agents.

Information, which is only a small segment of popular support, represents an extraordinary potential in the hands of the urban guerrilla.

The creation of an intelligence service, with an organized structure, is a basic need for us. The urban guerrilla has to have vital information about the plans and movements of the enemy; where they are, how they move, the resources of their banking network, their means of communication, and the secret activities they carry out. The reliable information passed on to the guerrillas represents a well-aimed blow at the dictatorship. The dictatorship has no way to defend itself in the face of an important leak which facilitates our destructive attacks.

The enemy also wants to know what actions we are planning so he can destroy us or prevent us from acting. In this sense, the danger of betrayal is present, and the enemy encourages betrayal and infiltrates spies into the guerrilla organization. The urban guerrilla’s technique against this enemy tactic is to denounce publicly the spies, traitors, informers and provocateurs. Since our struggle takes place among the people and depends on their sympathy—while the government has a bad reputation because of its brutality, corruption and incompetence—the informers, spies, traitors and the police come to be enemies of the people, without supporters, denounced to the urban guerrillas and, in many cases, properly punished.

For his part, the urban guerrilla must not evade the duty—once he knows who the spy or informer is—of physically wiping him out. This is the proper method, approved by the people, and it minimizes considerably the incidence of infiltration or enemy spying.

For complete success in the battle against spies and informers, it is essential to organize a counter-espionage or counter-intelligence service. Nevertheless, as far as information is concerned, it cannot all be reduced to a matter of knowing the enemy’s moves and avoiding the infiltration of spies. Intelligence information must be broad—it must embrace everything, including the most insignificant material. There is a technique of obtaining information, and the urban guerrilla must master it. Following this technique, intelligence information is obtained naturally, as a part of the life of the people.

The urban guerrilla, living in the midst of the population and moving about among them, must be attentive to all types of conversations and human relations, learning how to disguise his interest with great skill and judgement.

In places where people work, study, and live, it is easy to collect all kinds of information on payments, business, plans of all kinds, points of view, opinions, people’s state of mind, trips, interior layout of buildings, offices and rooms, operations centers, etc.

Observation, investigation, reconnaissance, and exploration of the terrain are also excellent sources of information. The urban guerrilla never goes anywhere absentmindedly and without revolutionary precaution, always on the alert lest something occurs. Eyes and ears open, senses alert, his memory is engraved with everything necessary, now or in the future, to the continued activity of the guerrilla fighter.

Careful reading of the press with particular attention to the mass communication media, the research of accumulated data, the transmission of news and everything of note, a persistence in being informed and in informing others, all this makes up the intricate and immensely complicated question of information which gives the urban guerrilla a decisive advantage.

XV

Decisiveness

It is not enough for the urban guerrilla to have in his favor surprise, speed, knowledge of the terrain, and information. He must also demonstrate his command of any situation and a capacity for decisiveness, without which all other advantages will prove to be useless.

It is impossible to carry out any action, however well-planned, if the urban guerrilla turns out to be indecisive, uncertain, irresolute. Even an action successfully begun can end in defeat if command of the situation and the capacity for decision falter in the middle of the execution of the plan. When this command of the situation and a capacity for decision are absent, the void is filled with hesitation and terror. The enemy takes advantage of this failure and is able to liquidate us.

The secret of the success of any operation, simple or complex, easy or difficult, is to rely on determined men. Strictly speaking, there are no simple operations: all must be carried out with the same care taken in the most difficult, beginning with the choice of the human elements—which means relying on leadership and the capacity for decision in every situation.

One can see ahead of time whether an action will be successful or not by the way its participants act during the preparatory period. Those who fall behind, who fail to make designated contacts, are easily confused, forget things, fail to complete the basic tasks of the work, possibly are indecisive men and can be a danger. It is better not to include them.

Decisiveness means to put into practice the plan that has been devised with determination, with audacity, and with an absolute firmness. It takes only one person who hesitates to lose all.

XVI

Objectives of the Guerrilla’s Actions

With his tactics developed and established, the urban guerrilla trains himself in methods of action leading to attack, and, in Brazil, has the following objectives:

1. To threaten the triangle within which the Brazilian state and North American domination are maintained, a triangle whose points are Rio, Sao Paulo and Belo Horizonte, and whose base is the axis Rio—Sao Paulo, where the giant industrial, financial, economic, political, cultural, military, and police complex that holds the decisive power of the country is located.

2. To weaken the local militia and the security systems of the dictatorship, given the fact that we are attacking and the “gorillas” defending, which means catching the government in a defensive position with its troops immobilized in the defense of the entire complex of national maintenance, with its ever-present fears of an attack on its strategic nerve centers, and without ever knowing where, how or when the attack will come.

3. To attack every area with many different armed groups, small in size, each self-contained and operating independently, to disperse the government forces in their pursuit of a thoroughly fragmented organization, instead of offering the dictatorship the opportunity to concentrate its forces in the destruction of one tightly organized system operating throughout the country.

4. To give proof of its combatitivenes, decision, firmness, determination, and persistence in the attack on the military dictatorship, in order to allow all rebels to follow in our example and to fight with urban guerrilla tactics. Meanwhile, the government with all of its problems, incapable of halting guerrilla actions within the cities, will lose time and suffer endless attrition, and will finally be forced to pull back its repressive forces in order to mount guard over all the banks, industries, armories, military barracks, prisons, public offices, radio and television stations, North American firms, gas storage tanks, oil refineries, ships, airplanes, ports, airports, hospitals, health centers, blood banks, stores, garages, embassies, residences of high-ranking members of the regime such as ministers and generals, police stations, official organizations, etc.

5. To increase urban guerrilla actions gradually into an endless number of surprise raids, such that the government cannot leave the urban area to pursue guerrillas in the rural interior without running the risk of abandoning the cities and permitting rebellion to increase on the coast as well as the interior of the country.

6. To force the Army and the police, their commanders and their assistants, to give up the relative comfort and tranquility of their barracks and their usual rest, for a state of fear and growing tension in the expectation of attack, or in a search for trails which vanish without a trace.

7. To avoid open battle and decisive combat with the government, limiting the struggle to brief, rapid attacks with lightning results.

8. To insure for the urban guerrilla a maximum freedom of movement and of action, without ever relinquishing the use of armed action, remaining firmly oriented towards helping the formation of rural guerrilla warfare and supporting the construction of a revolutionary army for national liberation.

XVII

On the Types and Nature of Missions for the Urban Guerrilla

In order to achieve the objectives previously listed, the urban guerrilla is obliged, in his tactics, to follow missions whose nature is as different or diversified as possible. The urban guerrilla does not arbitrarily choose this or that mission. Some actions are simple; others are complicated. The inexperienced guerrilla must be gradually introduced into actions and operations which run from the simple to the complex. He begins with small missions and tasks until he becomes completely experienced.

Before any action, the urban guerrilla must think of the methods and the personnel at his disposal to carry out the mission. Operations and actions that demand the urban guerrilla’s technical preparation cannot be carried out by someone who lacks the technical skill. With these precautions, the missions which the urban guerrilla can undertake are the following:

1. assaults

2. raids and penetrations

3. occupations

4. ambushes

5. street tactics

6. strikes and work stoppages

7. desertions, diversions, seizures, expropriation of weapons, ammunition and explosives

8. liberation of prisoners

9. executions

10. kidnappings

11. sabotage

12. terrorism

13. armed propaganda

14. war of nerves

XVIII

Assaults

Assaults are the armed attacks which we make to expropriate funds, liberate prisoners, capture explosives, sub-machine guns, and other types of weapons and ammunition. Assaults can take place in broad daylight or at night. Daytime assaults are made when the objective cannot be achieved at any other hour, such as the transport of money by banks, which is not done at night. Night assault is usually the most advantageous for the guerrilla. The ideal is for all assaults to take place at night, when conditions for a surprise attack are most favorable and the darkness facilitates escape and hides the identity of the participants. The urban guerrilla must prepare himself, nevertheless, to act under all conditions, daytime as well as night.

The must vulnerable targets for assaults are the following:

1. credit establishments

2. commercial and industrial enterprises, including plants for the manufacture of weapons and explosives

3. military establishments

4. commissaries and police stations

5. jails

6. government property

7. mass communications media

8. North American firms and properties

9. government vehicles, including military and police vehicles, trucks, armored vehicles, money carriers, trains, ships, and airplanes.

The assaults on businesses use the same tactics, because in every case the buildings represent a fixed target. Assaults on buildings are planned as guerrilla operations, varied according to whether they are against banks, a commercial enterprise, industries, military bases, commissaries, prisons, radio stations, warehouses for foreign firms, etc.

The assault on vehicles—money-carriers, armored vehicles, trains, ships, airplanes—are of another nature, since they are moving targets. The nature of the operation varies according to the situation and the circumstances—that is, whether the vehicle is stationary or moving. Armored cars, including military vehicles, are not immune to mines. Roadblocks, traps, ruses, interception by other vehicles, Molotov cocktails, shooting with heavy weapons, are efficient methods of assaulting vehicles. Heavy vehicles, grounded air-places and anchored ships can be seized and their crews and guards overcome. Airplanes in flight can be hijacked by guerrilla action or by one person. Ships and trains in motion can be assaulted or captured by guerrilla operations in order to obtain weapons and ammunition or to prevent troop movements.

XIX

The Bank Assault as Popular Mission

The most popular mission is the bank assault. In Brazil, the urban guerrillas have begun a type of organized assault on the banks as a guerrilla operation. Today, this type of assault is widely used, and has served as a sort of preliminary test for the urban guerrilla in his training in the tactics of urban guerrilla warfare.

Important innovations in the tactics of assaulting banks have developed, guaranteeing escape, the withdrawal of money, and the anonymity of those involved. Among these innovations, we cite the shooting of tires of cars to prevent pursuit, locking people in the bank bathroom, making them sit on the floor, immobilizing the bank guards and taking their weapons, forcing someone to open the safe or the strong box, and using disguises.

Attempts to install bank alarms, to use guards or electronic detection devices prove fruitless when the assault is political and is carried out according to urban guerrilla warfare techniques. This guerrilla method uses new techniques to meet the enemy’s tactical changes, has access to firepower that is growing every day, becomes increasingly more experienced and more confident, and uses a larger number of guerrillas every time; all to guarantee the success of operations planned down to the last detail.

The bank assault is a typical expropriation. But, as is true with any kind of armed expropriatory action, the guerrilla is handicapped by a two-fold competition:

1. competition from the outlaw

2. competition from the right-wing counter-revolutionary

This competition produces confusion, which is reflected in the people’s uncertainty. It is up to the urban guerrilla to prevent this from happening, and to accomplish this he must use two methods:

1. He must avoid the outlaw’s technique, which is one of unnecessary violence and the expropriation of goods and possessions belonging to the people

2. He must use the assault for propaganda purposes at the very moment it is taking place, and later distribute material, leaflets—every possible means of explaining the objectives and the principles of the urban guerrillas, as expropriator of the government and the ruling elite.

XX

Raids and Penetrations

Raids and penetrations are rapid attacks on establishments located in neighborhoods, or even in the center of the city, such as small military units, commissaries, hospitals, to cause trouble, seize weapons, punish and terrorize the enemy, take reprisals, or to rescue wounded prisoners or those hospitalized under police guard. Raids and penetrations are also made on garages and depots to destroy vehicles and damage installations, especially if they are North American firms and property. When they take place on certain stretches of highway or in certain distant neighborhoods, these raids can serve to force the enemy to move great numbers of troops, a totally useless effort since when they get there they will find nobody to fight. When they are carried out on certain houses, offices, archives or public offices, their purpose is to capture or search for secret papers and documents with which to denounce deals, compromises and the corruption of men in government, their dirty deals and criminal transactions. Raids and penetrations are most effective if they are carried out at night.

XXI

Occupations

Occupations are a type of attack carried out when the urban guerrilla stations himself in specific establishments and locations, for a temporary action against the enemy or for some propaganda purpose. The occupation of factories and schools during strikes, or at other times, is a method of protest or of distracting the enemy’s attention. The occupation of radio stations is for propaganda purposes.

Occupation is a highly effective model for action but, in order to prevent losses and material damage to our forces, it is always a good idea to plan on the possibility of a forced withdrawal. It must always be meticulously planned, and carried out at the opportune moment. Occupations always have a time limit, and the swifter they are completed, the better.

XXII

Ambush

Ambushes are attacks, typified by surprise, when the enemy is trapped on the road or when he makes a police net surrounding a house or estate. A false alarm can bring the enemy to the spot, where he falls into a trap.

The principle object of the ambush is to capture enemy weapons and to punish him with death. Ambushes to halt passenger trains are for propaganda purposes, and, when they are troop trains, the object is to annihilate the enemy and seize his weapons. The urban guerrilla sniper is the kind of fighter specially suited for ambush, because he can hide easily in the irregularities of the terrain, on the roofs and the tops of buildings and apartments under construction. From windows and dark places, he can take careful aim at his chosen target.

Ambush has devastating effects on the enemy, leaving him unnerved, insecure and fearful.

XXIII

Street Tactics

Street tactics are used to fight the enemy in the streets, utilizing the participation of the population against him.

In 1968, the Brazilian students used excellent street tactics against police troops, such as marching down streets against traffic and using slingshots and marbles against mounted police. Other street tactics consist of constructing barricades; pulling up paving blocks and hurling them at the police; throwing bottles, bricks, paperweights and other projectiles at the police from the top of office and apartment buildings; using buildings and other structures for escape, for hiding and for supporting surprise attacks. It is equally necessary to know how to respond to enemy tactics. When the police troops come wearing helmets to protect them against flying objects, we have to divide ourselves into two teams—one to attack the enemy from the front, the other to attack him in the rear—withdrawing one as the other goes into action to prevent the first from being struck by projectiles hurled by the second. By the same token, it is important to know how to respond to the police net. When the police designate certain of their men to go into the crowd and arrest a demonstrator, a larger group of urban guerrillas must surround the police group, disarming and beating them and at the same time allowing the prisoner to escape. This urban guerrilla operation is called “the net within a net”.

When the police net is formed at a school building, a factory, a place where demonstrators gather, or some other point, the urban guerrilla must not give up or allow himself to be taken by surprise. To make his net effective, the enemy is obliged to transport his troops in vehicles and special cars to occupy strategic points in the streets, in order to invade the building or chosen locale. The urban guerrilla, for his part, must never clear a building or an area and meet in it without first knowing its exits, the way to break an encirclement, the strategic points that the police must occupy, and the roads that inevitably lead into the net, and he must hold other strategic points from which to strike at the enemy. The roads followed by police vehicles must be mined at key points along the way and at forced roadblocks. When the mines explode, the vehicles will be knocked into the air. The police will be caught in the trap and will suffer losses and be victims of an ambush. The net must be broken by escape routes which are unknown to the police. The rigorous planning of a withdrawal is the best way to frustrate any encircling effort on the part of the enemy. When there is no possibility of an escape plan, the urban guerrilla must not hold meetings, gatherings or do anything, since to do so will prevent him from breaking through the net which the enemy will surely try to throw around him.

Street tactics have revealed a new type of urban guerrilla who participates in mass protests. This is the type we designate as the “urban guerrilla demonstrator”, who joins the crowds and participates in marches with specific and definate aims in mind. The urban guerrilla demonstrator must initiate the “net within the net”, ransacking government vehicles, official cars and police vehicles before turning them over or setting fire to them, to see if any of them have money or weapons.

Snipers are very good for mass demonstrations, and along with the urban guerrilla demonstrator can play a valuable role. Hidden at strategic points, the snipers have complete success using shotguns or sub-machine guns, which can easily cause losses among the enemy.

XXIV

Strikes and Work Interruptions

The strike is a model of action employed by the urban guerrilla in work centers and schools to damage the enemy by stopping work and study activities. Because it is one of the weapons most feared by the exploiters and oppressors, the enemy uses tremendous firepower and incredible violence against it. The strikers are taken to prison, suffer beatings, and many of them wind up killed.

The urban guerrilla must prepare the strike in such a way as to leave no track or clue that can identify the leaders of such an action. A strike is successful when it is organized by a small group, if it is carefully prepared in secret using the most clandestine methods. Weapons, ammunition, Molotov cocktails, homemade weapons of destruction and attack, all of these must be supplied beforehand in order to meet the enemy. So that the action can do the greatest possible amount of damage, it is a good idea to study and put into effect a sabotage plan. Strikes and study interruptions, although they are of brief duration, cause severe damage to the enemy. It is enough for them to crop up at different locations and in differing sections of the same area, disrupting daily life, occurring endlessly, one after the other, in true guerrilla fashion.

In strikes or in simple work interruptions, the urban guerrilla has recourse to the occupation or penetration of the site, or he can simply make a raid. In that case, his objective is to take captives, to capture prisoners, or to capture enemy agents and propose an exchange for arrested strikers.

In certain cases, strikes and brief work interruptions can offer an excellent opportunity for preparing ambushes or traps, whose aim is the physical destruction of the police. The basic fact is that the enemy suffers losses as well as material and moral damage, and is weakened by the action.

XXV

Desertions, Diversions, Seizures, Expropriation of Ammunition and Explosives

Desertion and the diversion of weapons are actions carried out in military bases, ships, military hospitals, etc. The urban guerrilla soldier or officer must desert at the most opportune moment with modern weapons and ammunition, to hand them over to the guerrillas. One of the most opportune moments is when the urban guerrilla soldier is called upon to pursue his guerrilla comrades outside the military base. Instead of following the orders of the “gorillas”, the military urban guerrilla must join the ranks of the revolutionaries by handing over the weapons and ammunition he carries, or the military vehicle he operates. The advantage of this method is that the rebels receive weapons and ammunition from the army, navy, air force, military police, civilian guard or the police without any great work, since it reaches their hands by government transportation.

Other opportunities may occur in the barracks, and the military urban guerrilla must always be alert to this. In case of carelessness on the part of commanders or in other favorable conditions—such as bureaucratic attitudes or the relaxation of discipline on the part of lieutenants or other internal personnel—the military urban guerrilla must no longer wait but must try to inform the guerrillas and desert with as large a supply of weapons as possible.

When there is no possibility of deserting with weapons and ammunition, the military urban guerrilla must engage in sabotage, starting fires and explosions in munitions dumps. This technique of deserting with weapons and of raiding and sabotaging the military centers is the best way of wearing out and demoralizing the enemy and leaving them confused. The urban guerrilla’s purpose in disarming an individual enemy is to capture his weapons. These weapons are usually in the hands of sentinels or others whose task is guard duty. The capture of weapons may be accomplished by violent means or by cleverness and tricks or traps. When the enemy is disarmed, he must be searched for weapons other than those already taken from him. If we are careless, he can use the weapons that were not seized to shoot the urban guerrilla. The seizure of weapons is an efficient method of aquiring submachine guns, the urban guerrilla’s most important weapon. When we carry out small operations or actions to seize weapons and ammunition, the materiel captured may be for personal use or for armaments and supplies for the firing teams.

The necessity to provide firepower for the urban guerrillas is so great that, in order to take off from the zero point, we often have to purchase one weapon, divert or capture a single gun. The basic point is to begin, and to begin with a spirit of decisiveness and boldness. The possession of a single sub-machine gun multiplies our forces. In a bank assault, we must be careful to seize the weapons of the bank guard. The rest of the weapons will be found with the treasurer, the bank tellers or the manager, and must also be seized. Quite often, we succeed in capturing weapons in police stations, as a result of raids. The capture of weapons, ammunition and explosives is the urban guerrilla’s goal in assaulting commercial businesses, industries and quarries.

XXVI

Liberation of Prisoners

The liberation of prisoners is an armed action designed to free jailed urban guerrillas. In daily struggle against the enemy, the urban guerrilla is subject to arrest, and can be sentenced to unlimited years in jail.

This does not mean that the battle ends here. For the guerrilla, his experience is deepened by prison, and struggle continues even in the dungeons where he is held. The imprisoned guerrilla views the prisons of the enemy as a terrain which he must dominate and understand in order to free himself by a guerrilla operation. There is no jail, either on an island, in a city penitentiary, or on a farm, that is impregnable to the slyness, cleverness and firepower of the rebels. The urban guerrilla who is free views the jails of the enemy as the inevitable site of guerrilla actions designed to liberate his ideological comrades from prison. It is this combination of the urban guerrilla in freedom and the urban guerrilla in jail that results in the armed operations we refer to as “liberation of prisoners”.

The guerrilla operations that can be used in liberating prisoners are the following;

1. riots in penal establishments, in correctional colonies or camps, or on transport or prison ships;

2. assaults on urban or rural prisons, detention centers, prison camps, or any other permanent or temporary place where prisoners are held;

3. assaults on prisoner transport trains or convoys;

4. raids and penetrations of prisons;

5. ambushing of guards who move prisoners.

XXVII

Executions

Execution is the killing of a foreign spy, of an agent of the dictatorship, of a police torturer, of a dictatorial personality in the government involved in crimes and persecutions against patriots, of a stool pigeon, informer, police agent or police provocateur. Those who go to the police of their own free will to make denunciations and accusations, who supply information and who finger people, must be executed when they are caught by the urban guerrillas.

Execution is a secret action, in which the least possible number of urban guerrillas are involved. In many cases, the execution can be carried out by a single sniper, patient, alone and unknown, and operating in absolute secrecy and in cold blood.

XXVIII

Kidnapping

Kidnapping is capturing and holding in a secret place a spy, political personality or a notorious and dangerous enemy of the revolutionary movement. Kidnapping is used to exchange or liberate imprisoned revolutionaries or to force the suspension of torture in jail by the military dictatorship.

The kidnapping of personalities who are well-known artists, sports figures or who are outstanding in some other field, but who have evidenced no political interest, can be a useful form of propaganda for the guerrillas, provided it occurs under special circumstances, and is handled so the public understands and sympathizes with it. The kidnappings of foreigners or visitors constitutes a form of protest against the penetration and domination of imperialism in our country.

XXIX

Sabotage

Sabotage is a highly destructive type of attack using very few persons—and sometimes requiring only one—to accomplish the desired result. When the urban guerrilla uses sabotage, the first step is isolated sabotage. Then comes the step of dispersed and general sabotage, carried out by the population. Well-executed sabotage demands study, planning and careful action. A characteristic form of sabotage is explosion, using dynamite, fire or the placing of mines. A little sand, a trickle of any kind of combustible, a poor lubrication job, a screw removed, a short circuit, inserted pieces of wood or iron, can cause irreparable damage. The objective of sabotage is to hurt, to damage, to make useless and to destroy vital enemy points such as the following:

1. the economy of the country

2. agricultural or industrial production

3. transport and communication systems

4. military and police systems and their establishments and depots

5. the repressive military-police system

6. the firms and properties of exploiters in the country

The urban guerrilla should endanger the economy of the country, particularly its economic and financial aspects, such as its domestic and foreign banking network, its exchange and credit systems, its tax collection system, etc.

Public offices, centers of government and government depots are easy targets for sabotage. Nor will it be easy to prevent the sabotage of agricultural and industrial production by the urban guerrilla, with his thorough knowledge of the local situation. Factory workers acting as urban guerrillas are excellent industrial saboteurs, since they, better than anyone, understand the industry, the factory, the machinery or the part most likely to destroy an entire operation, doing much more damage than a poorly-informed layman could do.

With respect to the enemy’s transport and communications systems, beginning with railway traffic, it is necessary to attack them systematically with sabotage. The only caution is against causing death and injury to passengers, especially regular commuters on suburban and long-distance trains. Attacks on freight trains, rolling or stationary stock, stoppage of military transports and communciations systems, these are the major objectives in this area. Sleepers can be damaged and pulled up, as can rails. A tunnel blocked by a barrier of explosives, or an obstruction caused by a derailed car, causes enormous harm.

The derailment of a train carrying fuel is of major damage to the enemy. So is dynamiting a railroad bridge. In a system where the size and weight of the rolling equipment is enormous, it takes months for workers to repair or rebuild the destruction and damage. As for highways, they can be obstructed with trees, stationary vehicles, ditches, dislocation of barriers by dynamite, and bridges destroyed by explosions. Ships can be damaged at anchor in seaports or riverports, or in the shipyards. Aircraft can be destroyed or damaged on the ground. Telephone and telegraph lines can be systematically damaged, their towers blown up, and their lines made useless. Transport and communications must be sabotaged immediately because the revolutionary movement has already begun in Brazil, and it is essential to impede the enemy’s movement of troops and munitions.

Oil lines, fuel plants, depots for bombs and ammunition arsenals, military camps and bases must become targets for sabotage operations, while vehicles, army trucks and other military or police vehicles must be destroyed wherever they are found. The military and police repression centers and their specialized organs must also claim the attention of the guerrilla saboteur. Foreign firms and properties in the country, for their part, must become such frequent targets of sabotage that the volume of actions directed against them surpasses the total of all other actions against enemy vital points.

XXX

Terrorism

Terrorism is an action, usually involving the placement of an explosive or firebomb of great destructive power, which is capable of effecting irreparable loss against the enemy. Terrorism requires that the urban guerrilla should have adequate theoretical and practical knowledge of how to make explosives.

The terrorist act, apart from the apparent ease with which it can be carried out, is no different from other guerrilla acts and actions whose success depends on planning and determination. It is an action which the urban guerrilla must execute with the greatest calmness and determination. Although terrorism generally involves an explosion, there are cases in which it may be carried out through executions or the systematic burning of installations, properties, plantations, etc. It is essential to point out the importance of fires and the construction of incendiary devices such as gasoline bombs in the technique of guerrilla terrorism. Another thing is the importance of the material the urban guerrilla can persuade the people to expropriate in the moments of hunger and scarcity brought about by the greed of the big commercial interests. Terrorism is a weapon the revolutionary can never relinquish.

XXXI

Armed Propaganda

The coordination of urban guerrilla activities, including each armed action, is the primary way of making armed propaganda. These actions, carried out with specific objectives and aims in mind, inevitably become propaganda material for the mass communication system. Bank robberies, ambushes, desertions and the diverting of weapons, the rescue of prisoners, executions, kidnappings, sabotage, terrorism and the war of nerves are all cases in point.

Airplanes diverted in flight by guerrilla action, ships and trains assaulted and seized by armed guerrillas, can also be carried out solely for propaganda effect. But the urban guerrilla must never fail to install a clandestine press, and must be able to turn out mimeographed copies using alcohol or electric plates and other duplicating apparatus, expropriating what he cannot buy in order to produce small clandestine newspapers, pamphlets, flyers and stamps for propaganda and agitation against the dictatorship.

The urban guerrilla engaged in clandestine printing facilitates enormously the incorporation of large numbers of people into the struggle, by opening a permanent work front for those willing to carry on propaganda, even when to do so means to act alone and risk their lives.

With the existence of clandestine propaganda and agitational material, the inventive spirit of the urban guerrilla expands and creates catapaults, artifacts, mortars and other instruments with which to distribute the anti-government propaganda at a distance. Tape recordings, the occupation of radio stations, the use of loudspeakers, graffiti on walls and other inaccessible places are other forms of propaganda. A consistent propaganda by letters sent to specific addresses, explaining the meaning of the urban guerrilla’s armed actions, produces considerable results and is one method of influencing certain segments of the population.

Even this influence—exercised in the heart of the people by every possible propaganda device, revolving around the activity of the urban guerrilla—does not indicate that our forces have everyone’s support. It is enough to win the support of a portion of the population, and this can be done by popularizing the motto, “Let he who does not wish to do anything for the guerrillas do nothing against them.”

XXXII

The War of Nerves

The war of nerves or psychological warfare is an aggressive technique, based on the direct or indirect use of mass media and rumors in order to demoralize the government. In psychological warfare, the government is always at a disadvantage because it imposes censorship on the media and winds up in a defensive position by not allowing anything against it to filter through. At this point, it becomes desperate, is involved in greater contradictions and loss of prestige, and loses time and energy in an exhausting effort at control which is liable to be broken at any moment.

The objective of the war of nerves is to mislead, spreading lies among the authorities in which everyone can participate, thus creating an atmosphere of nervousness, discredit, insecurity, uncertainty and concern on the part of the government. The best methods used by urban guerrillas in the war of nerves are the following:

1. Using the telephone and the mail to announce false clues to the police and government, including information on the planting of bombs and any other act of terrorism in public offices and other places—kidnapping and assassination plans. etc.—to force the authorities to wear themselves out by following up on the false information fed to them;

2. Letting false plans fall into the hands of the police to divert their attention;

3. Planting rumors to make the government uneasy;

4. Exploiting by every means possible the corruption, the mistakes and the failures of the government and its representatives, forcing them into demoralizing explanations and justifications in the very communication media they wish to maintain under censorship;

5. Presenting denunciations to foreign embassies, the United Nations, the papal nunciature, and the international commissions defending human rights or freedom of the press, exposing each concrete violation and each use of violence by the military dictatorship and making it known that the revolutionary war will continue with serious danger for the enemies of the population.

XXXIII

How to Carry Out the Action

The urban guerrilla who correctly carries through his apprenticeship and training must give the greatest possible importance to his method of carrying out actions, for in this he cannot commit the slightest error. Any carelessness in learning tactics and their use invites certain disaster, as experience teaches us every day. Common criminals commit errors frequently because of their tactics, and this is one of the reasons why the urban guerrillas must be so insistently preoccupied with following revolutionary tactics, and not the tactics of bandits. And not only for that reason. There is no urban guerrilla worthy of the name who ignores the revolutionary method of action and fails to practice it rigorously in the planning and execution of his activities.

“The giant is known by his toe.” The same can be said of the urban guerrilla, who is known from afar by his correct tactics and his absolute fidelity to principle.

The revolutionary method of carrying out actions is strongly and forcefully based on the knowledge and use of the following elements:

1. investigation and intelligence gathering

2. observation and vigilance

3. reconnaissance, or exploration of the terrain

4. study and timing of routes

5. mapping

6. mechanization

7. careful selection of personnel

8. selection of firepower

9. study and practice in success

10. success

11. use of cover

12. retreat

13. dispersal

14. the liberation or transfer of prisoners

15. the elimination of evidence

l6. the rescue of wounded

XXXIV

Some Observations on Tactics

When there is no information, the point of departure for planning the action must be investigation, observation and vigilance. This method produces good results. In any event, even when there is information, it is essential to make observations to see that information is not at odds with observation or vice versa. Reconnaissance or exploration of the terrain and the study and timing of routes are so important that to omit them is to make a stab in the dark.

Mechanization, in general, is an underestimated factor in the tactics of conducting an action. Frequently, mechanization is left to the end, on the eve of the action, before anything is done about it. This is a mistake. Mechanization must be seriously considered. It must be undertaken with considerable foresight and with careful planning, based on careful and precise information. The care, conservation, maintenance and camouflaging of stolen vehicles are very important details of mechanization. When transportation fails, the primary action fails, with serious material and morale problems for the urban guerrillas. The selection of personnel requires great care in order to avoid the inclusion of indecisive or wavering persons who present the danger of contaminating others, a danger that must be avoided.

The withdrawal is equally or more important than the operation itself, to the point that it must be rigorously planned, including the possibility of defeat. One must avoid rescue or transfer of prisoners with children present, or anything to attract the attention of people passing through the area. The best thing is to make the rescue appear as natural as possible, winding through different routes or narrow streets that scarcely permit passage on foot, in order to avoid an encounter between two cars. The elimination of tracks is obligatory and demands the greatest caution—also in removing fingerprints and any other sign that could give the enemy information. Lack of care in the elimination of evidence is a factor that increases nervousness in our ranks, which the enemy often exploits.

XXXV

Rescue of the Wounded

The problem of the wounded in urban guerrilla warfare merits special attention. During guerrilla operations in the urban area, it may happen that some comrade is wounded by the police. When a guerrilla in the firing group has a knowledge of first aid, he can do something for the wounded comrade on the spot. Under no circumstances should the wounded guerrilla be abandoned at the site of the battle or left in the enemy’s hands. One of the precautions we must take is to set up first-aid courses for men and women, courses in which guerrillas can learn the rudiments of emergency medicine. The urban guerrilla who is a doctor, nurse, med student, pharmacist or who simply has had first aid training is a necessity in modern guerrilla struggle. A small manual of first aid for urban guerrillas, printed on mimeographed sheets, can also be produced by anyone who has enough knowledge.

In planning and carrying out an armed action, the urban guerrilla cannot forget the organization of medical support. This must be accomplished by means of a mobile or motorized clinic. You can also set up a mobile first aid station. Another solution is to utilize the skills of a medical comrade, who waits with his bag of equipment in a designated house to which the wounded are brought. The ideal would be to have our own well-equipped clinic, but this is very expensive unless we expropriate all of our materials.

When all else fails, it is often necessary to resort to legal clinics, using armed force if necessary to force a doctor to treat our wounded. In the eventuality that we fall back upon blood banks to purchase blood or plasma, we must not use legal addresses and certainly no addresses where the wounded can really be found, since they are under our care and protection. Nor should we supply the addresses of those involved in the guerrilla organization to the hospitals and health care clinics where we may take them. Such caution is indispensable to covering our tracks. The houses in which the wounded stay cannot be known to anyone but the small group of comrades responsible for their care and transport. Sheets, bloody clothing, medicine and any other indications of treatment of comrades wounded in combat must be completely eliminated from any place they visit to receive treatment.

XXXVI

Guerrilla Security

The urban guerrilla lives in constant danger of the possibility of being discovered or denounced. The primary security problem is to make certain that we are well-hidden and well-guarded, and that there are secure methods to keep the police from locating us. The worst enemy of the urban guerrilla, and the major danger that we run into, is infiltration into our organization by a spy or informer. The spy trapped within the organization will be punished with death. The same goes for those who desert and inform to the police. A well-laid security means there are no spies or agents infiltrated into our midst, and the enemy can receive no information about us even through indirect means. The fundamental way to insure this is to be strict and cautious in recruiting. Nor is it permissible for everyone to know everything and everyone. This rule is a fundamental ABC of urban guerrilla security. The enemy wants to annihilate us and fights relentlessly to find us and destroy us, so our greatest weapon lies in hiding from him and attacking by surprise.

The danger to the urban guerrilla is that he may reveal himself through carelessness or allow himself to be discovered through a lack of vigilance. It is impermissible for the urban guerrilla to give out his own or any other clandestine address to the police, or to talk too much. Notations in the margins of newspapers, lost documents, calling cards, letters or notes, all these are evidence that the police never underestimate. Address and telephone books must be destroyed, and one must not write or hold any documents. It is necessary to avoid keeping archives of legal or illegal names, biographical information, maps or plans. Contact numbers should not be written down, but simply committed to memory. The urban guerrilla who violates these rules must be warned by the first one who notes this infraction and, if he repeats it, we must avoid working with him in the future. The urban guerrilla’s need to move about constantly with the police nearby—given the fact that the police net surrounds the city—forces him to adopt various security precautions depending upon the enemy’s movements. For this reason, it is necessary to maintain a daily information service about what the enemy appears to be doing, where the police net is operating and what points are being watched. The daily reading of the police news in the newspapers is a fountain of information in these cases. The most important lesson for guerrilla security is never, under any circumstances, to permit the slightest laxity in the maintenance of security measures and precautions within the organization.

Guerrilla security must also be maintained in the case of an arrest. The arrested guerrilla must reveal nothing to the police that will jeopardize the organization. he must say nothing that will lead, as a consequence, to the arrest of other comrades, the discovery of addresses or hiding places, or the loss of weapons and ammunition.

XXXVII

The Seven Sins of the Urban Guerrilla

Even when the urban guerrilla applies proper tactics and abides by its security rules, he can still be vulnerable to errors. There is no perfect urban guerrilla. The most he can do is make every effort to diminish the margin of error, since he cannot be perfect. One of the means we should use to diminish the possibility of error is to know thoroughly the seven deadly sins of the urban guerrilla and try to avoid them.

The first sin of the guerrilla is inexperience. The urban guerrilla, blinded by this sin, thinks the enemy is stupid, underestimates the enemy’s intelligence, thinks everything is easy and, as a result, leaves evidence that can lead to disaster. Because of his inexperience, the urban guerrilla may also overestimate the forces of the enemy, believing them to be stronger than they really are. Allowing himself to be fooled by this presumption, the urban guerrilla becomes intimidated and remains insecure and indecisive, paralyzed and lacking in audacity.

The second sin of the urban guerrilla is to boast about the actions he has undertaken and to broadcast them to the four winds.

The third sin of the urban guerrilla is vanity. The guerrilla who suffers from this sin tries to solve the problems of the revolution by actions in the city, but without bothering about the beginnings and survival of other guerrillas in other areas. Blinded by success, he winds up organizing an action that he considers decisive and that puts into play the entire resources of the organization. Since we cannot afford to break the guerrilla struggle in the cities while rural guerrilla warfare has not yet erupted, we always run the risk of allowing the enemy to attack us with decisive blows.

The fourth sin of the urban guerrilla is to exaggerate his strength and to undertake actions for which he, as yet, lacks sufficient forces and the required infrastructure.

The fifth sin of the urban guerrilla is rash action. The guerrilla who commits this sin loses patience, suffers an attack of nerves, does not wait for anything, and impetuously throws himself into action, suffering untold defeats.

The sixth sin of the urban guerrilla is to attack the enemy when they are most angry.

The seventh sin of the urban guerrilla is to fail to plan things, and to act spontaneously.

XXXVIII

Popular Support

One of the permanent concerns of the urban guerrilla is his identification with popular causes to win public support. Where government actions become inept and corrupt, the urban guerrilla should not hesitate to step in and show that he opposes the government, and thus gain popular sympathy. The present government, for example, imposes heavy financial burdens and excessively high taxes on the people. It is up to the urban guerrilla to attack the dictatorship’s tax collection system and to obstruct its financial activities, throwing all the weight of armed action against it.

The urban guerrilla fights not only to upset the tax collection system—the weapon of armed action must also be directed against those government agencies that raise prices and those who direct them as well as against the wealthiest of the national and foreign profiteers and the important property owners. In short, against all those who accumulate huge fortunes out of the high cost of living, the wages of hunger, excessive prices and high rents. Foreign industries, such as refrigeration and other North American plants that monopolize the market and the manufacture of general food supplies, must be systematically attacked by the urban guerrillas. The rebellion of the urban guerrilla and his persistence in intervening in political questions is the best way of insuring popular support for the cause which we defend. We repeat and insist on repeating—it is the way of insuring popular support. As soon as a reasonable portion of the population begins to take seriously the actions of the urban guerrilla, his success is guaranteed.

The government has no alternative except to intensify its repression. The police networks, house searches, the arrest of suspects and innocent persons, and the closing off of streets make life in the city unbearable. The military dictatorship embarks on massive political persecution. Political assassinations and police terror become routine.

In spite of all this, the police systematically fail. The armed forces, the navy and the air force are mobilized to undertake routine police functions, but even so they can find no way to halt guerrilla operations or to wipe out the revolutionary organization, with its fragmented groups that move around and operate throughout the country.

The people refuse to collaborate with the government, and the general sentiment is that this government is unjust, incapable of solving problems, and that it resorts simply to the physical liquidation of its opponents. The political situation in the country is transformed into a military situation in which the “gorillas” appear more and more to be the ones responsible for violence, while the lives of the people grow worse.

When they see the military and the dictatorship on the brink of the abyss, and fearing the consequences of a civil war which is already well underway, the pacifiers (always to be found within the ruling elite) and the opportunists (partisans of nonviolent struggle) join hands and circulate rumors behind the scenes begging the hangmen for elections, “re-democratization”, constitutional reforms, and other tripe designed to fool the people and make them stop the rebellion.

But, watching the guerrillas, the people now understand that it is a farce to vote in any elections which have as their sole objective guaranteeing the survival of the dictatorship and covering up its crimes. Attacking wholeheartedly this election farce and the so-called “political solution”, which is so appealing to the opportunists, the urban guerrillas must become even more aggressive and active, resorting without pause to sabotage, terrorism, expropriations, assaults, kidnappings, executions, etc. This action answers any attempt to fool the people with the opening of Congress and the reorganization of political parties—parties of the government and of the positions which the government allows—when all the time parliament and the so-called “parties” only function thanks to the permission of the military dictatorship, in a true spectacle of puppets or dogs on a leash.

The role of the urban guerrilla, in order to win the support of the population, is to continue fighting, keeping in mind the interests of the people and heightening the disastrous situation within which the government must act. These are the conditions, harmful to the dictatorship, which permit the guerrillas to open rural warfare in the middle of an uncontrollable urban rebellion.

The urban guerrilla is engaged in revolutionary action for the people, and with them seeks the participation of the people in the struggle against the dictatorship and the liberation of the country. Beginning with the city and the support of the people, the rural guerrilla war develops rapidly, establishing its infrastructure carefully while the urban area continues the rebellion.

Dokumenti: “Dafina Milanović – presek saznanja” (novembar 2002. godine)

06 Wednesday Apr 2016

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

dafina

“Takođe, uz navode da Mlađan Dinkić, guverner Narodne banke Jugoslavije, ne raspolaže mogućnostima da uđe u trag računima Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika SRJ, Milanovićeva eksplicitno izjavljuje kako ona poseduje sve relevantne informacije vezane za tajne račune bivšeg jugoslovenskog establišmenta u inostranim bankama.”

(Iz dokumenta V odeljenja CRDB Beograda: “Dafina Milanović – presek saznanja”, novembar 2002.)

 

 

Nekoliko uvodnih komentara i objašnjenja…

Dafina Milanović je osnovala “Dafiment banku” oktobra 1991. godine, po principu piramidalne štednje, bez ikakvog osnivačkog kapitala. Banka je nudila mesečne kamate na štednju i do 160 odsto. Zbog mogućnosti lake zarade koju je nudila prozvana je “srpskom majkom”.

1992. godine, u saobraćajnoj nesreći u Mađarskoj, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuli su joj muž Dragan, sin Živko i ćerka Ljilja.

Dafiment banka je bankrotirala 1. maja 1993. godine, a štedišama je ostao dug čija se visina procenjivala u rasponu od 150 do 450 miliona nemačkih maraka. 14. jula iste godine, Dafina Milanović je vraćena sa graničnog prelaza Kelebija i oduzet joj je pasoš, ali protiv nje nisu pokretani nikakvi formalni postupci.

Narednih šest godina Dafina Milanović provela je van javnosti. Banka je formalno likvidirana tek 1998. godine, a  a pasoš joj je vraćen 1999. godine, kada i napušta Jugoslaviju.

Dafina Milanović je uhapšena 2002. godine  u nemačkom gradu Cvajbrikenu, po međunarodnoj poternici. Avgusta naredne godine, dok je bila u pritvoru, obolela  je od raka.

Optužnica Okružnog javnog tužilaštva, podignuta u oktobru 2003. godine, teretila ju je da je, od 1991. do 1997. godine, zloupotrebom službenog položaja, pribavila sebi i drugima protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 19,7 miliona nemačkih maraka, milion američkih dolara, 3,5 miliona švajcarskih franaka, 10,9 miliona austrijskih šilinga i 199,4 miliona italijanskih lira.

U optužnici je navedeno da je, u dogovoru i po ovlašćenju bivšeg guvernera Narodne banke Jugoslavije, dr Borislava Atanackovića (preminuo 1994), organizovala nezakonitu piramidalnu šemu štednje.

Suđenje je trajalo dugo, zbog čestih promena predsednika sudskog veća, i brojnih veštačenja. Dafina Milanović puštena je iz pritvora u januaru 2004. godine, zbog lečenja.

U maju 2007. godine privedena je u Švajcarskoj, zbog sumnje da je državljanina Srbije prevarila za 210.000 švajcarskih franaka. Posle nekoliko dana puštena je iz pritvora, zbog teškog zdravstvenog stanja, i vratila se u Srbiju.

Dafina Milanović je preminula u Beogradu, 4. septembra 2008. godine, u 61. godini života. Njenom smrću, prekinut je i nezavršeni sudski postupak.

Skupština Savezne republike Jugoslavije pretvorila je, zakonom iz jula 2002. godine, sve obaveze Dafiment banke prema štedišama u javni dug države. Ulozi u protivvrednosti do 1.200 evra isplaćeni su u tri rate, do 2004. godine, u gotovini.

Veći ulozi konvertovani su u obveznice koje su dospevale u jednakim godišnjim iznosima i isplaćivane sredinom maja svake godine. Poslednje obaveze Republike Srbije po osnovu duga Dafiment banke prema štedišama biće isplaćene 16. maja ove godine.

Dokument koji ovde objavljujemo predstavlja tzv. “presek saznanja” o Dafini Milanović, koji je V odeljenje  Centra resora državne bezbednosti za grad Beograd sačinilo u novembru 2002. godine, neposredno po njenom hapšenju u Nemačkoj.

Smatrali smo da se radi o značajnom dokumentu, koji rasvetljava mnoge okolnosti pod kojima je došlo do afere Dafiment, kao i ulogu niza pojedinaca, domaćih i inostranih,  u tom procesu.

***

Republika Srbija

Ministarstvo unutrašnjih poslova

Resor državne bezbednosti

CRDB Beograd

V odeljenje

novembar 2002.

Službena tajna

Milanović Dafina – presek saznanja

Milanović Dafina, rođena 27. 8. 1947. godine u Skobalju (Smederevo), od oca Dragutina, Srpkinja, državljanin SRJ, po zanimanju ekonomista, bivša vlasnica “Dafiment banke”, sa prijavom prebivališta u Beogradu, na adresi Vladimira Popovića 6. U OE CRDB Beograd, evidentirana pod brojem 720-01-24805.

U kraćem vremenskom periodu, tokom 1993. godine, prema Milanović Dafini primenjivane su raspoložive mere i radnje RDB (mere TKTR i mera tajnog praćenja), kako zbog iznošenja strane valute iz zemlje, koje je ona organizovala u sprezi sa tadašnjim političkim faktorima, ali i sa licima iz redova MUP-a Republike Srbije i iz kriminalnih struktura, tako i zbog mogućnosti napuštanja zemlje. Takođe, praćeni su njeni kontakti sa pojedinim izraelskim biznismenima, koji su imali veze sa najvišim funkcionerima izraelske države i izraelske službe bezbednosti, a u cilju sagledavanja njenih veza sa izraelskim poslovnim partnerima i prikupljanja svih drugih saznanja interesantnih sa aspekta RDB-a.

 Nadležni državni organi su, 1993. godine, oduzeli Milanovićevoj putnu ispravu, zbog njenih planova da pobegne iz zemlje. S tim u vezi, ona je nastojala da posredstvom tadašnjeg britanskog parlamentarca Džona Kenedija, kao i zvaničnika Republike Srpske Momčila Krajišnika, pribavi pasoš uz istovremeno razmatranje mogućnosti ilegalnog napuštanja SRJ

Nezakonite finansijske transakcije, odnosno iznošenje deviznih sredstava iz zemlje, prema tvrdnjama najbližih saradnika Dafine Milanović, otpočelo je samim osnivanjem “Dafiment banke”, a posebno je intenzivirano 1992. godine, kada je Milanovićeva zbog pomenutih ilegalnih aktivnosti, privođena od strane nadležnih organa. Novac je iznošen iz zemlje, uz učešće većeg broja lica, među kojima su, prema ustaljenoj praksi, obavezno bili ili članovi njene porodice ili neko iz kruga njenih najbližih, odnosno najpoverljivijih saradnika (2). Novčana sredstava “Dafiment banke” prebacivana su u Beč (na račune pokojnog supruga Milanovićeve), u Luksemburg (gde je vlasnica navedene banke posedovala više računa), u Izrael, kao i na Kipar, gde je brat Milanovićeve kupovao nekretnine.

U pomenutim ilegalnim aktivnostima učestvovala je bliska prijateljica i saradnica Milanovićeve, Klara Mandić, (3) koja joj je, početkom 90-tih, organizovala kontakt sa Izraelom Kelmanom (4), izraelskim biznismenom. Kelman je Mandićevu i Milanovićevu upoznao sa Davidom Dudaijem, vlasnikom firme “Electronic & Automatic corp.” iz Ženeve (5). Osim toga, Kelman je u kapitalu “Dafiment banke”, navodno, imao učešće od 25 odsto. Pošto je banka obustavila rad, on je prekinuo saradnju sa Milanovićevom i prestao da dolazi u Beograd (6). Ipak, sredinom 1994. godine, savetovao je Klari Mandić (koja se, u međuvremenu, bila distancirala od vlasnice banke) da obnovi kontakt sa Dafinom Milanović, kako bi je sprečila da iznese u javnost informacije o navodnom delovanju jevrejske mafije na našim prostorima.

Firma “Electronic & Automatic corp”, radila je na promociji Dudaijevog projekta za izgradnju garaže pod nazivom “Parking plus” i obavljala tekuće poslovanje preko “Dafiment banke”. Na afirmaciji pomenutog projekta, ispred “Dafiment banke”, radili su Klara Mandić (koja je Dudaija povezivala sa tadašnjim političkim predstavnicima grada Beograda) i Slobodan Rajh (7). Sa blokiranjem rada “Dafiment banke” i personalnim promenama na funkciji gradonačelnika Beograda, zaključeni ugovor o poslovnoj saradnji između Dudaijeve firme i beogradskog “Parking servisa”, storniran je početkom 1994. godine, a dalja poslovna saradnja je zamrznuta. Pored toga, postoje podaci po kojima je Dudai davao Milanovićevoj velike količine dragog kamenja iz Izraela. Za svaki brilijant, pomenuti poseduje, navodno, kopiju sertifikata, na osnovu čega je u mogućnosti da potvrdi svoj poverilački odnos zbog koga je od vlasnice “Dafiment banke” podigao 16,5 miliona DM.

Takođe, Milanovićeva je gradila veze sa predstavnicima tadašnjeg privrednog i političkog života u SRJ, koje su mogle biti u funkciji poslovanja banke. Među njenim bliskim saradnicima i prijateljima, vladalo je uverenje da je jedan od ključnih ljudi u poslovanju “Dafiment banke” bio tadašnji direktor CIP-a Milutin Mrkonjić, koji je uz posredovanje ove banke finansirao izgradnju najvećih projekata CIP-a u Beogradu (8). Ilustrativan primer predstavlja i podatak po kome je Milanovićeva, navodno dala Mrkonjiću 40 miliona DM za izgradnju podzemne železnice kod Vukovog spomenika. Budući da je za realizaciju ovog projekta bila neophodna suma od 33 miliona DM, Milanovićevoj je predstavljeno da je preostalih 7 miliona DM utrošeno za izbornu kampanju SPS-a, te da joj je tadašnji predsednik Slobodan Milošević, s tim u vezi, poručio da o tome ne sme da govori (9) .

Sastajući se sa Mrkonjićem u vili CIP-a (u Užičkoj ulici), Milanovićeva je, kako je sama isticala, bila u prilici da razgovara sa u to vreme visokim predstavnicima političke i monetarne vlasti zemlje – Milomirom Minićem, visokim republičkim funkcionerom, Borivojem Atanackovićem, bivšim guvernerom Narodne banke Jugoslavije, Đorđem Jovićem, nekadašnjim direktorom Instituta “Mihajlo Pupin”, koji je 1991. godine, bio i ministar za nauku, Radojem Kontićem, bivšim saveznim premijerom (10). Pored toga, nastojeći da obezbedi poslovni prostor za svoju banku, ona je ostvarila kontakte sa tadašnjim gradonačelnikom Beograda, Slobodankom Gruden, kao i sa visokim funkcionerom SPS-a Zlatanom Peručićem (11).

Osim navedenih, Milanovićeva je uspostavila kontakt i sa Đorđijem Nicovićem koji se 1991. godine nalazio na funkciji jednog od direktora NBJ. Nicović je bio u stalnom kontaktu sa rukovodećim licima firme “Astro Orion holding” posebno sa Borislavom Radosavljevićem, tada predsednikom Upravnog odbora navedenog holdinga, te je koristeći svoj tadašnji položaj u vodećoj finansijskoj instituciji u zemlji, posredovao u realizaciji poslova i transakcija ove firme. Tako je učestvovao u transakciji 2.300.000 DEM između “Dafiment banke” i “Astro Orion holdinga” i “Kapital banke”. Konkretno, pomenuti iznos je “Dafiment banka” uplatila na račun “Astro Orionu” na ime obećanja Nicovića da će, posredstvom Saveta guvernera NBJ, pomoći “Dafiment banci” u dobijanju velikog ovlašćenja za realizaciju platnog prometa sa inostranstvom. Shodno navedenom, po njegovoj instrukciji je napravljen ugovor između banaka “Dafiment” i “Kapital” po kojem je, sve do dobijanja ovlašćenja od strane NBJ, “Dafiment banka”, preko “Kapital banke”, iznosila devize iz zemlje, uz proviziju od 4 odsto. Za ove usluge, na račun Nicovića i njegove firme uplaćeno je 1.000.000 DEM.

Sa Milom Đukanovićem, koji je tada bio premijer Crne Gore, Milanovićeva je vodila pregovore povodom otkupa određenog broja objekata (“Dr Sima Milošević”, vile “Galeb”, hotela “Plaža”), koji nisu urodili plodom.

Određene veze Milanovićeva je imala i sa licima iz kriminogene sredine. Posredstvom Dragana Đurišića Kokana (12) kontaktirala je sa Slavkom Mijovićem (13), a prema nekim informacijama, pokojnom Željku Ražnatoviću Arkanu uručila je, navodno, 1,5 miliona DEM za otvaranje menjačnice na jednoj od lokacija u ulici Čumićevo sokače i poklonila mu lokale kod beogradske stanice “Vukov spomenik”.

Pored toga, Milanovićeva je održavala kontakte sa Frankom Simatovićem Frenkijem, pripadnikom MUP-a Republike Srbije. Prema njenoj proceni iz 1993. godine, njihov odnos je bio baziran na obostranom nepoverenju. Smatrala je da je on prema njoj nekorektan, budući da joj je mnogo toga obećao, a “ništa nije završio”. Takođe, tvrdila je da je, svojevremeno, za potrebe pomenutog uvezla iz Austrije dva kamiona vojne opreme (šlemove, pancire, noćne nišane), kao i dva aviona iz SAD.

Nelikvidnosti u poslovanju “Dafiment banke” nagnala je Milanovićevu da razmišlja da za neuspeh pokuša da optuži ili kriminalce (koji su je, navodno, opljačkali) ili državu. U to vreme, izražavala je spremnost da ucenjuje vladajuće strukture pretnjom da će objaviti gde i kome je dala novac, mada svesna da, u slučaju bankrotstva i sama može biti ucenjena od strane onih koji su u njenu banku novac ulagali pod garancijom.

Prema saznanjima iz 1995. godine, po njenom nalogu, Mile Barić, zaposlen u “Dafiment banci”, vršio je kontrolu sredstava koja se nalaze u Beču, a bio je uključen i u posao prebacivanja sredstava “Dafiment banke” u inostranstvo, koji nije realizovan.

Osim toga, bila je u kontaktu i sa Boškom Radonjićem, licem iz kriminogne sredine i vlasnikom beogradskog “Lotos bara”, od koga je tražila da joj, posredstvom svojih poslovnih i drugih veza, pomogne u povraćaju kapitala, navodno “zamrznutog” u Švajcarskoj. Radonjić je obećao svoju pomoć u ovom poslu, uslovivši takve aktivnosti maksimalnom konspirativnošću (14).

***

U jesen 1999. godine, u Beogradu je boravio izraelski biznismen Shummuel Emmanuel Abijak Ljuijano (15). Tokom višednevnog boravka, on je ostvario nekoliko kontakata sa Dafinom Milanović, a u cilju razrade sistema za povraćaj dela kapitala “Dafiment banke”, koji se nalazi u više banaka širom Evrope, kao i priliva inostranih sredstava za razvoj naše privrede. S obzirom na činjenicu da Milanovićeva nije mogla da podiže sredstva u inostranim bankama, na predlog Shummuela je formiran “Srpski nezavisni trast”, koji je, po važećim međunarodnim normama, mogao da dođe u posed kapitala i vrati ga u zemlju. U sastavu “Srpskog nezavisnog trasta”, koji je trebalo da bude registrovan u Austriji i Lihtenštajnu, bili su osim Shummuela, njegov izvršni pomoćnik, Darko Trifunović (16) i Dafina Milanović. Inače, ceo projekat je bio utemeljen na nameri Shummuela da deo kapitala “Dafiment banke” (u iznosu od 175 miliona USD, koji pripada njemu i nalazi se u evropskim bankama) uloži u srpsku privredu. Prema raspoloživim saznanjima, posredstvom Dafine Milanović, on je svoje zamisli predstavio tadašnjem načelniku GSUP-a, generalu Branku Đuriću, kao i većem broju lica iz bankarskih krugova.

Pošto su joj jugoslovenske vlasti 1999. godine vratile pasoš, Milanovićeva je napustila zemlju. Nakon toga, aprila 2000. godine, dobila je šengensku vizu (na tri meseca) za neograničen broj ulazaka u SR Nemačku, koja joj je izdata u konzulatu te zemlje u Budimpešti. Neophodne garancije za njen poslovni boravak u SR Nemačkoj, obezbedili su joj Boško Mirković (17), privatni ugostitelj iz Minstera i Nedeljko Vuković (18), biznismen iz Dizeldorfa, u čiju građevinsku firmu je Milanovićeva, inače, nameravala da uloži deo svog kapitala. Posrednik kod nemačkih vlasti za dobijanje vize je bio i Stanko Ramljak (19), koji je, zajedno sa Vukovićem, izdejstvovao da Milanovićeva dobije vizu u Konzulatu Savezne Republike Nemačke u Budimpešti, iako u tom periodu taj konzulat nije bio nadležan za izdavanje viza građanima SRJ, s obzirom da je konzularno odeljenje Ambasade Savezne Republike Nemačke u SRJ otpočelo sa radom 1. 2. 2000. godine.

Inače, povodom izdavanja vize Dafini Milanović, u konzulatu Savezne Republike Nemačke u Budimpešti, tadašnji šef Sekcije za zaštitu interesa Savezne Republike Nemačke u SRJ u Beogradu, Joakim Šmit, je upozorio da bi ulazak Milanovićeve u Saveznu Republiku Nemačku mogao da nanese štetu nemačkom ugledu kod građana SRJ, ukoliko saznaju da je pomenuta sa novcem jugoslovenskih štediša, uz pomoć nemačkog konzulata, napustila zemlju, smatrajući da bi Ministarstvo inostranih poslova Nemačke trebalo da preispita odluku o izdavanju vize Dafini Milanović.

U kontekstu preduzimanja radnji na aktiviranju kapitala koji se, navodno, nalazi na blokiranim računima u inostranim bankama, Milanovićeva je bila u intenzivnoj komunikaciji sa svojim advokatima, Neđom Vukovićem (20) i Branimirom Guglom (21). Osim navedenih lica, jedan od pravih zastupnika Dafine Milanović je i Miroslav Đorđević, advokat (moguće da se radi o licu koje je, svojevremeno, zastupalo domaće preduzeće “Feršped”, ali i kiparsku firmu “Exterinto”), angažovan na uspostavljanju kontakata bivše vlasnice “Dafiment banke” sa švajcarskim bankarima. Istovremeno, Đorđević, po sopstvenom iskazu, pokušava da animira neimenovane članove Vlade Srbije da spreče podnošenje krivične prijave i raspisivanje međunarodne poternice za Dafinom Milanović (22).

Osim toga, Milanovićeva je, oktobra te godine, boraveći u Cirihu i Beču, najavila da će izvesni Kraul, u saradnji sa neimenovanom ženskom osobom, navodno pripadnicom ruske mafije, za sumu od 15 hiljada evra, na Bahamima, izdejstvovati “originalna dokumenta” koja po njenoj tvrdnji predstavljaju “glavne papire”. Budući da je Milanovićeva prilikom boravka u inostranstvu, od strane nama nepoznatih lica, bila izložena određenim pretnjama likvidacijom, “ukoliko bude progovorila”, Branimir Ujdur, zvani Braca (23), njena bliska veza, angažovao je izvesnog Plavog koji je, s obzirom na sopstvene kontakte sa licima iz kriminogene sredine, trebalo da organizuje Milanovićevoj lično obezbeđenje (24).

Osim toga, Dafina Milanović tvrdi da se neimenovani muškarac, navodno lični izaslanik Stipe Mesića, predsednika Republike Hrvatske, takođe, nalazi u Nemačkoj, te da od nje, na osnovu izvesnih zajedničkih poslova, realizovanih tokom 1991. godine, potražuje značajna finansijska sredstva. Isto lice, po njenim navodima, iako ne poseduje validnu dokumentaciju koja bi potvrdila autentičnost potraživanja građana Republike Hrvatske od “Dafiment banke”, insistira na što skorijoj isplati svih navodnih dugovanja i, istovremeno, u slučaju negativnog odgovora bivše vlasnice pomenute banke, preti podnošenjem krivične prijave kod nadležnih organa. Sa svoje strane, Milanovićeva ovaj angažman pomenutog lica tumači kao njegovu nameru da, na taj način, od nje naplati dodatnih 3,5 miliona u valuti koja nije navedena, budući da mu je, kako naglašava, već uručila sumu od deset hiljada (valuta nije precizirana) koju je on, prema njenim rečima, suprotno ranijem dogovoru, prosledio u Beč, izvesnim Kralu i doktoru Zovku (25). Navedena lica, po tvrdnji Milanovićeve, planiraju podelu njenog novca koji se nalazi na računima neimenovane banke u Beču, tako što bi svako od njih uzeo po 3 miliona u valuti koja nije navedena.

Milanovićeva je, navodno, 23. ili 24. oktobra ove godine, trebalo da ostvari lični kontakt sa predsednikom Vojislavom Koštunicom. Budući da do nameravanog susreta nije došlo, ona je angažovala izvesnu Sonju koja, zahvaljujući sopstvenim kontaktima u Demokratskoj stranci Srbije, navodno,može da ugovori sastanak sa predsednikom SRJ.

U sklopu aktivnosti preduzetih na povraćaju finansijskih sredstava sa računa u inostranim bankama, Dafina Milanović održava kontakt i sa nama nepoznatim licem koje imenuje kao “Dedu”. Tako je, na njen zahtev, pomenuti “Deda”, 23. oktobra te godine, doputovao u Cirih, gde je trebalo da joj uruči sumu od 25.000 evra, kako bi ona, u Bernu, uz pomoć neimenovanih švajcarskih bankara, “završila papire” i, do 10. novembra te godine, okončala prvu fazu projekta za koji su, po njenoj formulaciji sačinjeni “zapisnik i protokol” (26).

Međutim, 24. oktobra te godine, “Deda” je, uz optužbe da je Dafina Milanović “ubila muža i dvoje dece”, ali i u strahu da ne bude “sledeći koga će ona ubiti”, doneo odluku da, suprotno ranije postignutom dogovoru sa Milanovićevom, lično uruči neimenovanim bankarima u Švajcarskoj pomenutu sumu od 25.000 evra.

U istom kontekstu, izvesni Sima tvrdi da je Milanovićeva, u novonastalim okolnostima, “gotova” i, s tim u vezi, ispoljava sumnju u neophodnost uručivanja bilo kakvih finansijskih sredstava švajcarskim bankama, dok, sa druge strane, Dafina Milanović insistira na činjenici da se sumom od 25.000 evra, zapravo, ne štiti njena ličnost, već se kupuje neophodna baza podataka.

Realizaciju njenog preuzimanja nasledstva od pokojnog supruga, kako Milanovićeva ističe, najviše otežava advokat Gugl koji, u tom smislu, uslovljava pružanje pravne pomoći sumom od 100.000 u valuti koja nije precizirana (27), kao i potpisivanjem dokumenta kojim bi se Milanovićeva obavezala da će, po povraćaju svog novca, izdvojiti određena finansijska sredstva “za Srbiju”. Imajući navedeno u vidu, Milanovićeva je, po sugestiji svojih inostranih advokata, uputila Guglu pismo kojim, uz isplatu odgovarajuće tarife, od njega zahteva puni pravni angažman i istovremeno ga obaveštava da će, nakon toga, sklopiti ugovor o servisiranju svojih obaveza prema državi Srbiji i štedišama “Dafiment banke” (28).

Istovremeno, Dafina Milanović je veoma revoltirana činjenicom da srpskim vlastima nije poznat podatak da se sva sporna finansijska sredstva nalaze na računu njenog pokojnog supruga i da će ona, tek nakon preuzimanja nasledstva, doći u posed navedenog kapitala. U tom kontekstu, ona navodi da je srpski premijer Zoran Đinđić, navodno, veoma zainteresovan za njen kapital i, u tom smislu, tvrdi da je, nedavno, boravio u SR Nemačkoj i Austriji sa namerom da dođe do podataka o tačnom iznosu novčane sume kojom ona, trenutno, raspolaže (29). Takođe, uz navode da Mlađan Dinkić, guverner Narodne banke Jugoslavije, ne raspolaže mogućnostima da uđe u trag računima Slobodana Miloševića, bivšeg predsednika SRJ, Milanovićeva eksplicitno izjavljuje kako ona poseduje sve relevantne informacije vezane za tajne račune bivšeg jugoslovenskog establišmenta u inostranim bankama (30).

Osim toga, Milanovićeva je, prema sopstvenim navodima, u nameri da u što skorijem vremenskom periodu preuzme finansijska sredstva sa računa svog pokojnog supruga, krajem oktobra, boravila u Klagenfurtu, Bernu i Beču, očekujući završetak svih poslovnih transakcija do sredine novembra te godine. U tom smislu, ona je ponovo izrazila želju da stupi u kontakt sa predsednikom Vojislavom Koštunicom kome bi, prema sopstvenim navodima, ukoliko iznađe način, poslala neimenovano lice sa relevantnom dokumentacijom koja, navodno, potvrđuje da će povraćaj njenog kapitala biti uspešno realizovan.

Sa svoje strane, Branimir Gugl koga Milanovićeva optužuje za sklapanje “tajnog dogovora” sa srpskim vlastima, uperenog protiv njenih interesa, preduzima aktivnosti na oslobađanju Dafine Milanović od krivične odgovornosti i, u tom smislu, nastoji da, pred srpskim pravosudnim organima, dokaže da je bivša vlasnica “Dafiment banke” već, “uručila sumu od 19 miliona DEM”, te da, istovremeno, “potražuje od države Srbije svotu od 64 miliona USD”. Osim toga, sama Milanovićeva tvrdi da je isplatila 19 miliona DEM Izraelu Kelmanu za “specijalne namene države Srbije”, o čemu je zvanično obavestila naše sudske organe, ali i dodaje kako ne raspolaže originalnom dokumentacijom koja bi potkrepila navedenu tvrdnju.

Dragoljub Tatomirović, advokat, inače bivši inspektor MUP-a Republike Srbije i vlasnik “Preduzeća za intelektualne usluge A.G.A. Zoljita”, uveren je da je rešavanje slučaja “Dafiment banke”, zapravo, preuzela srpska mafija. U tom smislu, zatraživši od Dafine Milanović punomoćje na osnovu koga bi, u slučaju njenog hapšenja u SRJ, mogao da postupa po njenim nalozima, Tatomirović je sugerisao da određena finansijska sredstva Milanovićeva prebaci na račun neke od inostranih banaka, kako bi on, ukoliko se za tim ukaže potreba, bio umogućnosti da, po njenom nalogu, raspolaže pomenutim kapitalom. Takođe, predložio je Milanovićevoj da, u Klagenfurtu, “isplati mafiji” sumu od 100.000 evra, i, na taj način predupredi eventualno hašenje od strane naših organa bezbednosti.

Dana 28. 10. 2002. godine, istražni sudija Branislav Todić doneo je rešenje o određivanju pritvora Milanovićevoj, budući da se ona, po drugi put, nije pojavila na zakazanom ispitivanju. Reagujući na ovakav razvoj događaja, Milanovićeva se, po sopstvenim navodima, zvanično obratila sudskim vlastima u Srbiji tražeći od njih odlaganje održavanja ročišta i, istovremeno, zapretila da će, u suprotnom, zatražiti politički azil, u jednoj od zemalja Zapadne Evrope (31). Takođe, u očekivanju da će, 10. 12. 2002. godine, prema informacijama kojima ona raspolaže, navodno, nastupiti krupne promene u Republici Srbiji, Milanovićeva je najavila da će, do navedenog perioda, ažurirati i privesti kraju sopstvene finansijske transakcije, odnosno da će povratiti kapital zamrznut na računima u inostranim bankama.

Povodom aktuelnih događaja vezanih za “Dafiment banku”, u Nemačkoj je, početkom novembra te godine, navodno, boravila “delegacija predsednika Koštunice” koja je, tom prilikom, uz prisustvo neimenovanog direktora Evropskog udruženja pravnika, održala sastanak sa Dafinom Milanović (32). Na pomenutom susretu, navodno, postignut je kompromis po kome se, sa jedne strane, za Dafinom Milanović, izvesno vreme, neće raspisivati međunarodna poternica, već će joj, naprotiv, biti ostavljen prostor da, do sredine novembra, povrati finansijska sredstva sa računa u inostranim bankama, dok se, sa druge strane, ona obavezala da će, kao početnu sumu za izmirenje sopstvenih obaveza prema državi Srbiji, uplatiti 250.000 evra Nacionalnoj štedionici u Beogradu (33). U istom kontekstu, ukoliko se ispostavi da suprotna pregovaračka strana ne poštuje ovaj dogovor, Dafina Milanović je zapretila da će javno publikovati izvesnu dokumentaciju koja, po njenoj formulaciji, može da kompromituje pojedine aktuelne nosioce vlasti u Srbiji.

Povodom informacije da srpska služba bezbednosti, navodno, preduzima određene aktivnosti na organizovanju nadzora Dafine Milanović sa ciljem da joj, po povratku u zemlju, obezbede ličnu sigurnost, ona je izjavila da su navedene aktivnosti, najverovatnije, inicirane od strane izvesnog Bracike. Osim toga, izrazila je želju da dva pripadnika pomenute službe, uz određenu novčanu nadoknadu, doputuju u Nemačku i pruže joj profesionalnu pomoć nakon 15. novembra, kada očekuje da će okončati sve poslove vezane za povraćaj finansijskih sredstava zamrznutih na računima inostranih banaka u iznosu od jedne milijarde u valuti koja nije precizirana (34).

Navodeći da će, ukoliko svi njeni uslovi budu prihvaćeni, krajem decembra doputovati u SRJ, Milanovićeva je najavila da, s tim u vezi, od srpskih vlasti očekuje sopstveno postavljenje na funkciju republičkog ministra finansija, sa svim beneficijama koje obavljanje takav dužnosti povlači, ili, bar, imenovanje na mesto visokog činovnika pomenutog ministarstva, budući da bi, u takvim okolnostima, po ličnim očekivanjima, imala uvid u plasiranje svog kapitala koji će, shodno postignutom dogovoru, uložiti u privredu Srbije.

U kontekstu eventualnog povratka Dafine Milanović u SRJ, Dragoljub Tatomirović izražava uverenje da će ona, tom prilikom, prekinuti komunikaciju sa predstavnicima bivšeg jugoslovenskog establišmenta sa kojima je, svojevremeno, održavala dobre veze, te da će izmiriti sva sopstvena dugovanja prema državi Srbiji. Osim toga, Tatomirović je potvrdio da će, ukoliko po tom pitanju bude poštovana maksimalna konspirativnost, dva neimenovana pripadnika srpske službe bezbednosti, u terminu koji odredi Milanovićeva, doputovati u Nemačku.

Početkom ove godine, Milanovićeva se oglasila iz inostranstva, pretpostavlja se da je boravila u Nemačkoj, i obratila pismom guverneru Narodne banke Jugoslavije, o čemu su izvestili ovdašnji mediji. U tom pismu je nagovestila da bi u slučaju bezbednog povratka u zemlju, obezbedila novac za isplatu svojih štediša. Guverner joj je javno poručio da su joj vrata otvorena i da je niko ne sprečava da prikupi novac za obeštećenje oko 100 000 građana koji su štedeli u “Dafiment banci”. Od tada se Dafina Milanović nije oglašavala. Pretpostavlja se da je procenila da bi u slučaju povratka u zemlju imala tretman kao Jezdimir Vasiljević, vlasnik “Jugoskandika”.

Fusnote:

1) Milanovićeva je, navedenim povodom, posredstvom tadašnjeg britanskog parlamentarca Džona Kenedija, kao i zvaničnika Republike Srpske Momčila Krajišnika, nastojala da pribavi pasoš, uz istovremeno razmatranje mogućnosti ilegalnog napuštanja SRJ.

2) Referent za isplatu u “Dafiment banci”, Glumac Mihailo (rođen 27. 6. 1970. u Obrenovcu, preminuo 23. 3. 1993. godine), tokom 1991. godine, u 5-6 navrata, iznosio je, po naređenju Milanovićeve, iz SRJ sume novca, dobivši od nje za takve usluge nagradu od 200.000 DEM.

3) Mandić Klara, rođena 26. 8. 1944. u Bariju (Italija), Jevrejka, državljanin SRJ, stomatolog, ubijena 10. 5. 2001. godine.

4) Kelman Izrael, rođen 7. 8. 1930. godine u Kanadi, Jevrejin, državljanin Izraela, trgovac vojnom opremom i oružjem, vlasnik kompanije “Rain Internacional”.

5) Dudai David, rođen 1. 1. 1944. godine u SSSR-u, Jevrejin, državljanin Izraela, trgovac.

6) Interesantno je pomenuti da je Kelman, u vreme saradnje sa Milanovićevom, za svaki svoj dolazak u Beograd dobijao 10.000 DEM od “Dafiment banke”.

7) Rajh Slobodan, rođen 21. 7. 1945. godine u Novom Sadu, od oca Arnolda imajke Vere, državljanin SRJ, diplomirani elektroinženjer, oženjen, sa stanom u ulici Senjačka broj 6, Beograd. Prema raspoloživim saznanjima, Rajh je obavljao funkciju predsednika Kelmanove firme “Rain Internacional”, sa sedištem na Kipru. Istovremeno je radio i u “Dafiment banci”, gde je, avgusta 1994. godine, predstavljen kao njen izvršni direktor. U OE CRDB Beograd, evidentiran pod brojem BG-21711

8) Prema našim saznanjima, u kontaktima sa Dafinom Milanović, Mrkonjić se, govoreći o zahtevima prema njenoj banci, redovno pozivao na tadašnjeg predsednika Republike Srbije, odnosno tvrdio je da su zahtevi potekli od strane samog Slobodana Miloševića.

9) Zahtevajući povraćaj pomenutih 7 miliona DM, Milanovićeva je pretila da će javno obelodaniti kako je ta suma upotrebljena za finansiranje izborne kampanje SPS-a i “optužiti tadašnjeg predsednika Republike Srbije da je, zajedno sa Službom državne bezbednosti, upropastio banku i državu”.

10) Prema tvrdnjama Milanovićeve, prilikom jednog susreta sa pomenutim funkcionerima, oni su joj, navodno, nudili mesto ministra finansija.

11) Pred jednim brojem službenika svoje banke, Milanovićeva je izjavila, da je Grudenovoj dala 1 milion DM za ustupanje zgrade na trgu Nikole Pašića, a Peručiću 800 000 DM za ekspozituru “London”. Pomenute sume je predala bez bilo kakvog pisanog traga, odnosno isplatila im je gotovinu, što je, inače, poznato Ljubinki Dimitrijević, bivšem šefu rukovodstva u “Dafiment banci”.

12) Đurišić je bio u neposrednim kontaktima sa licima iz tzv. beogradskog podzemlja, ali i sa pojedinim pripadnicima MUP-a Republike Srbije.

13) Slavko Mijović, od oca Dragoljuba, prijavljen u Beogradu, na adresi Beogradskog bataljona 95, trgovac, lice iz kriminogene sredine, navodno, zadužen za “prljave poslove i likvidacije”. Krajem 2001. godine ubijen u Beogradu.

14) Istim povodom, Milanovićeva je kontaktirala i Miroslava Majkla Đorđevića, jednog od osnivača i prvog predsednika Kongresa srpskog ujedinjenja u SAD i predsednika Veća za demokratske promene u dijaspori, od koga je tražila da joj omogući kontakt sa predstavnicima izvršne vlasti u Srbiji.

15) Prema saznanjima kojima raspolažemo Shummuel je član takozvane izraelske kraljevske porodice i smatra se direktnim potomkom (105. po redu) kralja Davida. Pripada ortodoksnim jevrejskim krugovima i održava veoma čvrste veze sa Evangelističkom verskom zajednicom. Inače, predsednik je Sinoda jevrejske verske zajednice. Vlasnik je “Empire State Financial Group”, suvlasnik “Fox news” i “S-Spen”. U OE CRDB Beograd, evidentiran je pod brojem PK-11651.

16) Trifunović Darko, rođen 20. 11. 1971. godine u Beogradu, državljanin SRJ i Bosne i Hercegovine, diplomirani pravnik. Sada se nalazi na mestu prvog sekretara stalne diplomatske misije Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama ispred Republike Srpske. Bio je predsednik Evropskog udruženja studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, a potom i predsednik IO “Pravnog projektnog centra” Jugoslavije u Beogradu (LPC). U OE CRDB Beograd, evidentiran pod brojem BG-19052.

17) Mirković Boško nije evidentiran u OE CRDB Beograd.

18) Vuković Nedeljko nije evidentiran u OE CRDB Beograd.

19) Ramljak Stanko, dvojni državljanin Republike Hrvatke i Savezne Republike Nemačke, od 1955. godine sa boravištem u Nemačkoj, bivši službenik u nemačkoj vladi, trenutno generalni menadžer građevinskog holdinga “KB” u Visbadenu u Nemačkoj. U OE CRDB Beograd je evidentiran pod brojem PK-11985.

20) Krajem septembra tekuće godine, Milanovićeva je izrazila sumnju da je Neđa Vuković zloupotrebio ovlašćenja za raspolaganje delom njenog kapitala iz neimenovane banke u inostranstvu, čime je došao u posed 12-13 miliona evra koje je plasirao u određene investicije, nakon čega je, po uspešno obavljenoj transakciji, pomenutu sumu vratio na račun.

21) Milanovićeva je Guglu, za njegov pravni angažman, obećala sumu od 3 miliona USD, od ukupne sume od 52 miliona USD i 9,6 miliona SCF koliko, navodno, postoji na njenim računima u inostranim bankama. U tom smislu, ona je, 4. 11. 2002., posredstvom izvesnog Žarka Dulovića, poslala Guglu deo pomenutog novca, uz obećanja da će, za par dana, isplatiti celokupnu sumu.

22) Pomenuti Đorđević, s vremena na vreme, boravi u beogradskom preduzeću “Poimex Doo” koje se nalazi u ulici Vojina Đurašinovića Kostje br. 11. Tako se, 6. 11. 2002. godine, u prostorijama pomenutog preduzeća sastao sa Todićem i Krstićem, gde je očekivao telefonski poziv od Dafine Milanović.

23) Ujdur je rođen 3. 6. 1943. godine u Ivanić gradu, Republika Hrvatska. Poseduje prijavu o prebivalištu u Beogradu, u ul. 22. oktobra br. 47. Inače, svojevremeno je bio zaposlen u “Geneksu”.

24) Sa druge strane, kao lica koja joj pružaju pomoć u obavljanju poslova u Cirihu, Milanovićeva je imenovala izvesnog Mileta, neimenovanu žensku osobu iz Gornjeg Milanovca, kao i sestričinu Vlajka Stojiljkovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije.

25) Po tvrdnji Dafine Milanović, Zovku je, navodno, zbog duga nemačkim bankama, oduzet pasoš, ali je on, uprkos takvim okolnostima, uspeo da otputuje za Beč, kod Krala i izvesnog “Mede”, muslimana. Pomenuti “Meda” je, bez obzira na Zovkovo upozorenje da njihov kontakt drži u strogoj tajnosti, izvestio Milanovićevu da Zovko i Kral ne rade u njenom interesu, već nameravaju da je izigraju.

26) Milanovićeva je, prema sopstvenim navodima, odbila predlog vlasti Švajcarske i Austrije koje su joj ponudile azil, budući da bi takav aranžman, kako je objasnila podrazumevao zadržavanje njenog kapitala u državi za čiju bi se zaštitu, eventualno, odlučila.

27) Revoltirana ovakvim ponašanjem Gugla, Milanovićeva je dodatno zapretila da će pomenutog advokata optužiti kod nadležnih sudskih organa za iznuđivanje sume od 200.000 evra koju on, navodno, potražuje na ime “otkupa”. Takođe, dodala je da će i svom novom advokatu Miši Đorđeviću, “venčanom sudijinom kumu”, uručiti sumu od 10.000 evra.

28) Osim toga, Milanovićeva je zapretila da će protiv Gugla odneti krivičnu prijavu zbog, kako je formulisala, malverzacija koje je, navodno, on počinio prilikom prodaje lokala u Beogradu, u blizini Vukovog spomenika.

29) Takođe, Dafina Milanović tvrdi kako premijer Đinđić, navodno, ima nameru da, nakon njenog eventualnog hapšenja u SRJ, pribavi ovlašćenje pomoću koga će biti u mogućnosti da raspolaže finansijskim sredstvima koja se nalaze na njenim računima u inostranim bankama. Međutim, po njenim navodima, pomenuti kapital može biti preuzet isključivo uz njeno lično prisustvo i potpisivanje “izvesne klauzule”.

30) Pomenuvši da je, nekoliko puta, boravila u Hagu i, tom prilikom, kontaktirala sa istražiteljima Haškog tribunala, Milanovićeva je kategorično odbacila mogućnost da se, pred pomenutim sudom, pojavi u svojstvu svedoka u procesu protiv Slobodana Miloševića, uz obrazloženje da se “ničega ne seća”.

31) U ovom kontekstu, Milanovićeva navodi da joj je i Republika Hrvatska ponudila azil, pod uslovom da sva svoja finansijska sredstava prenese na račune banaka u pomenutoj državi.

32) Advokat Dragoljub Tatomirović potvrdio je da je pomenuta delegacija boravila u Nemačkoj, te da je, navedenom prilikom, kontaktirala Dafinu Milanović.

33) Istom prilikom, Milanovićeva je, prema sopstvenoj tvrdnji, obavestila članove ove delegacije da je, svojevremeno, od strane neimenovanog lica na visokoj političkoj funkciji, navodno, bila opljačkana i primorana da, radi povraćaja sopstvenog novca, napusti zemlju. Imajući navedeno u vidu, ona je predočila pregovaračima iz Srbije kako, ni u kom slučaju, neće dozvoliti sopstvenu instrumentalizaciju u slučaju da delegacija iz Srbije, zarad skupljanja političkih poena, odluči da se “sveti” pomenutom licu.

34) Osim sume u navedenom iznosu, Milanovićeva očekuje i dodatni priliv novca koji će, kako navodi, upotrebiti za isplatu bivših štediša “Dafiment banke”.

 

 

 

 

 

 

 

 

Dokumenti: “Aktivnost ekstremista iz SRS sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje” (7. april 1995. godine)

30 Wednesday Mar 2016

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ 1 Comment

Miting opozicije pred Ruskim carem.V.Seselj. 9.1991. foto:Petar Kujundzic

“…ne isključuje se i mogućnost da Šešelj, koga još uvek bezrezervno podržavaju militaristi i krajnje desni ekstremisti, shvatajući da gubi poziciju i snagu koju je donedavno imao, isprovocira oružani sukob sa organima vlasti u Srbiji, što bi, u krajnjem slučaju, moglo dovesti i do građanskog rata.”

(Iz analitičkog materijala Resora državne bezbednosti MUP Srbije, 7. april 1995)

Nekoliko uvodnih komentara i objašnjenja…

Različiti stavovi o načinu za okončanje ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, krajem 1993. i početkom 1994. godine, dovode do zaoštravanja između tadašnjih vlasti u Srbiji i Srpske radikalne stranke.

Ove razlike vremenom prerastaju u politički sukob koji eskalira sredinom godine, a krajem 1994. i početkom 1995. godine Vojislav Šešelj se nalazi u zatvoru, na izdržavanju zatvorske kazne.

U toku 1993. i 1994. godine Resor državne bezbednosti MUP-a Srbije je prikupio i obradio veći broj operativnih podataka sa celog prostora Srbije, koji su ukazivali na organizovanu delatnost SRS u cilju formiranja, obučavanja i opremanja paravojnih formacija, kako na području same Srbije, tako i na prostorima Bosne i Hercegovine i Hrvatske pod kontrolom srpskih snaga. Krajem 1994. postaje očigledna namera da se ove formacije iskoriste u cilju nasilnog preuzimanja vlasti u Srbiji.

Sam Vojislav Šešelj je, užem krugu svojih saradnika, jednom prilikom rekao da je ovim “sistemom” obuhvaćeno oko 80.000 ljudi, a da u roku od 6 do 8 sati mogu okupiti i vojno organizovati oko 30.000. Broj naoružanih pristalica Vojislava Šešelja na prostorima zapadno od Drine nikada nije tačno utvrđen; procene su se kretale između 5.000 i 12.000.

***

Dokument koji ovde objavljujemo predstavlja analitički izveštaj, pod naslovom “Aktivnost ekstremista iz Srpske radikalne stranke sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje”, i njega je V odeljenje Centra RDB za grad Beograd poslalo 7. aprila 1995. godine V upravi RSDB Srbije.

U ovom izveštaju može se videti geneza pokušaja paravojnog organizovanja i naoružavanja Srpske radikalne stranke, osnovna matrica kojom su te aktivnosti funkcionisale i njihovi ključni operativni i taktički ciljevi, kao i glavni organizatori, odnosno nosioci ekstremističkog ponašanja. U tom smislu, radi se o kvalitetnom obaveštajnom dokumentu, koji danas predstavlja značajnu istorijsku građu za izučavanje ovog perioda naše istorije.

Dokument je potom snimljen na mikrofilm, a 2008. godine tadašnja vlada Republike Srbije dostavila ga je Tužilaštvu Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu, kao i Stručnom timu za pripremu odbrane dr Vojislava Šešelja pred Tribunalom. Srpska radikalna stranka je 2010. godine, u knjizi “Policijski dosije”, između ostalih materijala, objavila i ovaj izveštaj.

***

Na kraju ovih uvodnih napomena, nekoliko rečenica i o jednom zanimljivom čoveku – onom koji je ovaj izveštaj sastavio i potpisao – Vladimiru Nikoliću i njegovoj kasnijoj sudbini.

Vladimir Nikolić rođen je 1957. godine. Vladimirova majka, Olga Nikolić, bila je član Izvršnog veća (tadašnje vlade) Socijalističke Republike Srbije za vreme premijera Dušana Čkrebića (1974-1978) a potom i potpredsednik Veća opština Skupštine SR Srbije (1978-1982).

Posle diplomiranja na Pravnom fakultetu u Beogradu, krajem sedamdesetih godina prošlog veka, Vladimir Nikolić je proveo dvadeset godina na raznim poslovima u službama bezbednosti. Posle smenjivanja Jovice Stanišića, oktobra 1998. godine, tada na mestu načelnika analitike SDB, napustio je službu i ubrzo se zaposlio u Direkciji za građevinsko zemljište grada Beograda, kao direktor marketinga. Ova institucija je tada bila pod kontrolom SPO Vuka Draškovića.

Vladimir Nikolić je lišen slobode 1. oktobra 1999. godine i odveden u podrum tadašnje SDB Srbije u kojem je proveo četiri dana suprotno pravilima Zakona o krivičnom postupku. Tek 5. oktobra je predat tužiocu. Optužen je za odavanje državne tajne i nedozvoljeno držanje oružja, i osuđen na 22 meseca zatvora. Vrhovni sud Srbije mu je kaznu smanjio na 13 meseci, 8. septembra 2000. godine. Sa izdržavanja kazne u zatvoru Zabela kod Požarevca pušten je 27. novembra 2000. godine.

Nakon političkih promena u Srbiji zaposlio se u Ministarstvu inostranih poslova SRJ, gde je jedno vreme rukovodio Službom za istraživanje  i dokumentaciju (SID), a potom bio generalni konzul u Trstu i direktor Konzularnog odeljenja MSP.

Oktobra 2009.godine bio je jedan od osnivača Socijaldemokratske partije Srbije Rasima Ljajića.

Od četvorice bivših kolega Vladimira Nikolića, koji su tek 2006. godine optuženi za nezakonito lišenje slobode i iznuđivanje iskaza 1999. godine, dvojica (Milan Radonjić i Stevan Basta) su osuđena (na pet i šest meseci zatvora), a dvojica (Veselin Lečić i Goran Živaljević) su oslobođena, presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu, početkom septembra 2009. godine. Kazne nisu izvršene zbog zastarelosti. Od 96 sati tonskog i video snimka boravka Vladimira Nikolića u “restriktivnom prostoru” sačuvano je samo 25 minuta koji su i predati sudu. Ostatak je, kako se moglo da čuti tokom ovog suđenja, “uništen neutvrđenog dana”…

***

MUP Srbije

RSDB V uprava

Centar za mikrofilm

7. 4. 1995.

Dokument, evidencioni broj: 95 94187 Fond PD1

Početna pozicija: 736E07

Krajnja pozicija: 737B05

Delovodni broj dokumenta: 22210

Broj snimaka: 23

Republika Srbija

Ministarstvo unutrašnjih poslova

Resor državne bezbednosti

Beograd, Br. 9033

7. 4. 1995. godine

 

Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srbije

 – Resoru državne bezbednosti – V upravi –

Beograd

U prilogu akta dostavljamo analitički materijal: “Aktivnost ekstremista iz Srpske radikalne stranke sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje”.

Načelnik odeljenja,

Vladimir Nikolić

Centar resora državne bezbednosti, Beograd

V odeljenje, 30. 3. 1995. godine

 

Aktivnost ekstremista iz Srpske radikalne stranke sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje.

Dostaviti:

1 x N CRDB

1 x V upravi RDB MUP RS

1 x III upravi RDB MUP RS

1 x III odeljenje CRDB Bgd.

1 x V odeljenje CRDB Bgd.

Planom rada analitičkih poslova i zadataka u toku 1995. godine, po problematici unutrašnjeg ekstremizma i terorizma koji nam je V uprava RDB MUP RS dostavila dopisom br. 14533, od 8. 3. 1995. godine, pored ostalih, predviđena je izrada i teme “Aktivnost ekstremista iz SRS sa posebnim osvrtom na paravojno organizovanje i naoružavanje”.

S obzirom da je izvršilac ovog posla V Uprava RDB MUP RS, kojoj priloge za navedenu temu treba da dostave svi CRDB, ovaj analitički materijal je prilog CRDB Beograd koji obuhvata sva raspoloživa saznanja do kojih je Centar došao operativnim radom i primenom raspoloživih mera i radnji RDB, a odnose se na datu temu.

Osnovni oblici i ciljevi delovanja ekstremista Srp ske radikalne stranke na području CRDB Beograd

Nakon kulminacije sukoba u tek osnovanom Srpskom pokretu obnove, Vojislav Šešelj (1) je, 18. 6. 1990. godine, u Beogradu, od pristalica otcepljenog krila ove stranke, formirao Srpski četnički pokret (SČP). U “Odluci o promeni stranačkog naziva” ističe se da je SČP jedini pravni naslednik Srpskog slobodarskog pokreta i politički sledbenik srpskih hajduka, uskoka, komita i četnika, kao i da nastavlja tradiciju predratnog Srpskog kulturnog kluba i ratnog Srpskog ravnogorskog pokreta. Zbog ekstremnog delovanja pripadnika SČP-a sa nacional-šovinističkih pozicija koji su, pored ostalog, zagovarali militarizam i terorizam, ovaj pokret nije mogao biti registrovan tako da od početka deluje ilegalno, kao i sada, u okviru Srpske radikalne stranke (SRS). Apsolutizam i samovolja Šešelja u odlučivanju i rukovođenju ubrzo su uzrokovali nezadovoljstvo pojedinih pripadnika SČP-a, koji su, krajem avgusta 1990. godine, na jednom sastanku SČP-a glasali da se Šešelj isključi iz Pokreta i to su putem saopštenja objavili u “Večernjim novostima”. Šešelj i njegovi istomišljenici su potpisnicima saopštenja javno pretili likvidacijom, a Vojin Vuletić (2), sekretar Srpskog četničkog pokreta, je Nebojšu Đorđevića (3) upoznao sa njihovim imenima i adresama i naredio da ih “zastraši”. Dana 1. 9. 1990. godine, grupa od trinaest najekstremnijih članova SČP-a, predvođena Nebojšom Đorđevićem i Srđanom Glamočaninom, naoružana pištoljima, automatskom puškom, kratežom i bezbol palicama, u kafiću “Indeks 10” u N. Beogradu, pretukla je Mrkajić Vlatka (4), bivšeg Šešeljevog telohranitelja i Ašćerić Nedeljka (5) (obojica su potpisnici pomenutog saopštenja).

Ovaj događaj je pokazao da ekstremisti SČP-a ilegalno poseduju oružje i da su spremni da ga upotrebe, u početku za obračun sa svojim neistomišljenicima, a kasnije i šire. Tada se posebno isticao Vučinić Siniša (6). O međusobnim odnosima unutar SČP-a i surovosti pojedinih članova prema neistomišljenicima govori i podatak da je, 29. 9. 1990. godine, Tošić Milan (7) iz Zemuna pretučen od članova SČP-a zbog istupanja iz pomenute organizacije, a 30. 10. iste godine, Miljković Predrag, takođe iz Zemuna, vatrenim oružjem ranio je u Knez Mihajlovoj ulici Mladenović Miliju. Inače, Miljković je u svom stanu redovno okupljao mlađe ekstremne članove SČP-a, koji su kasnije maltretirali i noževima pretili građanima koji su se izjašnjavali za Socijalističku partiju Srbije.

Marković Dragan iz Knjaževca, na studijama u Beogradu, polovinom oktobra 1990. godine, pričao je saradniku RDB-a da je od Šešeljevih najbližih saradnika dobio zadatak da sačini spisak dotadašnjih partijskih rukovodilaca, starešina SUP-a i predstavnika vlasti u Knjaževcu koji su “predviđeni za likvidaciju kada za to dođe pravo vreme”, kao i da se takvi spiskovi prave i u drugim sredinama. Naglasio je da je SČP ilegalna organizacija koja namerava da u Srbiji silom uzme vlast i da se zbog toga formiraju i spremaju četničke “trojke”. Do prvih saznanja o najavi formiranja paravojnih formacija u Srbiji u okviru SČP-a došlo se 18. 2. 1991. godine, kada je Todorović Staša, predsednik mesne uprave SČP-a u Leskovcu zahtevao zvanični prijem kod Prokopović Jovana, načelnika Štaba TO Leskovac. Predstavivši se kao ovlašćeni predstavnik SČP-a, Todorović je Prokopoviću saopštio da SČP namerava da formira male četničke grupe za intervenciju ukoliko dođe do unutrašnjih nemira u zemlji. Po njemu, Šešelj je naredio da se u slučaju mobilizacije JNA vojni obveznici ne javljaju u jedinice gde imaju ratni raspored, već u četničke jedinice koje oni formiraju, a za koje je bio navodno sačinjen šifarski sistem obaveštavanja i pozivanja članova SČP-a u kriznim situacijama. Za organizaciju i delovanje SČP-a za južni deo Srbije, po Todoroviću, bio je zadužen Vakić Branislav iz Niša. S obzirom da SČP nije mogao biti registrovan, a Vojislav Šešelj i njegovi istomišljenici imali su potrebu za javnim političkim delovanjem, 23. 2. 1991. godine, došlo je do ujedinjenja ovog pokreta sa delovima Radikalne stranke iz više gradova Srbije u Srpsku radikalnu stranku (SRS). SČP je i dalje egzistirao, ali kao kolektivni član SRS.

Međusobna povezanost na teritoriji SRJ i sprega sa ekstremistima iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine

Početak ratnih sukoba u Hrvatskoj, posebno u Borovu Selu, 2. maja 1991. godine, uticao je na ekstremiste iz SRS da intenziviraju svoju aktivnost i preduzmu konkretne akcije naformiranju ili omasovljavanju paravojnih grupa koje su upućivali kao dobrovoljce u ratom zahvaćena područja prvo Hrvatske, a potom i Bosne. Zajedničko ovim grupama je činjenica da su osnivane mimo pozitivnih pravnih normi Republike Srbije, kao i to da su njihovi rukovodioci i samozvani komandanti odbijali predviđenu mogućnost delovanja kroz formu dobrovoljaca u okviru teritorijalne odbrane.

Marta meseca 1991. godine, rukovodstvo SRS naredilo je opštu mobilizaciju svog članstva i započelo sa upisivanjem dobrovoljaca za odlazak na ratište u Hrvatsku. Na teritoriji Slavonije, u Borovu Selu, u organizaciji SČP-a uspostavljen je četnički dobrovoljački odred sa komandantom Miladinom Todosijevićem iz Čačka, čiji zamenik je bio Baret Oliver Denis (8) . Oni su, zajedno sa Drecun Vukanom (9) bili u stalnom kontaktu sa Vuletić Vojinom, sekretarom SČP-a, koji je preko poverenika mesnih odbora SČP-a širom Srbije organizovao redovne nedeljne smene ljudstva na ratištu u Slavoniji. U tom smislu posebno su bili aktivni Branislav Vakić iz mesnog odbora SČP Niša, Dević Nebojša, predsednik MO SČP Novog Sada, Rosvita Topolac (10) i Zoran Dražilović (11) iz Beograda. U to vreme, najzapaženiju ulogu imali su Petković Ljubiško (12), komandant Kriznog štaba SČP, i Stefanović Aleksandar iz Valjeva, potpredsednik SČP-a.

Rosvita Topolac je ispred SČP-a, 7. 5. 1991. godine, prisustvovala sastanku u prostorijama Udruženja Srba iz Hrvatske u Beogradu, na kome su penzionisani general JNA Dušan Pekić i dr Dragoljub Bulat predložili stvaranje Srpske vojske. Pomenuta ideja naišla je na podršku rukovodstva SČP-a i Srpske narodne obnove. Odmah se pristupilo i prvim konkretnim koracima na planu njene realizacije. Formiran je Glavni štab dobrovoljačkih odreda na čelu sa generalom Pekićem. Po utvrđenom dogovoru, predstavnici SČP i SNO bili su zaduženi za upis dobrovoljaca i njihovo okupljanje po potrebi. Ispred SČP-a, za kontakte sa članovima Glavnog štaba bili su zaduženi Petković Ljubiško i Rankić Zoran (13), Petkovićev zamenik u Kriznom štabu SČP, mada je i Vojislav Šešelj više puta kontaktirao sa generalom Pekićem.

Nastavljene su aktivnosti oko obezbeđenja naoružanja i uniformi za dobrovoljce, regulisanja njihovog statusa u preduzećima i vojnim odsecima, pronalaženju pogodnih mesta i objekata za obuku i slično. U neposrednom prebacivanju dobrovoljaca u Slavoniju i Krajinu učestvovali su Petković Ljubiško i Rankić Zoran iz SČP-a, kao i dr Dragoljub Bulat i Ciganović Zoran. U početku je bilo dosta problema i nesuglasica između Štaba u Beogradu i Jove Ostojića i Ilije Kojića, zaduženih za prihvat dobrovoljaca u Slavoniji, kao i kapetana Dragana iz Krajine. Krajem jula 1991. godine, pristupilo se reorganizaciji celokupne akcije slanja dobrovoljaca. Odlučeno je da se oni prvo šalju na poligon u Prigrevici, gde su dobijali oružje i celokupnu opremu, prolazili kraću obuku, a potom upućivani u sela Slavonije. Pored ovakvog načina naoružavanja dobrovoljaca, bilo je pokušaja da SČP sam organizuje nabavku oružja. Tako je Rosvita Topolac, posredstvom Mihajla Čalića (rođen 13. 11. 1927. godine u Zagrebu, sa stanom u Beogradu, Vojvode Dobrnjca br. 30, član Udruženja Srba iz Hrvatske) došla u kontakt sa Sarić Zoranom (rođen 24. 1. 1959. godine u Beogradu, gde je nastanjen Ul. 27. marta broj 7) koji se ponudio da nabavi oružje. Ostvaren je načelan dogovor oko vrste oružja, isporuke i cene, ali, prema našim saznanjima, postignuti dogovor nije realizovan. Takođe, i Krklješ Jovan (14), jedan od članova beogradskog “podzemlja”, nudio se da nabavi oružje.

Decembra 1994. godine, na traženje vojvode Mande, komandanta dobrovoljačkog odreda SRS na Majevici, Pavlović Petar (15) je iz Čikaga doneo tri radio-stanice sa po 40 kanala, 2 radio telefona predviđena za rad u sistemu mobilne telefonije, radio aparat koji se može koristiti kao radio prijemnik sa frekventnih područja koje koriste vojska i policija i drugu sitniju opremu, a koju je poslao Žarko Solaković, funkcioner SRS u Čikagu. Prilikom pretresa Pavlovića pronađena je pomenuta oprema, kao i 90 metaka kalibra 7,62 milimetara, dvogled, dva spreja za samoodbranu i drugo. Oprema je oduzeta, a protiv Pavlovića je podneta krivična prijava.

Prema najnovijim saznanjima, preprodajom sredstava radio veze, oružja i opreme bavi se i Galić Milan (16) iz Beograda.

Povratkom sa ratišta u Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini, veliki broj dobrovoljaca sa sobom je doneo oružje, municiju i eksplozivna sredstva, neki kao trofeje, ali, kako nas je informisalo više izvora, veliki broj i radi stvaranja “stranačkih vojski”, jer se naoružani i obučeni pripadnici stranke mogu koristiti za suprotstavljanje organima reda u nekim protestnim okupljanjima i nemirima širih razmera. Tako je Ilić Milutin (17), dobrovoljac SRS, sa ratišta Slavonije i Baranje, tokom 1992. i 1993. godine, doneo veću količinu oružja i eksplozivnih sredstava. Međutim, iako se protiv njega vodi sudski postupak zbog toga, prema našim najnovijim saznanjima, Ilić je nakon toga dva puta išao u Bosnu sa namerom da tamo prikupi naoružanje i formira jedinice koje bi u datom trenutku bile na raspolaganju Šešelju.

Još na samom ratištu, stranački neopredeljeni borci bili su na meti ekstremista iz SČP-a i SPO-a, koji su pokušali da ih pridobiju za svoje stranke. Posebnu agresivnost u tom smislu ispoljavali su pripadnici SČP-a, koji su pojedincima predlagali da za njih vrše “akcije” podmetanja bombi po javnim objektima u Beogradu radi izazivanja psihoze straha i nesigurnosti kod građana.

 Aktuelno stanje paravojnog organizovanja i ilegalnog naoružavanja pripadnika SRS

U nastojanju ekstremista iz SRS da svoju stranku “reformišu” od ultradesne u stranku umerene desnice nacionalno-demokratske orijentacije, Vojislav Šešelj je, u jesen 1993. godine, formirao Politički savet SRS, čiji je predsednik Tomislav Nikolić (18), koji poprima sve značajniju ulogu u upravljanju i kreiranju politike SRS. Na predlog dr Radosava Šuljagića (19), Šešelj je raspustio SČP kao legalnog kolektivnog člana SRS i zadužio Šuljagića da izradi plan, organizacioni razvoj i mobilizacijski sistem delovanja četničkih formacija u ilegali, u čemu je pomagao i prof. dr Slavko Milosavljević (20), obojica članovi Političkog saveta SRS. Po ovom planu, paravojno organizovanje SRS opet se zasniva na SČP-u, koji je formalno raspušten aprila 1994. godine, a praktično preveden u ilegalni. Osnovna zamisao ovog organizovanja je ilegalno formiranje vojnih jedinica u Srbiji, Crnoj Gori i eventualno u RSK i RS ukoliko bi one tamo bile zabranjene pošto se još uvek nalaze u sastavu njihovih regularnih vojski. Plan predviđa da SČP bude organizovan na teritorijalnom principu u mesne, opštinske, okružne, oblasne i Centralni odbor. Svaki odbor je u obavezi da organizuje, razvija, popunjava, oprema i uvežbava odgovarajuće vojne jedinice zavisno od mogućnosti popune ljudstvom, naoružanjem i drugom opremom: mesni odbori – odeljenja ili vodovi; opštinski odbori – čete, bataljoni ili odredi; regionalni odbori – brigade; oblasni odbori – divizije ili korpusi; Centralni odbor – Glavni štab. Zamišljeno je da se u svim većim gradovima formiraju mobilni četnički odredi ili grupe različite jačine, sa naoružanjem, koji se mogu brzo okupiti i dovesti u punu borbenu gotovost i pokretljivost kao udarna snaga. Svaki odbor treba da ima formirana jezgra za razvoj odgovarajućih vojnih jedinica na čelu sa komandantom i njihovim štabom. Ova komandna jezgra su u obavezi da pronalaze i pridobijaju ljude za popunu svoje jedinice, saopšte borcima sistem pozivanja (obaveštavanje metodom konspirativnih trojki – svaki član trojke ima zadatak da pronađe, ubedi, drži na vezi i na dati znak povede svoje ljude na određeno mobilizacijsko mesto za razvoj jedinice) i da za svoj sastav pridobiju što više pripadnika profesionalnog dela vojske i milicije, odnosno najmanje jednog oficira iz najbližeg garnizona Vojske Jugoslavije u svojstvu komandira – komandanta jedinice, koji bi bili u obavezi da se odazovu pozivu sa dostupnim naoružanjem i municijom. Predviđeno je da se ostali, koji dobrovoljno prihvate da budu raspoređeni u jedinice SČP-a, vojno osposobljavaju kao dobrovoljci u okviru vojski RSK i RS, a nezaposleni da konkurišu u VJ ili miliciju na određeno vreme.

Vojislav Šešelj je, užem krugu svojih saradnika, jednom prilikom rekao da je ovim “sistemom” obuhvaćeno oko 80.000 ljudi, a da u roku od 6 do 8 sati mogu okupiti i vojno organizovati oko 30.000. Po oceni autora ovog plana, najveći problem je oružje. Imaju ga malo, uglavnom lako pešadijsko, koje je, kako su istekli, dobro skriveno, a do dodatnog planiraju da dođu preko oficira VJ, svojih istomišljenika, iz vojnih skladišta ili nasilnim putem, odnosno, zauzimanjem skladišta borbenom akcijom.

 “Legalna” vojna organizovanost SČP-a postoji u sastavu regularnih vojski RSK i RS. Ove snage su naoružane i grupisane u čete, odrede i brigade, a glavnina je raspoređena na prostoru Semberije i Majevice. Šuljagić često pominje da imaju 12.000 boraca, mada neki u SRS smatraju da ih nema više od 5.000 do 6.000.

Krajem 1994. godine, pojedini članovi Političkog saveta SRS su se energično zalagali da se sve ove snage grupišu u jednu brigadu lociranu na prostoru Semberije – Višegrad, dovedu u visoku borbenu gotovost u funkciji operativno-taktičke rezerve GŠ Vojske RS i pripreme za brze intervencije na raznim pravcima i ofanzivna dejstva. Ovim snagama bi komandovali isključivo oficiri četničkog opredeljenja, a za delegata-oficira u GŠ VRS predviđen je pukovnik JNA u penziji Manić Milorad. Za sada nam nije poznato da li je odluka za ovo grupisanje usaglašena sa Vrhovnom komandom VRS. Takođe, za sada nam nije poznato da li je i u kojoj meri izvršen razvoj mobilnih četničkih odreda u gradovima Srbije i Crne Gore.

Operativnim radom, radnici ovog Centra nastoje da utvrde u kojoj meri rukovodstvo SRS ima uporište i pozicije među starešinskim kadrom VJ. Prema dosadašnjim saznanjima, Šuljagić je, tokom 1994. godine, boravio na prostorima Užica, Valjeva, Podrinja, Svilajnca i obilazio neka mesta u Vojvodini radi razvoja mobilizacijskog sistema SČP u ilegali i povezivanja oficira, njegovih istomišljenika, iz tamošnjih garnizona VJ sa odabranim i poverljivim ljudima iz redova SČP. S obzirom da je pomenuti plan stručno urađen, za šta je bilo potrebno dobro poznavanje teorije vojne organizacije i sistema mobilizacije, pretpostavka je da je Šuljagić radio plan zajedno sa timom vojnih stručnjaka iz Centra visokih vojnih škola, među kojima ima dosta poznanika i prijatelja. Ekstremisti iz SRS procenjuju da bi uporište mogli imati i u RV i PVO VJ pošto navodno raspolažu saznanjima da među oficirima – pilotima vlada nezadovoljstvo sadašnjim komandnim kadrom.

Šuljagić je, juna 1993. godine, u rad SRS-a uključio i Miloša Dimitrijevića (21), penzionisanog oficira bezbednosti VJ, koji je ubrzo posto i član Političkog saveta SRS. Stekavši Šešeljevo poverenje, koji mu je u cilju “zaštite” dao konspirativno ime Stojan Knežević, Dimitrijević je bio angažovan na sistematizovanju, obradi i analizi podataka iz oblasti politike, ekonomije i vojne problematike, na osnovu kojih je sačinjavao posebne informacije za potrebe predsednika SRS. Do navedenih podataka dolazio je iz neformalnih i uopštenih razgovora sa poznanicima iz Generalštaba VJ, državnih organa i pojedinih političkih partija.

Takođe, na predlog Šuljagića, oktobra 1994. godine, formirana je Radikalna informativna služba (RIS). Odlukom Šešelja, Spasić Božidar (22) je imenovan za njenog rukovodioca. Koristoljubiv i ambiciozan, u želji da se politički afirmiše, Spasić je nastojao da sebe prikaže kao izuzetno obaveštenu osobu sa pozicijama koje dosežu do samog centra bezbednosnog sistema zemlje, iako to ni iz bliza nije odgovaralo istini. Permanentno je nastojao da iskoristi lične, službene i druge veze, posebno sa licima zaposlenim u MUP-u Srbije, kako bi došao do poverljivih podataka i informacija, ali više nije bio u mogućnosti da raspolaže adekvatnim izvorima informacija, niti da dođe u posed bezbednosno interesantnih podataka, što bi na bilo koji način ugrozilo ustavni poredak Srbije. Uz to, on nije uspeo da stekne poverenje ekstremnih pripadnika SRS, a Šešelj je po izlasku iz zatvora, januara 1995. godine, nekoliko puta odbio da se sastane i razgovara sa njim, tako da on sada nije uključen u bilo kakve aktivnosti SRS.

Glavni nosioci ekstremističke delatnosti

Šešelj (Nikole) Vojislav, rođen 11. 10. 1954. godine u Sarajevu, Srbin, državljanin SRJ, doktor pravnih nauka, predsednik Srpske radikalne stranke, sa stanom u Beogradu, naselje Batajnica, ulica Posavskih odreda broj 36. USDB Sarajevo je nad Šešeljem, od 1981. do 1983. godine, vodila operativnu obradu zbog delovanja sa pozicija građanske desnice, a CRDB Beograd od 9. 2. 1987. do 2. 6. 1992. godine, zbog ekstremnog srpskog nacionalizma. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-23698.

Nikolić (Radomira) Tomislav, rođen 15. 2. 1952. godine u Kragujevcu, Srbin, državljanin SRJ, stalno nastanjen u Kragujevcu, ul. Eli Fincija bb. Potpredsednik je Srpske radikalne stranke i predsednik Političkog saveta SRS. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem PK-2787.

Šuljagić (Mitra) Radosav, rođen 28. 3. 1940. godine u selu Zdravčići, opština Požega, Srbin, državljanin SRJ, penzioner, sa stanom u Beogradu, ul. Koste Racina broj 12. Na predlog Šuljagića, Vojislav Šešelj je, krajem 1993. godine, formirao Politički savet SRS. Vršio je izbor i pridobijao istomišljenike za članove Saveta, a sam je bio zadužen za pitanja odbrane i bezbednost stranke. U to vreme bio je aktivni oficir VJ u činu kapetana bojnog broda, a kao doktor vojnih nauka, i viši naučni istraživač u Institutu za ratnu veštinu u Centru visokih vojnih škola VJ. Penzionisan je 31. 12. 1994. godine. Takođe, na predlog Šuljagića, Šešelj je, aprila 1994. godine, raspustio SČP, a njemu prepustio da izradi plan, organizacioni razvoj i mobilizacijski sistem delovanja četničkih vojnih formacija u ilegali. Kao osoba od posebnog poverenja, od strane Šešelja je zadužen da održava tajnu vezu sa pojedinim visokim oficirima VJ. Bitno utiče na izbor metoda političkog delovanja SRS, naročito u predizbornim aktivnostima. Šuljagić je visokoobrazovan, lukav i prodoran čovek, izuzetno komunikativan, željan afirmacije i samopotvrđivanja. Povezan je sa brojnim aktivnim i penzionisanim visokim oficirima, univerzitetskim profesorima i uglednim ličnostima iz političkog i društvenog života Srbije. Oženjen je Hrvaticom, ali održava više vanbračnih intimnih veza sa ženama na državnim funkcijama, koje koristi i za prikupljanje podataka o stavovima i namerama određenih državnih organa. Zbog neprijateljskog delovanja sa pozicija srpskog ekstremizma, nad njim se, od 17. 2. 1995. godine, vodi operativna obrada. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-24166.

Milosavljević (Vojislava) Slavomir, rođen 26. 9. 1930. godine u selu Brodarac, opština Požega, Srbin, državljanin SRJ, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, sa stanom u Beogradu, ul. Dobračina 29. Za vreme Drugog svetskog rata, Milosavljević je simpatisao četnički pokret DM i bio povezan sa Božom Miladinovićem, komandantom četničkog korpusa, po čijem uputstvu je, tokom 1945. godine, radio na stvaranju ilegalne pročetničke terorističke organizacije pod nazivom “Organizacija kraljevske borbene omladine”, koja je pripremala atentate na aktiviste KPJ i pripadnike OZN-e. U januaru 1946. godine, kao pripadnik ove organizacije, uhapšen je u Dubrovniku, ali iz predmeta se ne vidi da li je suđen. Tokom 1994. godine, ilegalno je radio na prikupljanju, obradi i analizi raznih bezbednosno interesantnih podataka za potrebe V. Šešelja. Takođe, koristeći se dobijenim saznanjima od lica bliskih zvaničnim organima vlasti u Srbiji, u više navrata davao je Šešelju smernice i uputstva za njegove aktivnosti i javne nastupe. Nakon Šešeljeve odluke da raspusti SČP, Milosavljević je učestvovao u kreiranju i izradi plana, organizacionog razvoja i mobilizacijskog sistema delovanja četničkih vojnih formacija u ilegali. Imajući u vidu moguće političko-bezbedonosne implikacije po odbranu i ustavni poredak Republike Srbije do kojih može doći ovakvom aktivnošću Milosavljevića, nad njim je, 17. 2. 1995. godine, zavedena operativna obrada. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-17424.

Dimitrijević (Ilije) Miloš, rođen 3. 8. 1939. godine u Ledincima, opština Novi Sad, Srbin, državljanin SRJ, penzionisani pukovnik VJ, sa stanom u Beogradu, Bulevar JNA broj 128. U službi bezbednosti VJ Dimitrijević je radio od 1969. do 1988. godine. Od oficira bezbednosti puka napredovao je do načelnika analitičkog odeljenja SSNO-a. Od 1988. do 1991. godine, radio je kao nastavnik u Centru visokih vojnih škola VJ. Po izbijanju ratnih sukoba u Hrvatskoj, Dimitrijević je otišao na ratište u svojstvu člana analitičke grupe Štaba vrhovne komande na vukovarsko-baranjskom frontu. Prevremeno je penzionisan 30. 9. 1992. godine. Januara 1995. godine, CRDB Beograd je I OJT u Beogradu protiv njega podneo krivičnu prijavu zbog osnovne sumnje da je počinio krivično delo bavljenja prenošenjem robe preko carinske linije uz izbegavanje mera carinskog nadzora iz člana 179, stav 1 Carinskog zakona SRJ. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem PK-3027.

Panić (Miodraga) Petar, rođen 2. 8. 1966. godine u Beogradu, suvlasnik diskoteke “Arhaik” u Beogradu, sa stanom u Beogradu, ul. Gospodar Jevremova br. 42. Uživa posebno Šešeljevo poverenje. Jedan je od rukovodećih ljudi ekstremno-terorističke grupe koju sačinjavaju uglavnom lica koja su u okviru paravojnih formacija SRS učestvovala u ratnim operacijama na području bivše BiH. Ova grupa bavi se nedozvoljenom trgovinom oružja, eksploziva, municije, razne robe i uterivanjem dugova. Panić je neposredno učestvovao u organizovanju nekih akcija podmetanja eksploziva u objekte na čije vlasnike je vršen pritisak iz političkih razloga, kao i u fizičkom maltretiranju političkih neistomišljenika. CRDB nad njim vodi operativnu obradu, a evidentiran je pod brojem 71-1-24097.

Dražilović (Danila) Zoran, zvani Čiča, rođen je 19. 5. 1947. godine u Ranovcu, opština Petrovac, Srbin, državljanin SRJ, pilot bivše JNA u penziji, sa stanom u Beogradu, Ustanička br. 63. Od početka je uključen u rad SČP-a. Bio je član Centralne otadžbinske uprave SČP-a i član Ratnog štaba SRS. Tokom 1991. godine, radio je na organizovanju i upućivanju pripadnika SČP-a u Borovo Selo i druga mesta u Slavoniji. Nad njim je, od 7. 5. do 19. 11. 1991. godine, vođena operativna obrada. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-23882.

Topolac (Bosiljke) Rosvita, rođena 24. 2. 1931. godine u Senjskom Rudniku, opština Despotovac, Srpkinja,  državljanin SRJ, penzioner, sa stanom u Beogradu, ul. Tome Jovanovića br. 6. Rosvita je bila jedan od najbližih Šešeljevih saradnika, zadužena za organizovanje promotivnih skupova i funkcionisanje Gradskog odbora SČP u Beogradu. Bila je predsednik SKK “Sv. Sava”. Maja 1991. godine, u svom stanu, održala je sastanak sa predstavnicima mesnih odbora SRS i sekcije SČP iz Beograda, Obrenovca, Pančeva i Vršca, na kome se dogovaralo o formiranju dobrovoljačkih jedinica od članova SRS. Polovinom 1991. godine, ispred SČP-a kontaktirala je sa generalom Dušanom Pekićem i dr Dragoljubom Bulatom, obojica iz Udruženja Srba iz Hrvatske, i angažovala se oko poslova organizovanja, naoružavanja i upućivanja dobrovoljačkih odreda u Hrvatsku. U tome se nije najbolje snašla, pa joj je sugerisano da se bavi samo organizacijom pomoći za izbeglice iz Hrvatske. Time je bila nezadovoljna, pa je znatno umanjila svoju aktivnost u SČP. Od 7. 5. do 20. 11. 1991. godine, CRDB Beograd je nad njom vodio operativnu obradu. Evidentirana je pod br. 71-1-23881.

Rankić (Živana) Zoran, rođen 1. 8. 1955. godine u Bogatiću, Srbin, državljanin SRJ, sa stanom u Beogradu, Senjačka br. 14. Jedan je od osnivača i najaktivnijih članova SČP. Bio je član Kriznog štaba u svojstvu zamenika komandanta. Aktivno je radio na organizovanju, obučavanju i upućivanju dobrovoljaca u okviru paravojnih formacija. U CRDB Beograd evidentiran je pod brojem PH-208.

Mere i radnje RDB preduzete na suzbijanju navedene ekstremističke delatnosti

Tokom operativnog angažovanja na otkrivanju, praćenju, dokumentovanju i presecanju aktivnosti grupe lica čija ekstremističko teroristička delatnost ugrožava ustavni poredak Republike Srbije, operativni radnici CRDB Beograd vodili su ili vode osam operativnih obrada (Šešelj Vojislav, Šuljagić Radosav, Milosavljević Slavomir, Panić Petar, Vuletić Vojin, Topolac Rosvita, Dražilović Zoran, Spasić Božidar) i jednu prethodnu obradu (Vučinić Siniša). Prema njima, a i drugim licima za koje je proverom utvrđeno da su uključena u aktivnost ove grupe ekstremista, primenjivane su skoro sve raspoložive mere i   – stalne i ad hoc mere TKTR, tajno praćenje, tajni pretresi i pretresi, TV, foto i fono dokumentovanje, obavljanje informativnih razgovora, uzimanje izjava po ZKP-u i drugo.

Protiv tri lica (Pavlović Petar, Dimitrijević Miloš i Ilić Milutin) nadležnim tužilaštvima podnete su krivične prijave za krivična dela koja su napred navedena, a izvesna saznanja, do kojih se došlo tokom operativnog rada po ovoj problematici, ustupljena su Resoru javne bezbednosti, kao, na primer, u slučaju Drecun Vukana.

Procena daljeg pravca delovanja ekstremista SRS

Nakon ovog pregleda i sistematizovanja saznanja o formiranju i delovanju paravojnih formacija i dobrovoljačkih grupa, neophodno je ukazati na neke momente koji navode na potrebu punog angažovanja RDB. Naime, sve aktivnosti koje su preduzimane u cilju okupljanja i naoružanja pojedinaca ili grupa, predstavljaju radnju krivičnog dela i neophodno je preduzimati odgovarajuće mere i radnje radi presecanja ovakve delatnosti. Ovo tim pre što već postojeće grupe predstavljaju realnu opasnost za pravni poredak i bezbednost zemlje.

Takođe, mora se imati u vidu i činjenica da jezgro ovako formiranih paravojnih jedinica čine pojedinci poznati po kriminalnoj prošlosti, ali i po stranačkoj isključivosti i netolerantnosti, spremni na međustranačke sukobe i obračune u kojima se ne bi prezalo ni od upotrebe oružja. U takvoj situaciji, u slučaju izbijanja sukoba širih razmera, realno je očekivati i mogućnost da pojedinci ili veće grupe ekstremista sa “ratnim iskustvom” pruže oružani otpor pripadnicima milicije što bi izazvalo nesagledive posledice po bezbednost u Beogradu i Srbiji.

Činjenica je da pojedini ekstremisti iz Političkog saveta SRS nastoje da par hiljada dobrovoljaca iz svoje stranke, koji su dobro naoružani i “prekaljeni borci”, a trenutno se bore na ratištu u Bosni, grupišu i lociraju na prostoru Semberija – Višegrad, odnosno u blizini granice Republike Srbije. Ako se uzme u obzir da u poslednje vreme V. Šešelj i drugi ekstremisti iz SRS sve otvorenije napadaju legalnu vlast i predsednika Srbije, uz navedene aktivnosti oko formiranja četničkih jedinica, onda i ovo grupisanje dobrovoljaca uz granicu Srbije može ukazati na rešenost da oni krenu u konačno razračunavanje i preuzimanje vlasti u Srbiji. Doda li se ovome i njihova povezanost sa ekstremistima bliskim rukovodstvu Republike Srpske, koji su u “sukobu” sa predstavnicima vlasti Republike Srbije, unutarstranačke podele i sve izraženije osipanje članstva SRS, kao i nezadovoljstvo pojedinih najbližih Šešeljevih saradnika njegovim “sveukupnim angažovanjem u stranci”, ne isključuje se i mogućnost da Šešelj, koga još uvek bezrezervno podržavaju militaristi i krajnje desni ekstremisti, shvatajući da gubi poziciju i snagu koju je donedavno imao, isprovocira oružani sukob sa organima vlasti u Srbiji, što bi, u krajnjem slučaju, moglo dovesti i do građanskog rata. Brojnost njihovih pristalica nije ni izdaleka kakvom je on predstavlja, ali nije ni zanemarljiva, te je strogo prioritetan zadatak RDB-a blagovremeno presecanje navedene neprijateljske delatnosti.

Fusnote

1) Vidi na str. 13

2) Vuletić (Jakše) Vojin, rođen 6. 4. 1941. godine u selu Kujovo, opština Danilovgrad, umro je 26. 11. 1992. godine. Kao sekretar Centralne otadžbinske uprave bio je jedan od najekstremnijih članova SČP. Nad njim je, od 12. 12. 1990. do 22. 1. 1992. godine, vođena OO po SE. U OE CRDB Beogradu evidentiran je pod brojem 71-1-23859.

3) Đorđević (Ljubomira) Nebojša, zvani Šuca, rođen 9. 5. 1968. godine u Beogradu, Srbin, državljanin SRJ, radnik bez stalnog zaposlenja, nastanjen u Resniku, ul. Jelezovačka 26, opština Rakovica. Bio je jedan od ekstremnijih članova SČP-a. Posle sukoba sa Šešeljem napustio je SČP i prešao u Srpski rojalistički pokret. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-52368.

4) Mrkajić (Blagote) Vlatko, rođen 23. 11. 1969. godine u Nikšiću, gde je stalno i nastanjen. U vreme dok je bio aktivan član SČP-a, kao “ilegalac” stanovao je u Studentskom gradu u Novom Beogradu. Bio je Šešeljev telohranitelj. Sa nekolicinom članova SČP-a organizovao je tzv. udarnu grupu pod nazivom “Crna ruka”, koja je imala zadatak da se obračunava sa kolebljivcima i neistomišljenicima u svom pokretu. Sada je član Srpskog rojalističkog pokreta. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7- 54255.

5) Ašćerić (Despota) Nedeljko, rođen 19. 7. 1958. godine u mestu Ašćerići, opština Šekovići, Srbin, državljanin SRJ, stalno nastanjen u Novoj Pazovi, ul. Cvije Kukolja br. 71. Bio je jedan od najekstremnijih članova SČP-a. Aprila 91. godine, sa Mrkajićem je u restoranu “Ruski car”, u Beogradu, napao Šešelja i naneo mu lakše telesne povrede. Sada je član Srpskog rojalističkog pokreta. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-54249.

6) Vučinić (Boška) Siniša, rođen 4. 7. 1967. godine u Trebinju, Crnogorac, državljanin SRJ, sa stanom u Novom Beogradu, ul. Bežanijska br. 42. Kao član SČP-a, 1990. godine formirao je Klub četničke omladine u Novom Beogradu. Po izbijanju ratnih sukoba u RH i BiH, sa Aleksandrom Spasićem i Aleksandrom Filipovićem formirao je dobrovoljačku jedinicu “Dušan Silni”, komandovao je njome i učestvovao u borbama. Zagovara terorizam, etničko čišćenje i nasilnu promenu ustavnog poretka Republike Srbije. Sada je pripadnik Srpskog rojalističkog pokreta. Nad njim se od 15.9.1994. godine vodi PO po SE. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-A0797.

7) Tošić (Milosava) Milan, rođen 1. 12. 1963. godine u Šapcu, Srbin, državljanin SRJ, ekonomski tehničar, bez stalnog zaposlenja, sa stanom u Zemunu, Karađorđev trg broj 24. Bio je jedan od najaktivnijih članova SČP-a. Sklon je siledžijskom ponašanju i prekomernom konzumiranju alkoholnih pića. Bavi se švercom razne robe. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-11341.

8) Baret Oliver Denis (do 1990. godine zvao se Mujo Bunjaku) rođen 21. 4. 1969. godine u Beogradu, ubijen je avgusta 1994. godine u Novom Beogradu. Od 1990. bio je član SČP-a, blizak saradnik i telohranitelj Vojislava Šešelja. Učestvovao je u poznatom oružanom sukobu meštana Borova Sela sa pripadnicima MUP-a Hrvatske. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-53597.

9) Drecun (Petra) Vukan, rođen 18. 11. 1960. godine u Surdulici, Srbin, državljanin SRJ, sa stanom u Opovu, ul. Ive Lole Ribara 85. Jedno vreme bio je član SČP-a, a sada Srpskog rojalističkog pokreta. Maja 1991. okupio je grupu dobrovoljaca i sa njima se, u više navrata, borio u RS i RSK. Sumnja se da je septembra 1991. godine, postavio eksplozivnu napravu u “Ruskom caru”. Prema saznanjima dobijenim maja 1993. godine od operativne veze “Igman” (CRDB Vranje), Drecun je nameravao da sa svojom jedinicom iz Bosne dođe u Srbiju sa ciljem da u okolini Surdulice likvidira rukovodeće ljude lokalne vlasti i SPS i “pripremi se za novi front na jugu”. S timu vezi, boravio je u Surdulici i tražio pogodnu lokaciju za smeštaj svoje jedinice, bazu i jatake. Nad njim je CRDB Pančevo vodio PO a u CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-53726.

10) Vidi na str. 16.

11) Vidi na str. 16

12) Petković (Dušana) Ljubiško, rođen 29. 11. 1952. godine u selu Deronje, opština Odžaci, Srbin, državljanin SRJ, sa stanom u Beogradu, Aleksandra Fleminga br. 22. Bio je potpredsednik SRS i komandant Kriznog štaba SČP. Jedan je od glavnih organizatora stvaranja paravojnih formacija i upućivanja dobrovoljaca na područje RSK. Aktivno je radio na ilegalnoj nabavci oružja, municije i vojne opreme, organizaciji njihovog transporta u Slavoniju, kao i na pronalaženju pogodnih objekata za obuku dobrovoljaca. Nakon sukoba sa Šešeljem, napustio je SRS. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-53779.

13) Vidi na str. 17.

14) Krklješ (Slobodanke) Jovan, rođen 25. 7. 1969. godine u Beogradu, sa stanom u Novom Beogradu, ulica Palmira Toljatija br. 16/II. Prema našim saznanjima, maja 1991. godine, izvesni ruski državljanin je sa Krklješom ugovorio da mu proda 20 pištolja i nekoliko automata, a jula iste godine bio je angažovan oko nabavke 40 komada automatskog oružja iz Mađarske. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7-53727.

15) Pavlović (Miloja) Petar, rođen 5. 3. 1942. godine u Toponici, opština Žitorađa, Srbin, državljanin SRJ, penzioner, sa stanom u Beogradu, naselje Kaluđerica, ul. Ratka Pavlovića 45. Ranije je živeo i radio u SAD. Januara 1995. godine, protiv njega je podneta krivična prijava zbog osnovane sumnje da je počinio krivično delo bavljenja prenošenjem robe preko carinske linije uz izbegavanje mera carinskog nadzora iz člana 179, st. 1 Carinskog zakon SRJ. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem PK-3028.

16) Galić (Milete) Milan, rođen 11. 1. 1966. godine u Beogradu, sa stanom u Novom Beogradu, Jurija Gagarina 103. Bavi se preprodajom oružja, sredstava veze, a preko majke Vasilije, koja je zaposlena u GSUP-u Beograd, sređuje da pojedina lica, njegovi istomišljenici iz SRS, mimo uobičajene procedure dobiju putne isprave, vozačke dozvole i druga dokumenta. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem PK-2990.

17) Ilić (Milivoja) Milutin, rođen 27. 5. 1969. godine u Beogradu, sa stanom u Bariču, ul. Grobljanska br. 27, op. Obrenovac. Predsednik je opštinskog odbora SRS u Bariču. Protiv njega je podneta krivična prijava zbog krivičnog dela nedozvoljeno držanje oružja ili rasprskavajućih materijala iz člana 229 KZ RS. U OE CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-7- 13622.

18) Vidi na strani 14.

19) Vidi na strani 14.

20) Vidi na strani 15.

21) Vidi na strani 15.

22) Spasić (Aleksandra) Božidar, rođen 6. 1. 1949. godine, u Čačku, dipl. pravnik, bivši radnik RDB MUP RS, Srbin, drž. SRJ, sa stanom u Beogradu, Dunavski kej br. 15. Zbog kontakata sa licima koja nastupaju sa pozicija SE i koja se bave terorističkom delatnošću i organizovanim kriminalom, nad njim je od 7. 10. 1994. do 21. 3. 1995. godine, vođena OO. U OE CRDB Beograd, evidentiran je pod br. 71-1-24108.

Dokumenti: “Vojislav Šešelj – presek saznanja” (18. oktobar 2000. godine)

23 Wednesday Mar 2016

Posted by Zoran Cicak in Dokumenti i autorski tekstovi, Uncategorized

≈ Leave a comment

Seselj“Njegova ostrašćenost u napadima na koalicione partnere ne predstavlja iznenađenje, jer je reč o jednoj genezi ponašanja Vojislava Šešelja u poslednjih petnaest godina. Imajući u vidu da se u pojedinim situacijama, ključnim za njegov i opstanak SRS, najbrutalnije odnosio upravo prema onima koji su najviše pomogli ili najviše sa njim sarađivali, što govori ne samo o moralnoj, već i o psihološkoj dimenziji njegove ličnosti.”

(iz dokumenta V odeljenja Centra Resora državne bezbednosti za grad Beograd: “Vojislav Šešelj – presek saznanja” od 18. oktobra 2000. godine)

Nekoliko uvodnih objašnjenja i komentara…

U četvrtak, 6. marta 2008. godine, na zahtev Stručnog tima za pripremu odbrane dr Vojislava Šešelja pred Haškim tribunalom (kojim je u tom trenutku rukovodio Tomislav Nikolić), Vlada Republike Srbije donela je zaključak kojim je odobrila da se ovom timu dostavi određena dokumentacija Bezbednosno-informativne agencije koja se odnosila na Vojislava Šešelja. Zaključak je, u ime Vlade, potpisao njen tadašnji potpredsednik, Božidar Đelić, pod brojem pov. 05 – broj: 96/2008.

Na osnovu ovog zaključka, Bezbednosno informativna agencija je 8. aprila 2008. godine dostavila 777 dokumenata bivše Službe državne bezbednosti MUP Srbije – ukupnog obima oko četiri hiljade strana – Vojislavu Šešelju odnosno njegovim saradnicima.

Tzv. Đelićev zaključak sadržao je i tačku 2 koja je glasila:

“Obavezuje se Stručni tim, koji pomaže u pripremi odbrane Vojislava Šešelja, da će dokumentaciju iz priloga ovog zaključka koristiti isključivo za potrebe pripremanja odbrane u postupku pred MKT, odnosno da je neće javno objavljivati, ni na drugi način koristiti van postupka pre MKT, niti ustupati trećim licima.

Međutim, Srpska radikalna stranka odlučila je iz nekih razloga da ne poštuje ovu zabranu i, 2010. godine, izdala je knjigu “Policijski dosije”, u kojoj je, u četiri toma, objavljena kompletna dokumentacija dobijena 2008. godine od Bezbednosno-informativne agencije. Ova knjiga je štampana u hiljadu primeraka i nosi kataloški broj Narodne biblioteke Srbije ISBN 978-86-7886-073-7.

Prema našim saznanjima, nadležni državni organi povodom objavljivanja ove knjige nisu pokrenuli nikakav postupak, niti za utvrđivanje eventualne odgovornosti za odavanje državne tajne niti za zabranu same knjige.

Materijal sadrži nekoliko vrsta različitih izvornih tekstova: izveštaje iz kontakata sa izvorima (tzv. operativnim vezama) Službe, izveštaje iz primene mera TKTR (tajne kontrole telefonskih razgovora), TP (tajnog praćenja), sintetičke materijale (tzv. preseke saznanja), izveštaje sa terena, itd.

Naša je ocena da su službena lica BIA, koja su bila zadužena za ovaj posao, isti obavila – iz razloga koji nam još uvek nisu poznati – prilično aljkavo i površno.

Najpre, u obimnom materijalu nalaze se i dokumenti koji sa Vojislavom Šešeljom, pa samim tim ni sa pripremom njegove odbrane pred Haškim tribunalom – nemaju nikakve veze: tu se nalaze, na primer i preseci saznanja o Dafini Milanović ili Jezdimiru Vasiljeviću. Pretpostavljamo da su oni u materijal uključeni nepažnjom, odnosno omaškom.

Drugo, iako su, po pravilima postupanja, imena izvora (saradnika) Službe redigovana (izostavljena), to nije uvek učinjeno i sa imenima operativnih radnika SDB koji su sastavljali pojedine izveštaje, što predstavlja ozbiljnu profesionalnu grešku. Naša je pretpostavka da je materijal pripreman na brzinu, tako da su u mnogim (ne svim) dokumentima ostala imena radnika SDB koji su ih sastavljali, odnosno pisali.

Treće, u mnogim dokumentima ostavljena su, iako se tu najčešće radilo o sasvim neproverenim tvrdnjama, imena i prezimena većeg broja trećih lica – uključujući tu i jedan broj javnih ličnosti – u različitim (često vrlo negativnim) kontekstima, koji su ponekad značili i grubo kršenje njihove privatnosti.

Ipak, uprkos tih nekoliko profesionalnih propusta, smatramo da se radi o dokumentaciji koja predstavlja istorijsku građu izuzetnog značaja i vrednosti.

Izvršili smo najpre preliminarnu analizu da li se, i u kojoj meri, ovde uopšte radi o autentičnoj dokumentaciji. Mišljenja smo da više elemenata – jezik kojim su dokumenta napisana, njihova forma, unutrašnja struktura, sadržina, sekvence događaja koji se u njima analiziraju – svi zajedno ukazuju, sa visokim stepenom verovatnoće, da sadržaj knjige verno reprodukuje dokumentaciju koja je dobijena.

Pored toga, kao ključni dokaz za ovu tvrdnju, smatramo i činjenicu da su – u pojedinim dokumentima – ostavljene određene činjenične tvrdnje i vrednosne ocene koje su u celini vrlo negativne, pa i kompromitujuće, po samog Vojislava Šešelja. Iz toga smo zaključili da redaktori ove knjige, njegovi saradnici iz Srpske radikalne stranke nisu želeli, smeli ili znali da u tekstu vrše bilo kakve prepravke. Možda su i oni, baš kao i kolege iz Agencije, svoj posao radili aljkavo i površno, pa nisu ni čitali detaljno svih četiri hiljade strana?

Kao što smo već rekli, smatramo da se radi o istorijskoj građi prvorazredne vrednosti – tzv. primarnom istorijskom izvoru – za istraživanje perioda u kojem je nastala, prevashodno kada je u pitanju analiza većeg broja ključnih učesnika, njihovih međusobnih odnosa, motiva i posledica njihovih radnji.

Služba državne bezbednosti držala je Vojislava Šešelja kao predmet operativne obrade, sa manjim prekidima, neprekidno od 1981. do 2000. godine. Prvi informativni razgovor sa Vojislavom Šešeljem obavljen je 5. maja 1982. godine u Upravi SDB za grad Beograd. Poslednji dokument je izveštaj TKTR koji se odnosi na jedan telefonski razgovor između Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića, od 11. oktobra 2000. godine.

Period između ta dva datuma nije samo izuzetno dug, kalendarski mereno. To je i vreme dubokih promena u državnoj, političkoj, ideološkoj i društvenoj supstanci Jugoslavije i Srbije, pa samim tim i u načinu ponašanja, prioritetima i jeziku koji su pripadnici SDB koristili u svom radu. Dokumenti koji su objavljeni, na izvestan način, nisu samo svedočanstvo o tri decenije političkog razvoja i sazrevanja samog Vojislava Šešelja nego i Službe koja se njime bavila za sve ovo vreme.

Danas ovde objavljujemo, u integralnom tekstu, dokument V odeljenja Centra Resora državne bezbednosti za grad Beograd, od 18. oktobra 2000. godine: “Vojislav Šešelj – presek saznanja” koji, na najcelovitiji način, sažima sve informacije, utiske i procene do kojih su operativci SDB došli u svom dotadašnjem radu na ovom interesantnom čoveku.

Iz više razloga, smatramo da se radi o značajnom dokumentu.

Prvo, on predstavlja sintezu rezultata svih operativnih mera koje su u odnosu na Vojislava Šešelja primenjivane u toku devetnaest prethodnih godina, od novembra 1981. godine. Do februara 1987. godine te mere je, kao matični, koordinirao Centar Resora državne bezbednosti u Sarajevu, a nakon toga Centar RDB za grad Beograd.

Drugo, u periodu od kraja juna 1992. do kraja oktobra 1995. godine primena operativnih mera SDB prema Vojislavu Šešelju bila je formalno ukinuta. Namerno naglašavamo “formalno”, jer čak ni pažljivi čitalac ovog dokumenta neće moći da uoči nikakav suštinski diskontinuitet. Naprotiv, zanimljivo je da su najznačajnije operativne akcije SDB u odnosu na Vojislava Šešelja (kao npr. akcija presecanja organizovanja paravojnih formacija SRS u Srbiji i vrbovanja visokih oficira Vojske Jugoslavije u cilju nasilnog preuzimanja vlasti) uspešno sprovedene upravo u periodu kada, zvanično, operativne mere prema Vojislavu Šešelju nisu bile ni primenjivane.

Treće, u periodu od marta 1998. do oktobra 2000. godine, Vojislav Šešelj je bio potpredsednik Vlade Republike Srbije, ali i – uprkos toj činjenici – predmet dnevne opservacije SDB, kao uostalom i sva lica sa kojima je u to vreme ostvarivao kontakte. Ova činjenica takođe predstavlja svojevrstan kuriozitet. Operativne mere SDB Srbije prema Vojislavu Šešelju ukinute su 13. decembra 2000. godine.

Četvrto, ovaj dokument nosi datum 18. oktobra 2000. godine, dakle nepune dve nedelje posle pada režima Slobodana Miloševića. Međutim, njegova prva verzija koju smo takođe analizirali datirana je sa 19. septembrom, dakle nekoliko dana uoči izbora koji su označili krupne političke promene koje su usledile. Dve verzije se gotovo uopšte ne razlikuju, i to je još jedno zanimljivo zapažanje: kopernikanski obrt u srpskoj politici koji se desio 5. oktobra 2000. godine nije imao nikakve posledice po sadržinu ovog dokumenta.

I peto, ovaj dokument – za razliku, kao što smo rekli, od nekih drugih – nije potpisan. Iz stila pisanja, leksike i konstrukcije rečenica, proizilazi da ga je pisao jedan autor. Nesporno, taj autor – ko god to bio – je uložio ozbiljan napor da, ograničen prostorom koji je imao na raspolaganju, sintetizuje informacije iz nekoliko hiljada strana materijala i izvuče opšte ocene o Vojislavu Šešelju, različitim fazama njegovog javnog i tajnog političkog rada ali takođe i o nekim važnim karakternim crtama njegove ličnosti.

Koliko je autor ovog dokumenta u tome uspeo, ostavljamo čitaocima da sami ocene.

***

Centar Resora državne bezbednosti  – Beograd

V odeljenje

18. 10. 2000. godine

Državna tajna

 

Vojislav Šešelj – presek saznanja

Vojislav Šešelj je rođen 11. 10. 1954. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, od oca Nikole i majke Danice, Srbin, državljanin SRJ, doktor pravnih nauka, osuđivan, oženjen, otac četvoro dece, predsednik Srpske radikalne stranke, stalno nastanjen u Batajnici, opština Zemun, ul. Posavskih odreda br. 36. U operativnim evidencijama CRDB Beograd evidentiran je pod brojem 71-1-23698, jer se nad njim vodi operativna obrada zbog delovanja sa pozicija srpskog ekstremizma i terorizma.

 Šešelj potiče iz radničke porodice. Njegov otac Nikola radio je kao železničar, skretničar, a majka Danica je domaćica. Nikola Šešelj je u Drugom svetskom ratu pristupio jedinicama NOV, 1944. godine. Kasnije je radio kao železničar. Umro je 1978. godine.

Vojislav Šešelj je završio gimnaziju u Sarajevu. U trećem razredu gimnazije primljen je u članstvo SKJ. Obavljao je i funkciju predsednika omladinske organizacije gimnazije. Pravni fakultet u Sarajevu upisao je 1972. godine i isti završio za tri godine sa prosečnom ocenom preko devet. Za vreme studija bio je predsednik omladinske organizacije fakulteta i jedno vreme student prodekan. Pri kraju studija došao je u sukob sa jednim brojem profesora, a kao delegat VIII kongresa SSO BiH došao je u sukob i sa tadašnjim rukovodstvom omladine zbog kritike stanja na Sarajevskom univerzitetu. Pošto nije bio primljen za asistenta na Pravnom fakultetu, zaposlio se na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Na Pravnom fakultetu u Beogradu magistrirao je 1977, a doktorirao 1979. godine na Katedri za međunarodno pravo, kod doktora Vojina Dimitrijevića. U to vreme je često putovao u inostranstvo, posebno u Nemačku i Veliku Britaniju, ali ne raspolažemo saznanjima o razlozima njegovih boravaka u pomenutim zemljama. Vojni rok u JNA služio je 1979/80. godine u ŠRO u Bileći.

Novembra 1981. godine nad Šešeljem je od strane tadašnjeg Centra SDB-a Sarajevo zavedena prethodna operativna obrada, a septembra 1983. godine operativna obrada, zbog delovanja sa liberalističkih pozicija i pozicija srpskog nacionalizma. Tada tesno sarađuje sa književnikom Vukom Draškovićem i Predragom Matvejevićem iz Zagreba, od kojih dobija podršku za svoje delovanje. Često dolazi u Beograd, gde ostvaruje kontakte i razmenjuje mišljenja sa tadašnjom kategorijom anarholiberala i srpskih nacionalista. Šešelj je veličao knjige Vuka Draškovića “Sudija” i “Nož” i preporučivao ih svojim prijateljima i poznanicima kao vrhunska književna dela. U ovom periodu, karakteristična je priroda kontakata koje je Šešelj ostvario sa bračnim parom Drašković, posebno Danicom Drašković,2) koja ga je “prihvatila” i finansijski pomagala, što se kasnije pretvorilo u bliske odnose, te su Draškovići kumovali Šešeljevom sinu.

Nakon udaljavanja sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Šešelj kritizerski nastupa u odnosu na sve pojave i stanje, kako u BiH tako i tadašnjoj SFRJ, i javno govori da jedva čeka da bude uhapšen, jer bi to bio razlog za pokretanje “slučaja Šešelj” u koji bi se uključilo dosta poznatih ličnosti, koji bi ga branili.

Početkom 1982. godine, tzv. Grupa udaljenih profesora FF u Beogradu potpisala je “protestni apel” povodom udaljavanja Šešelja sa FPN-a u Sarajevu i isti je distribuiran u Beogradu i Sarajevu. Od tada, pa do 1984. godine, Vojislav Šešelj je napisao veliki broj članaka i analiza u kojima je kritikovao i napadao prilike u zemlji i pojedine političke i javne ličnosti. Februara 1984. godine uhapšen je od strane MUP-a BiH u vozu Sarajevo–Beograd i vraćen u Sarajevo, gde je sa njim obavljen informativni razgovor i izvršen pretres njegovog stana.

Aprila 1984. godine od strane USDB Beograd RSUP-a Republike Srbije doneto je rešenje o pritvoru Vojislava Šešelja u vremenu od tri dana zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično delo neprijateljske propagande. Tada je sa njim u prostorijama GSUP-a Beograd obavljen informativni razgovor. Prema operativnim podacima kojima raspolažemo, Šešelj je kasnije izjavljivao poznanicima da se u informativnim razgovorima, koji su s njim vođeni u Sarajevu i Beogradu, od njega posebno zahtevalo da objasni svoje kontakte i saradnju sa Milovanom Đilasom.

Maja 1984. godine Vojislav Šešelj je uhapšen od strane radnika Centra SDB Sarajevo i određena mu je mera pritvora u Okružnom zatvoru u Sarajevu, prilikom koje je otpočeo sa štrajkom glađu. U krivičnom postupku branio ga je i advokat Srđa Popović iz Beograda. U organizaciji Filozofskog društva Srbije u Beogradu, pokrenuto je više akcija, peticija i protestnih skupova, sa zahtevom da se Šešelj pusti iz zatvora. Međutim, on je od strane Okružnog suda u Sarajevu 1984. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, ali je Savezni sud odlučujući po žalbi ovu kaznu smanjio na jednu godinu i deset meseci. Tokom izdržavanja kazne u KPD Zenica, jedan broj javnih ličnosti i udruženja građana u Beogradu je protestovao zbog fizičkog zlostavljanja Šešelja u pomenutom KPD.

Marta 1986. godine Šešelj je izašao sa izdržavanja kazne. Iste godine se odselio iz Sarajeva i nastanio u Beogradu, gde je započeo sa intenzivnim pisanjem raznih knjiga sa veoma kritičkim odnosom prema tadašnjem društvenopolitičkom uređenju, kao i pisanjem “otvorenih pisama” u kojima je na krajnje agresivan način iznosio svoje stavove prema jednom broju tadašnjih visokih državnih i partijskih funkcionera SFRJ.

Prilikom štampanja jedne od pomenutih knjiga, “Vrijeme preispitivanja”, Šešelj je preuzeo fotoslog, navodno radi korekture, pa je bez znanja štampara istu odštampao i ukoričio u drugoj štampariji. Naknadno je ovom štamparu uputio primerak ove knjige i pismo izvinjenja, navodeći da je došlo do omaške jer su na koricama knjige ostavljene naznake radnje u kojoj je urađen fotoslog. S obzirom da po štampanju knjige nisu dostavljeni njeni primerci OJT-u, kako je predviđeno Zakonom o izdavačkoj delatnosti, Šešelj je pomenutog štampara doveo u situaciju prekršajne odgovornosti.

U istom periodu, preko više knjižara u Beogradu, pokušao je da proda veći broj primeraka svojih knjiga, bez neophodne potvrde OJT-a da je odobrena njena prodaja. Jedan broj pomenutih primeraka je, zbog pokušaja nezakonite prodaje, zaplenjen od strane GSUP Beograda.

Prema našim operativnim saznanjima, neposredno po izlasku iz zatvora, Šešelj je, u obrazloženju svog zahteva za povraćaj putne isprave, pred stranim novinarima iznosio da mu je namera da ode u emigraciju i da se iz inostranstva bori protiv tadašnje vlasti u SFRJ, pri čemu nije krio da voli vlast i da je njom opsednut. Sa druge strane, pred svojim istomišljenicima je govorio da namerava da nastavi sa naučnim radom i da mu je pasoš potreban zbog putovanja u inostranstvo na razne naučne skupove i sl. Tada se Mihajlo Marković, bivši profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, angažovao da preko profesora Entoni Kenija, tadašnjeg upravnika “Balliol koledža” Univerziteta Oksford u Velikoj Britaniji, Šešelju obezbedi stipendiju za jednogodišnje specijalističke studije na Oksfordu. S tim u vezi, moramo napomenuti da su i kasnije, u više navrata, apostrofirani njegovi kontakti sa predstavnicima ambasade Velike Britanije u Beogradu, što nismo bili u mogućnosti da utvrdimo.

Navedeni period je karakterističan i po njegovim čestim i brojnim kontaktima sa pripadnicima tadašnje ekstremne srpske emigracije, preko kojih je nastojao da obezbedi njihov uticaj na zvaničnike, pre svega SAD, ali i drugih zemalja, kako bi se isti zauzeli za “njegov slučaj”. U tom smislu ga je Miroljub Timotijević, iz Čikaga, obavestio da se obratio “dotičnim krugovima i prijateljima u Vašingtonu”, te da su oni obećali da će pitanje dobijanja njegove putne isprave brzo i pozitivno rešiti. Tom prilikom, Timotijević se deklarisao kao Šešeljev sponzor, uz isticanje da je od svojih prijatelja u Vašingtonu nagrađen pukovničkim činom kao veteran korejskog rata. Inače, Timotijević je 1972. godine organizovao “Legiju srpskih dobrovoljaca”, koja je pripadala Nacionalnom udruženju policijskih oficira SAD.

Pored toga, od ovih lica Šešelj je dobijao i znatnu materijalnu pomoć, koja je tokom 1987. godine iznosila preko 3.000 USD, a preko istih je obezbedio i studijski boravak u SAD u trajanju od tri godine. Ovaj boravak nije mogao da realizuje iz razloga što u tom periodu nije posedovao putnu ispravu.

U cilju obezbeđenja šire međunarodne podrške, pored emigrantskih krugova, Šešelj je koristio i strane dopisnike, poput Renate Flotau i Andreja Gustinčića.

S obzirom da je zbog njegovog preseljenja, krajem 1986. godine, CSDB Sarajevo obustavilo dalje vođenje operativne obrade, a da je Šešelj nastavio sa ekstremnim delovanjem, nad njim je od strane USDB Beograd ponovo zavedena operativna obrada 5. februara 1987. godine.

Od početka 1987. godine Šešelja je počeo da izbegava veći broj lica u Beogradu, koja su ga do tada svesrdno podržavala. Zbog njegovih krajnje ekstremnih istupanja, njegovi tadašnji poznanici i prijatelji komentarisali su da je “poludeo” i da svojim istupima “priziva represiju i da kompromituje sve”. Posebno su mu zamerali na neprimereno grubim i neodmerenim napadima na Dobricu Ćosića i Ljubomira Tadića, koji su mu značajno pomogli nakon njegovog izlaska iz zatvora, kada je ostao bez sredstava za život.

Takvo njegovo ponašanje je stvaralo utisak da se Šešelj, po sticanju egzistencijalne sigurnosti, žestoko i na prilično primitivan način obračunavao sa svojim dojučerašnjim istomišljenicima, kao i licima koja su ga svesrdno i u svakom pogledu pomagala. U tom kontekstu može se posmatrati i izjava njegove prve supruge, da je Šešelj lošeg karaktera i da se radi o samoživoj osobi koja jedino misli na sebe i svoje potrebe. Sve to je ukazivalo da je jednom smišljenom i proračunatom aktivnošću, kroz krajnje ekstremne istupe na javnim tribinama i skupovima, kao i “isterivanjem svoje pravde” putem brojnih sudskih postupaka, Šešelj zapravo nastojao da se održi u žiži interesovanja domaće i strane javnosti, čak i po cenu da ga, zbog načina i metoda kojima se pri tome služio, odbaci veći broj njegovih dotadašnjih pristalica. U tom svetlu se mogu tumačiti i njegova navodna nastojanja da objavi brojne knjige, za koje je unapred znao da će biti zabranjene, od kojih je neke i nezakonito rasturao. Izvesna ponašanja su navodila na zaključak da je imao namere da eventualnim krivičnim progonom i njegovim ponovnim odlaskom u zatvor “svoj slučaj” još više ispolitizuje i da isti dobije na “snazi” i publicitetu.

Prema našim operativnim saznanjima, Šešelj je maja 1987. godine kontaktirao službenika ambasade SAD u Beogradu sa ciljem da obezbedi inostrani pritisak na naše zvanične organe, radi regulisanja pitanja njegove putne isprave. Pri tom je informisao sagovornika da je uputio pismo Miroljubu Timotijeviću, da imenovani sa svojim prijateljima, ovo “pitanje” pokrene pred Kongresom SAD i izrazio nadu da će se njihova ambasada u Beogradu angažovati na tome.

Kao dopunu prethodno upućene krivične prijave saveznom javnom tužiocu SFRJ, sredinom 1988. godine, Šešelj je uputio privatnu krivičnu prijavu protiv Staneta Dolanca, člana Predsedništva SFRJ, Vrhovnom vojnom tužiocu JNA, zbog navodno počinjenog krivičnog dela odavanja vojne tajne, sa ciljem odbrane Janeza Janše i Davida Tasića, uz obrazloženje da je Dolanc podmetnuo poverljiva vojna dokumenta pomenutim licima.

Septembra 1988. godine Vojislavu Šešelju je, od strane SDB, izrečena mera upozorenja zbog izražene neprijateljske delatnosti protiv SFRJ sa pozicija građanske desnice i srpskog nacionalizma. Posebna pažnja skrenuta mu je na nedopustivost daljeg pisanja i slanja “javnih – otvorenih pisama” visokim državnim i partijskim rukovodiocima SFRJ, koje umnožava i rastura u zemlji i inostranstvu, te štampanju i rasturanju knjiga koje su uglavnom bile zabranjivane, a u kojima je bez ikakvih dokaza iznosio teške optužbe na račun SDB za državni terorizam.

U istom periodu Šešelj je samostalno štampao i izdao sledeće knjige: “Hajka na jeretika”, “Demokratija i dogma”, “Disidentski spomenar”, “Pravo na istinu”, “Knjige za lomaču”, “Osvajanje slobode”, “Suočavanja sa samoupravljanjem” i “Pledoaje za demokratski ustav”. Prvih pet navedenih knjiga odlukama nadležnih sudova su trajno zabranjene. Krajem oktobra 1988. godine Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu je podneta krivična prijava protiv Vojislava Šešelja zbog osnovane sumnje da je počinio krivično delo povrede ugleda SFRJ i krivična dela protiv časti i ugleda iz KZ SRS. Uz krivične prijave dostavljeni su tekstovi “Pamfletistika o savremenoj srpskoj književnosti” i tekst “O nekim varijantama, karakteristikama i društvenim uzrocima unutrašnjeg izgnanstva u savremenoj srpskoj književnosti”, kao i tekstovi govora i istupanja Šešelja na završnoj plenarnoj sednici XXV međunarodnih oktobarskih susreta pisaca i naučnom skupu “Filozofija, politika i vrednosti”, koji su održani tokom oktobra iste godine u Beogradu.

Tokom aprila 1989. godine Šešelj je boravio u SAD i Kanadi, i tom prilikom posetio više gradova, između ostalih Toronto, Detroit, Čikago, Vinsdor, Hamilton, Klivlend i druge. Održao je preko 30 predavanja, najčešće u pravoslavnim crkvama ili zakupljenim salama, na temu jugoslovenska društveno-politička stvarnost, najznačajniji događaji u posleratnom periodu SFRJ, kao i osvrt na uloge istaknutih ličnosti političkog života Jugoslavije. Iako su predavanja bila obojena već ranije poznatim neprijateljskim stavovima Šešelja, reakcije prisutnih su bile krajnje dijametralne, od potpunog odobravanja do apsolutnog neslaganja. Raspolažemo podatkom da je, ovom prilikom, Šešeljeva zarada iznosila oko 200.000 USA$. Istovremeno, zbog svog velikosrpskog, ultranacionalističkog opredeljenja, Šešelja je tokom boravka u SAD Momčilo Đujić odlikovao i proglasio počasnim četničkim vojvodom. Stiče se utisak da su Šešeljevi nastupi sa pozicija “neočetništva” uzrokovani u najvećoj meri spoznajom da mu ovakva aktivnost može doneti znatnu materijalnu korist.

Iste godine, Šešelj je intenzivirao svoje nastupe u SAD, Australiji i zapadnoevropskim zemljama. Tokom pomenutih turneja, koje su organizovale SPC u SAD, Pokret srpskih četnika “Ravna Gora”, Srpski kulturni klub “Sveti Sava”, Srpska narodna odbrana i Organizacija srpskih četnika “Ravna Gora”, Šešelj je održao 67 predavanja. Posebnu aktivnost u organizaciji turneje pokazali su princ Andrej Karađorđević i već pomenuti četnički emigrant Momčilo Đujić. Suština pomenutih nastupa odnosila se na rušenje kulta Josipa Broza Tita i oživljavanje i veličanje lika i uloge Draže Mihajlovića, naglašavajući neophodnost obnavljanja granica srpske državnosti po istorijskim i etničkim kriterijumima, na kojima su one zasnovane u tekstu Londonskog ugovora iz 1915. godine, odnosno “uspostavljanje demokratskog režima sa višepartijskim sistemom i slobodnom tržišnom ekonomijom”. Predočene Šešeljeve aktivnosti bile su usmerene ka ujedinjenju i organizovanju srpske političke emigracije u dijaspori u jedinstven “Srpski demokratski savez”, kao i na neophodnost ujedinjenja SPC i raskolničke SPC u inostranstvu. Od dobijenih sredstava iz emigracije, Šešelj je krajem 1989. godine kupio porodičnu kuću u Batajnici.

Nakon povratka, Vojislav Šešelj je formirao “Srpski slobodarski pokret” (SSP), čiji je manifest distribuirao srpskoj emigraciji u Evropi i Americi, očekujući da će ubrzo omasoviti pokret pristalicama iz dijaspore. Na sastanku Centralne otadžbinske uprave SSP sa predstavnicima Centralnog odbora stranke Srpska narodna obnova (SNO), na čijem se čelu nalazio Vuk Drašković, potpisana je Deklaracija o ujedinjenju ovih pokreta i doneta odluka o formiranju stranke Srpski pokret obnove (SPO). Za predsednika novoformirane stranke izabran je Vuk Drašković, a za sekretara Vojin Vuletić. Stranka je u celini prihvatila sva programska dokumenta, načela i ciljeve SNO i SSP. Nešto kasnije, SPO-u je pristupio i Srpski omladinski pokret obnove (SOPO).

Iako su i SSP i SNO imale niz zajedničkih ekstremističkih elemenata, ipak, stranka nije mogla da premosti suštinske razlike i, na samom početku saradnje, izražene antagonizme i suprotstavljene liderske ambicije, tako da je, neposredno nakon formiranja došlo do potpunog političkog raskola.

Nakon kulminacije sukoba, Vojislav Šešelj je, od pristalica otcepljenog krila SNO, 18. juna 1990. godine u Beogradu, formirao Srpski četnički pokret (SČP). U odluci o promeni stranačkog naziva, istaknuto je da je SČP “jedini pravni naslednik Srpskog slobodarskog pokreta i politički sledbenik srpskih hajduka, uskoka, komita i četnika, koji nastavlja tradiciju predratnog Srpskog kulturnog kluba i ratnog Srpskog ravnogorskog pokreta”. Zbog ekstremnog delovanja pripadnika ovog pokreta sa nacional-šovinističkih pozicija, koji su, pored ostalog, zagovarali militarizam i terorizam, SČP nije mogao biti registrovan, tako da je praktično od formiranja delovao ilegalno, a kasnije u okviru Srpske radikalne stranke.

Na promocijama SČP-a, Šešelj se zalagao za stvaranje tzv. “Velike Srbije”, negirajući pri tom postojeći ustavni poredak, teritorijalnu celovitost i integritet SFRJ. Istom prilikom, izricao je oštre kritike na račun predsednika Miloševića, nazivajući ga liderom srpskih komunista i rečima koji je “poslednji staljinistički bastion u Evropi”. U cilju svoje promocije, pokret je započeo sa izdavanjem časopisa “Velika Srbija”, a prema nepotvrđenim podacima, SČP je sredinom 1990. godine primio 150.000 USD od Momčila Đujića.

Apsolutizam i samovolja Vojislava Šešelja u odlučivanju i rukovođenju, rezultirali su nezadovoljstvom pojedinih pripadnika SČP i njegovim sukobom sa ionako malim brojem intelektualaca u stranci. Osipanje članstva započinje napuštanjem pokreta od strane organizacije Kola srpskih sestara i organizacije Mladih četnika, što SČP svodi na manju grupu ekstremnih lica koja su pod neposrednim uticajem Vojislava Šešelja. Na jednom od sastanaka, avgusta 1990. godine, Šešeljevi neistomišljenici su izglasali da se lider SČP isključi iz pokreta, što su objavili saopštenjem u javnim glasilima. Ovakav “potez” osuđen je od strane Šešelja i njegovih pristalica, tako što su potpisnicima pomenutog saopštenja javno pretili “likvidacijom”, a bilo je i teških fizičkih “obračuna”. Po Šešeljevom nalogu, grupa od trinaest najekstremnijih članova SČP, naoružana pištoljima, automatskom puškom, kratežom i bejzbol palicama, pretukla je dvojicu potpisnika saopštenja u jednom od kafića na Novom Beogradu.

O međusobnim odnosima unutar pokreta i njihovoj surovosti prema neistomišljenicima, govore i saznanja da su zbog istupanja iz stranke pojedini aktivisti pretučeni, kao i da je tom prilikom upotrebljeno i vatreno oružje, što je rezultiralo ranjavanjem jednog bivšeg pripadnika u centru grada. Takođe, raspolažemo podatkom da su mlađi, ekstremni članovi pokreta maltretirali i noževima pretili građanima koji su se izjašnjavali za Socijalističku partiju Srbije (SPS). Pomenuti događaji definitivno su dokazali da su članovi SČP u stvari malobrojni pojedinci poznati po kriminalnoj prošlosti, stranačkoj isključivosti i netolerantnosti, spremni na svaku vrstu međustranačkih sukoba i obračuna u kome se ne bi prezalo ni od upotrebe oružja.3)

Krajem 1990. godine, jedan od članova SČP iz Knjaževca ispričao je da je od Šešeljevih najbližih saradnika dobio zadatak da sačini spisak partijskih rukovodilaca, starešina MUP i predstavnika vlasti u Knjaževcu “koji su predviđeni za likvidaciju kada za to dođe vreme”. Po njegovim navodima, slične naloge su dobili i drugi aktivisti, a u to vreme, u nameri da se u Srbiji vlast preuzme silom, formirane su i spremane “četničke trojke”.

Krajem 1990. godine, Vojislav Šešelj se, kao nezavisni predsednički kandidat grupe građana, kandidovao na predsedničkim i višestranačkim parlamentarnim izborima, kojima je, unapred, osporio demokratski karakter. Međutim, i pored toga, organizovao je intenzivnu predizbornu kampanju, u već poznatim manirima i uobičajenoj četničkoj ikonografiji. Raspolažemo podacima da je za potrebe pomenute kampanje od dijaspore dobio 5.000 funti i 35.000 DEM.

Prva saznanja o formiranju paravojnih formacija u Srbiji, u okviru SČP, datiraju iz februara 1991. godine, kada je Vojislav Šešelj naredio svojim aktivistima da se, prilikom mobilizacije, vojni obveznici ne javljaju u jedinice gde imaju ratni raspored, već u četničke jedinice koje je SČP već formirao, a za koje je bio navodno sačinjen i šifarski sistem obaveštavanja i pozivanja članstva u kriznim situacijama.

Ovaj period Šešeljevog liderstva u SČP karakteriše faza minornog uticaja koji je pokret imao u političkom životu Srbije, uglavnom baziranog na napadima na novoformirani Srpski pokret obnove i “razbijanje” i ometanje skupova koje je organizovao Vuk Drašković. Iz istog perioda datiraju i prvi kontakti koje je RDB uspostavio sa Vojislavom Šešeljom. Naime, zbog bojazni da mu je “hrvatska služba plasirala tri lica, Srbina iz Hrvatske”, koji su u Beograd doputovali i tražili sastanak sa njim, Šešelj je maja 1991. godine samoinicijativno zatražio kontakt sa SDB. Prilikom razgovora sa operativnim radnicima, Šešelj se držao vrlo korektno i izneo je više interesantnih saznanja o svojim aktivnostima i aktivnostima SRS na kriznim područjima Slavonije, SAO Krajine i Baranje. Na upozorenje da u sredstvima javnog informisanja daje neprimerene izjave o prisustvu dobrovoljačkih paravojnih formacija SRS na području Hrvatske, Šešelj je odgovorio da svoje ljude šalje na navedena područja isključivo na osnovu poziva tamošnjeg srpskog stanovništva, te da su oni naoružavani tek po dolasku u naznačena mesta, a da su mnoge njegove izjave “preventivnog karaktera”, u cilju zastrašivanja Hrvata.

S obzirom na Šešeljevu potrebu za javnim političkim delovanjem, kao i na činjenicu da pokret nije mogao biti registrovan, februara 1991. godine došlo je do ujedinjenja SČP sa delovima Radikalne stranke iz više gradova Srbije u Srpsku radikalnu stranku, na čelu sa Vojislavom Šešeljom, pri čemu je pokret i dalje egzistirao, ali kao kolektivni član SRS.

Početak ratnih sukoba u Hrvatskoj, odnosno Borovom Selu 2.maja 1991. godine, bitno je uticao na donošenje Šešeljeve odluke da se intenziviraju aktivnosti članstva u smislu preduzimanja konkretnih akcija na formiranju i omasovljavanju paravojnih grupa koje su upućivali kao dobrovoljce u ratna područja, najpre Hrvatske, a zatim i Bosne. Sve pomenute grupe su osnivane van pozitivnih pravnih odredbi Republike Srbije, pri čemu su vođe ovakvih jedinica, odnosno samozvani “komandanti”, odbijali zakonom predviđenu mogućnost delovanja kroz formu dobrovoljaca u okviru teritorijalne odbrane. Nakon naloga o opštoj mobilizaciji članstva i upisivanja dobrovoljaca za odlazak na ratište u Hrvatsku, na teritoriji Slavonije je uspostavljen četnički dobrovoljački odred, čiji su “komandanti” bili u permanentnom kontaktu sa rukovodstvom stranke, koje ih je direktno instruisalo u smislu preduzimanja određenih aktivnosti.

Ideja generala Dušana Pekića i doktora Dragoljuba Bulata o stvaranju Srpske vojske naišla je na svesrdnu podršku Vojislava Šešelja, te je, shodno njegovim nalozima, stranka pristupila konkretnim koracima na planu njene realizacije. Po utvrđenom dogovoru, formiran je Glavni štab dobrovoljačkih odreda, pri čemu su predstavnici SČP imali konkretna zaduženja, posebno u smislu aktivnosti oko obezbeđivanja naoružanja, opreme i uniformi za dobrovoljce, u kom cilju su, posredstvom Petra Panića–Pane,4) dugogodišnjeg šefa obezbeđenja lidera SRS, neretko kontaktirana i lica iz kriminogenih sredina.

Uporedo sa aktivnostima na prostorima zahvaćenim oružanim sukobima, Šešelj je ispred Savezne skupštine organizovao protestni miting povodom najavljenog izbora Stjepana Mesića za predsednika Predsedništva SFRJ. Takođe, jula 1991. godine održao je konferenciju za štampu na kojoj je žestoko osudio intervenciju JNA u Sloveniji, nazvavši je “novom podvalom srpskom narodu u režiji krvavog premijera Ante Markovića”, i istovremeno optužio vlast u Srbiji zbog prihvatanja izbora Stjepana Mesića za predsednika Predsedništva SFRJ. Datim povodom, Šešelj je uputio poziv Generalštabu JNA da otkaže poslušnost novoizabranom predsedniku i obori Vladu Ante Markovića.Takođe, od Narodne skupštine Srbije zatražio je da proglasi prisajedinjenje srpskih krajeva u Hrvatskoj matici Srbiji.5)

S obzirom da je ocenjeno da u tom periodu nije delovao sa ekstremističkih pozicija i da je zahvaljujući njegovom ličnom autoritetu koji uživa među ćlanstvom SRS na iste izvršio pozitivan uticaj motivišući ih da u svim vidovima pomažu borbu srpskog naroda van matice, te da je svojim javnim nastupima delovao kao faktor smirivanja političke situacije u Srbiji, početkom juna 1992. godine obustavljen je dalji operativni tretman nad Vojislavom Šešeljom u CRDB Beograd.

U ovom vremenskom periodu, zahvaljujući nastupima i činjenici da je ušao u otvoreni sukob sa Vukom Draškovićem, Šešelj dobija sve veći prostor u sredstvima javnog informisanja, stiče popularnost i nastoji da omasovi svoje članstvo. Nakon parlamentarnih izbora u Srbiji, decembra 1993. godine, lider SRS po prvi put uzima učešće u Saveznoj vladi, uspostavljajući koalicioni odnos sa SPS, što je trajalo relativno kratko, s obzirom da je već naredne godine SRS izašla iz Vlade.

Prateći aktivnosti Vojislava Šešelja tokom 1993. godine, kao i grupe lica iz redova SRS koja se bave ekstremističko-terorističkom delatnošću, došli smo do saznanja o organizovanoj saradnji pomenutih sa pojedinim aktivnim i penzionisanim visokim oficirima Vojske Jugoslavije (VJ), usmerenim na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka Republike Srbije i narušavanje njenog teritorijalnog integriteta.

Krajem 1993. godine, u nastojanju da svoju stranku “reformiše” od ultradesne u stranku umerene desnice nacionalno-demokratske orjentacije, Vojislav Šešelj je formirao Politički savet SRS, na čelu sa Tomislavom Nikolićem, potpredsednikom stranke. Savet, čiji su članovi bili i dr Slavko Milosavljević, profesor FPN, Jelena Kozomora, docent Ekonomskog fakulteta, dr Jovan Marjanović, profesor FPN, ubrzo je preuzeo najznačajniju ulogu u upravljanju i kreiranju politike SRS. Nešto kasnije, aprila 1994. godine, na predlog Radosava Šuljagića, u to vreme aktivnog oficira VJ u činu kapetana bojnog broda, Šešelj je zvanično raspustio Srpski četnički pokret (SČP), koji je do tada funkcionisao kao kolektivni član SRS, pri čemu je Šuljagiću prepustio da izradi plan delovanja, organizacionog razvoja i mobilizacijskog sistema SČP u ilegali,6) kao i omogući održavanje “tajnih veza” sa visokim oficirima VJ.

Na osnovu plana koji je sačinio Šuljagić, a Politički savet usvojio, paravojno organizovanje SRS se, u suštini, opet zasnivalo na SČP, sa osnovnim ciljem da se ilegalno formiraju vojne jedinice u Srbiji, Crnoj Gori i eventualno RS i RSK, ukoliko bi iste na pomenutom području bile zabranjene, pošto su se već nalazile u sastavu njihovih regularnih formacija. Planom je predviđeno da SČP bude organizovan na teritorijalnom principu u mesne, opštinske, okružne i oblasne odbore, sa Centralnim odborom kao najvišim organom. Svaki od pomenutih odbora je u obavezi da organizuje, razvija, popunjava, oprema i uvežbava odgovarajuće vojne jedinice, u zavisnosti od mogućnosti popune ljudstvom, naoružanjem i drugom opremom. Takođe, predviđeno je da se u svim većim gradovima formiraju mobilni četnički odredi ili grupe različite jačine, sa naoružanjem, koji se mogu okupiti i dovesti u punu borbenu gotovost i pokretljivost kao udarna snaga.

Planirano je da svaki odbor formira jezgra za razvoj odgovarajućih vojnih jedinica na čelu sa komandantom i njihovim štabovima. Pomenuta jezgra su u obavezi da pronalaze i pridobijaju ljude za popunu svoje jedinice, saopšte borcima sistem pozivanja i obaveštavanja (metodom konspirativnih trojki – svaki član trojki ima zadatak da pronađe, ubedi, drži na vezi i na ugovoreni znak povede svoje ljude na određeno mobilizacijsko mesto za razvoj jedinice) i da za svoj sastav pridobiju što više pripadnika profesionalnog dela vojske i milicije, odnosno najmanje jednog oficira iz najbližeg garnizona VJ u svojstvu komandira jedinice, koji bi bili u obavezi da se odazovu pozivu sa dostupnim naoružanjem i municijom.

Ovim povodom, Vojislav Šešelj je u najužem krugu svojih saradnika izneo podatak da je pomenutim “sistemom” obuhvaćeno oko 80.000 ljudi, te da u roku od 6 do 8 sati mogu okupiti i vojno organizovati oko 30.000.

Najveći problem u realizaciji plana je predstavljalo oružje, koga, po njihovim navodima, nisu posedovali u potrebnoj količini, ali je Šešelj planirao da posredstvom Šuljagića, odnosno oficira VJ, njihovih istomišljenika, potrebnu opremu nabave iz vojnih skladišta, odnosno nasilnim putem, zauzimanjem skladišta borbenim akcijama.

Važno je napomenuti spregu koja je planirana između ilegalnih, na teritoriji Srbije i Crne Gore i legalnih jedinica SČP koje su egzistirale u sastavu regularnih snaga RSK i RS, uglavnom raspoređenih na prostoru Semberije i Majevice. Po navodima Šuljagića, jačina snaga na ovom prostoru kretala se oko 12.000 boraca. Krajem 1994. godine, pojedini članovi Političkog saveta SRS su se energično zalagali da se sve snage grupišu u jednu brigadu lociranu na prostoru Semberija–Višegrad, dovedu u visoku borbenu gotovost u funkciji operativno-taktičke rezerve GŠ Vojske RS i pripreme za brze intervencije na raznim pravcima i ofanzivna dejstva. Ovim snagama bi komandovali isključivo oficiri četničkog opredeljenja, a za delegata-oficira u GŠ VRS predviđen je Milorad Manić, pukovnik JNA u penziji.

U tom periodu evidentirani su intenzivni kontakti Šešelja sa Milanom Martićem, predsednikom RSK, tokom kojih je lider SRS direktno instruisao rukovodstvo RSK da odbije sve mirovne inicijative iz Beograda, posebno plan Z-4, obećavajući im svu logističku pomoć i održavajući ih u uverenju da će im Srbija i SRS pomoći u zaštiti ljudstva i teritorije. Međutim, nakon odbijanja pomenutog plana od strane Milana Martića i hrvatske ofanzive na Srpsku Krajinu, dobrovoljačke jedinice SRS povukle su se u najkraćem roku sa prostora RSK.

Evidentno je da je prezentirani plan Političkog saveta SRS stručno urađen, za šta je nesumnjivo bilo potrebno dobro poznavanje teorije vojne organizacije i sistema mobilizacije. Šuljagić je, u dogovoru sa Šešeljem, zajedno sa angažovanim timom vojnih stručnjaka iz Centra visokih vojnih škola, autor plana. Raspolažemo podacima da je juna 1993. godine, u rad uključen i Miloš Dimitrijević, penzionisani oficir bezbednosti VJ, koji je ubrzo postao i član političkog saveta SRS. Stekavši Šešeljevo poverenje, koji mu je u cilju “zaštite” dao konspirativno ime Stojan Knežević, Dimitrijević je, uz Šuljagićevu pomoć, formirao obaveštajnu grupu pod šifrovanim nazivom “Feniks”, koja se bavila prikupljanjem, sistematizovanjem, obradom i analizom podataka iz oblasti politike, ekonomije i vojne problematike, na osnovu kojih su sačinjavane posebne informacije za potrebe predsednika SRS. Do potrebnih podataka, Dimitrijević je dolazio uglavnom kroz neformalne i uopštene razgovore sa poznanicima iz GŠ VJ, državnih organa i pojedinih političkih partija, ali je za pomenute potrebe aktivirao i svoje četiri ranije operativne veze u Čikagu, Londonu, Beču i Tel Avivu.

Takođe, Dimitrijević je podatke dobijao i od pripadnika SDB MUP RS: Marka Lazovića, tada načelnika II uprave RDB, Radeta Kostića i Miće Brujića. Po njegovim navodima, Vojislav Šešelj je imao veoma pozitivno mišljenje o Jovici Stanišiću, bivšem načelniku RDB, Franku Simatoviću i Milosavu Vilotiću, ističući da su se oni dokazali “u borbi”, dok je tražio da se za Radovana Stojčića i Milana Tepavčevića prikupe svi dostupni podaci, a priori ih smatrajući za nepodobne ličnosti, posebno u sferi funkcija koje obavljaju.

Grupa “Feniks” operativno je sarađivala sa operativnim centrom “Tajfun” iz RS, koji se bavio sličnim poslovima i od koga su dobijali vrlo kvalitetne podatke iz oblasti politike, stavove stranih sila prema krizi u SRJ, sastavu UNPROFOR-a, rasporedu, stanju i borbenoj gotovosti hrvatske vojske i srpskih snaga, stanju u četničkim i dobrovoljačkim jedinicama SRS u RS i RSK, međustranačkim odnosima, planovima i akcijama najviših državnih organa i stranaka Srbije i SRJ u vezi Vensovog plana, posebno stavove predsednika Srbije i SRJ, što je Dimitrijević selektivno obrađivao u informacijama za Vojislava Šešelja.

Na predlog Šešelja, oktobra 1994. godine, uz obrazloženje da je velikoj političkoj stranci, kao što je SRS, potrebna posebna pažnja za prikupljanje, obradu i pripremu informacija za najuže rukovodstvo stranke, formirana je Radikalna informativna služba (RIS), na čije čelo je, po Šešeljevoj odluci, postavljen Božidar Spasić, bivši radnik RDB MUP RS. Međutim, i pored ambiciozne želje da se na ovakav način politički afirmiše, Spasić nije uspeo da stekne poverenje kako lidera, tako i ekstremnih pripadnika SRS, te je njegov angažman ubrzo prekinut. Očigledno je da je formiranje RIS-a bilo u funkciji odvlačenja pažnje, odnosno legendiranja suštinske subverzivne delatnosti SRS i Vojislava Šešelja.

Posebne informacije rađene za potrebe predsednika SRS odnosile su se na predsednika Miloševića i njegovu suprugu, kao i na istaknute funkcionere SPS-a i JUL-a. Pojedine podatke, poslanici SRS su kasnije koristili kako bi iste javno diskreditovali.

Raspoloživa saznanja ukazuju na organizovanu saradnju Vojislava Šešelja sa pojedinim aktivnim i penzionisanim visokim oficirima Vojske Jugoslavije (VJ), usmerenu na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog poretka Republike Srbije i narušavanje njenog teritorijalnog integriteta. Registrovano je da je u periodu od novembra 1993. godine do decembra 1994. godine, posredstvom Radoslava Šuljagića, Vojislav Šešelj kontaktirao sa sledećim aktivnim i penzionisanim oficirima VJ: Božidarom Stevanovićem (general-pukovnikom u penziji i bivšim komandantom RV PVO), Nedeljkom Boškovićem (general-majorom u penziji), Milojem Pavlovićem (bivšim komandantom RV PVO), Mićom Delićem (general-potpukovnikom), Dušanom Lončarom (komandantom Vukovarskog korpusa), Borom Ivanovićem (general-majorom, bivšim komandantom Novosadskog korpusa), Vladanom Šljivićem (bivšim načelnikom pozadinskog sektora GŠ VJ), Ljubomirom Bajićem (general-majorom u penziji), Andrijom Biorčevićem (general-pukovnikom u penziji, bivšim načelnikom Novosadskog korpusa), Milošem Dimitrijevićem (pukovnikom u penziji), Miloradom Manićem (pukovnikom u penziji), Danetom Ajdukovićem (general-majorom u penziji, bivšim načelnikom finansijske uprave GŠ VJ), Miodragom Starčevićem (pukovnikom u penziji i bivšim načelnikom pravne uprave GŠ VJ), Slobodanom Jeremićem (pukovnikom u penziji), Dragićem Martinovićem (potpukovnikom), general-majorima Simićem, Mojsilovićem i Milanovićem, kao i Džigurskim (pukovnikom u penziji).

Takođe, u istom periodu Vojislav Šešelj je imao kontakte i sa više visokih oficira Srpske Vojske Krajine (SVK) – general-majorom Šuputom, pukovnicima u penziji Slobodanom Vukosavljevićem i Nedeljkom Bubalom, pukovnikom Draganom Tanjgom, kao i oficirima Vojske Republike Srpske (VRS) – general-majorom Borićem iz Drvarskog korpusa, general-majorom Galićem, komandantom Romanijskog korpusa, pukovnikom u penziji Skočajićem iz Drinskog korpusa, komandantom hercegovačkog korpusa general-majorom Radovanom Grubačićem i Brankom Kosićem, pukovnikom iz 1. Krajiškog korpusa.

Sastanci Vojislava Šešelja i Radoslava Šuljagića, inače doktora vojnih nauka, datiraju od sredine sedamdesetih godina kada je aktuelni lider SRS bio student Fakulteta za narodnu odbranu u Sarajevu, na kome je Šuljagić predavao. Moguće je pretpostaviti da je Šešelj već tada bio “evidentiran” kao potencijalni Šuljagićev “kadar”. Ne možemo prenebregnuti činjenicu da je Šuljagić imao izuzetan uticaj na Šešelja, posebno u periodu 1993/1994. godine, kada je lider SRS, bez primedbi, usvajao svaki njegov predlog i sugestije (akcijom RDB presečena je i razotkrivena subverzivna delatnost pomenute grupe).

Juna 1994. godine, u Prvom opštinskom sudu u Beogradu održano je suđenje Vojislavu Šešelju i četvorici poslanika SRS u Saveznoj skupštini zbog izvršenog krivičnog dela ometanja službenog lica u vršenju službene dužnosti. Prilikom pretresa, Šešelj je u dva maha izjavio “da je Slobodan Milošević glavni i najveći kriminalac u Srbiji”, čemu su se pridružila i ostala četvorica optuženih, što je primoralo javnog tužioca da proširi optužnicu protiv imenovanih i zbog učinjenog krivičnog dela povrede ugleda predsednika Republike. Ovaj više pravno-taktički potez Šešelja imao je za cilj da se eventualno pokuša isprovocirati sudija i sudsko veće, u nameri pozivanja predsednika Miloševića kao svedoka.

Kraj 1994. i početak 1995. godine Vojislav Šešelj je proveo na izdržavanju kazne u Okružnom zatvoru u Beogradu, zbog čega su članovi SRS organizovali svakodnevna protestna okupljanja u prostorijama stranke, koja su se završavala pres-konferencijama i raznim saopštenjima za javnost. Po izlasku iz zatvora, Šešelj je održao konferenciju za štampu na kojoj je izjavio da će, “ukoliko predsednik Milošević i njegova supruga ne odu u penziju, završiti po uzoru na Aleksandra Obrenovića i Dragu Mašin ili bračni par Čaušesku… te da će predsednika Srbije sa funkcije koju obavlja ukloniti oficiri ili policajci…”.

Septembra 1995. godine aktivnost Vojislava Šešelja se prevashodno ogledala u pripremi za organizaciju “velikog mitinga” SRS kome bi prisustvovalo preko 100.000 građana. Međutim, zbog pogoršanja ukupnih društveno-političkih prilika u zemlji i uskraćivanja dozvola za održavanje mitinga od strane nadležnih organa, ovaj najavljeni miting morao je biti “prolongiran” za jesen. Pokušavajući da na određen način kompenzira ovaj “promašaj”, Šešelj i mesni odbori SRS organizovali su više manjih mitinga na teritoriji Srbije i KiM-a. Posebnu pažnju privukao je miting SRS u Gnjilanu, gde je došlo do fizičkog sukoba učesnika mitinga sa pripadnicima MUP-a RS, u kome su učestvovali Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić, zbog čega su obojica prekršajno kažnjeni kraćim zatvorskim kaznama.

Nakon obimnih organizacionih priprema SRS, na platou ispred Skupštine SRJ, 21. septembra 1995. godine održan je protestni miting, kome je prisustvovalo svega desetak hiljada građana. Svoje govore održalo je nekoliko funkcionera SRS, koji su, kao i predsednik SRS Vojislav Šešelj, najvećim delom napadali i optuživali predsednika Slobodana Miloševića i vlast u Srbiji, kao i stranačke prvake i političke partije poput SPO, “Nove demokratije”, JUL-a, GSS i drugih. Istaknuti su zahtevi “da predsednik Srbije odmah podnese ostavku, da se granica na Drini otvori i adekvatno pomogne Srbima preko Drine, kao i da se formira Vlada nacionalnog spasa, koja će u roku od šest meseci raspisati izbore”. I pored izraženog emotivnog naboja i uzavrele atmosfere, kao i većeg broja članova SRS u vojnim uniformama koji su bili na ratištima RSK i RS, miting je protekao bez incidenata.

Krajem oktobra 1995. godine, Vojislav Šešelj je, očekujući prevremeno raspisivanje republičkih i saveznih izbora, čije je održavanje prema njegovim saznanjima trebalo da bude jedan od elemenata Dejtonskog sporazuma, predlagao Vuku Draškoviću formiranje zajedničke opozicione liste SRS-a, SPO-a, DS-a i DSS-a, koja bi bila zasnovana na onim segmentima političkog programa, oko kojih bi bilo moguće postići minimum saglasnosti budućih koalicionih partnera, kako bi zajedničkim snagama na prevremenim izborima porazili SPS. S tim u vezi, zalažući se za uspostavljanje saradnje opozicionih parlamentarnih stranaka, lider SRS-a je u više navrata predlagao održavanje sastanaka lidera pomenutih stranaka. Iako su ovi predlozi faktički ostali nerealizovani, Šešelj je nastavio pojedinačno da kontaktira lidere navedenih stranaka, ocenjujući da se osnovni problem u formiranju jedinstvenog opozicionog bloka tiče nesuglasica u odnosima DS-a i DSS-a. U ovom periodu, registrovano je više kontakata lidera SRS sa Zoranom Đinđićem.

Reagujući na potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, Vojislav Šešelj je izrazio ogorčenost i otvoreno neslaganje sadržinom pomenutog sporazuma, smatrajući da je RS na ovaj način oštećena, da je srpski narod “izneveren”, kao i da se potpisani sporazum “neće dugo slaviti”.

Početkom decembra 1995. godine, Šešelj je kontaktirao Ričarda Goldstona, tužioca Haškog tribunala, izrazivši spremnost da lično doputuje u Hag, ukoliko međunarodni tribunal ima nešto protiv njega, budući da ga, kako ga je obavestio, ovdašnja štampa optužuje za ratne zločine. Šešelj je takođe obavestio Goldstona da je spreman da doputuje u Hag i u smislu “pružanja pomoći u odgovarajućim informacijama u cilju rešenja jugoslovenske krize”. Zahvalivši mu se na kooperativnosti, Goldston je saopštio Šešelju kako optužbe nisu dovoljne za rad suda, sugerišući mu pri tom, da svoje izlaganje ovim povodom ukratko izloži u pismenoj formi i pošalje na adresu Haškog tribunala, dodavši kako će mu na pomenuto pismo odgovoriti samo “ukoliko bude potrebe”. Povodom planirane posete Holandiji, gde je sa delegacijom SRS-a nameravao da u saradnji sa Klubom Srba iz Amsterdama organizuje tribinu stranke u ovom gradu i ujedno iskoristi priliku da ostvari neposredan kontakt sa predstavnicima Haškog tribunala, Šešelj je u kontaktu sa Danicom Drašković istakao kako je MUP Republike Srbije odbio da mu izda pasoš, zbog čega je onemogućen da realizuje planiranu posetu. Tom prilikom, preneo je Draškovićevoj da bi posetu Hagu istovremeno iskoristio i da bude zaštićeni svedok optužbe protiv predsednika Srbije i svedok odbrane Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

S tim u vezi, raspolažemo saznanjima da je početkom 1996. godine Branka Novaković, iz Amsterdama, obavestila Vojislava Šešelja da je na teletekstu zvanične holandske televizije, kao i u izdanju dnevnog lista “De Volkstrant”, objavljena vest u kojoj je saopšteno da je “Vojislav Šešelj, lider nacionalističke opozicije u Srbiji, izrazio spremnost da se na Međunarodnom tribunalu u Hagu pojavi kao svedok optužnice protiv Slobodana Miloševića”. U pomenutom izveštaju citirane su Šešeljeve reči da “poseduje neoborive dokaze da operacije u Bosni nisu bile pod komandom Karadžića i Mladića, nego uvek pod nadzorom Slobodana Miloševića, na šta upućuje i činjenica da su svi generali bosanskih Srba primali plate iz Beograda”. Vezano za planirani odlazak u Holandiju, a reagujući na upozorenje Nikole Poplašena, predsednika SRS-a u RS, da postoji mogućnost da prilikom posete Hagu bude zadržan godinu do dve dana, Šešelj je izjavio da bi njegovo zadržavanje u Hagu predstavljalo “veliki kapital za stranku”, u smislu medijske prezentacije koju bi on lično time dobio, dodajući kako je nameravao da ide u Hag “prvenstveno kao svedok odbrane Radovana Karadžića, a ne kao svedok optužbe”.

Sredinom januara 1996. godine, Šešelj je aktuelizovao inicijativu za opoziv predsednika Republike Srbije, organizovanjem potpisivanja peticije građana za opoziv predsednika Srbije. Prema navodima Šešelja, razlozi koji leže u osnovi pokretanja pomenute inicijative tiču se tvrdnje “da je predsednik Srbije izdao srpski nacionalni interes, da je u Srbiju uveo neokomunističku diktaturu, da je kriv za duboku ekonomsku krizu i socijalnu bedu koja je zavladala Srbijom i da je kriv za vladavinu kriminala i državno-finansijske mafije u Srbiji”. Pomenuta inicijativa je imala za cilj vršenje pritiska na vlast u Srbiji da što pre raspiše prevremene izbore na svim nivoima.

Svestan činjenice da zbog “udara režima i medijske blokade SRS” ne može sam da osvoji vlast, ali da, takođe, nije spreman da ulazi u koalicije sa drugim opozicionim strankama “jer su sve loše”, Vojislav Šešelj je zaključio da bi “SPO na vlasti bio gora opcija od SPS-a na vlasti”. U isto vreme, isticaoje da ćeSRS samostalno izaći na izbore, te da će posle izbora, ukoliko procene da im je za osvajanje vlasti potreban koalicioni partner, ući u koaliciju najverovatnije sa DSS, ocenivši da “Vuk Drašković luta i ne zna šta hoće, a da je Zoran Đinđić nemački čovek”. Upravo u ovom periodu došlo je do oštre polarizacije u odnosima SRS-a sa ostalim opozicionim strankama, koje su, po rečima Šešelja, započele nametanje svojih političkih stavova o navodnoj ugroženosti nacionalnih manjina u Srbiji, što je u suprotnosti sa političkim programom SRS-a. Razočaran delovanjem opozicionih političkih stranaka, Šešelj je izjavio da SRS neće više sarađivati sa demokratskom parlamentarnom opozicijom, iznoseći ocenu da je ranija saradnja SRS-a sa SPS-om bila daleko korektnija nego sa opozicionim strankama. Istim povodom, polovinom maja 1996. godine, na 4. otadžbinskom kongresu SRS-a, otvoreno je izjavio kako je SPO američka agentura, te da, i pored toga što se SRS zalaže za rušenje aktuelne vlasti, “neće dozvoliti da američke sluge zavladaju Srbijom i svedu je na Beogradski pašaluk”.

Nakon parlamentarnih izbora 1996. godine i osvajanja lokalne vlasti u Beogradu od strane koalicije “Zajedno”, Vojislav Šešelj je nastavio da ostvaruje intenzivne kontakte sa bračnim parom Drašković, interesujući se za situaciju u odnosima unutar pomenute koalicije, istovremeno nastojeći da utiče na lidera SPO-a da ne podrži kandidaturu Zorana Đinđića za gradonačelnika Beograda. S tim u vezi, i nakon izbora Đinđića za gradonačelnika Beograda, Šešelj je u redovnim kontaktima sa Danicom Drašković razmatrao strategiju uklanjanja lidera DS sa ove funkcije, kao i način potiskivanja uticaja DS u uređivačkoj politici Studija B.

U ovom periodu, evidentirani su Šešeljevi učestali kontakti sa Vladimirom Žirinovskim, predsednikom Liberalno-demokratske stranke Rusije, kao i uspostavljanje političke saradnje sa Žan Mari Lepenom, liderom Nacionalnog fronta Francuske. Saradnja sa ovim krajnje desničarskim partijama je vremenom intenzivirana, tako da je Lepen kasnije pružio značajnu finansijsku pomoć predsedničkoj kampanji Vojislava Šešelja na saveznim predsedničkim izborima 1997. godine.

Tokom 1995. i 1996. godine, registrovane su intenzivne aktivnosti Vojislava Šešelja na planu organizacionog jačanja stranačke infrastrukture SRS u Republici Srpskoj, što je kasnije rezultiralo naglim porastom članstva i simpatizera stranke na ovoj teritoriji.

Poraz na predsedničkim izborima 1997. godine Šešelj je veoma teško doživeo, tako da je još u toku izbora, sumnjajući u regularnost glasanja na Kosovu i Metohiji, u kontaktima sa svojim saradnicima isticao da je spreman da formira štab za “sprečavanje zakletve Milutinovića”.

U proleće 1998. godine Vojislav Šešelj je prihvatio učešće u Vladi Srbije, uveren da će postepenim participiranjem u vršenju državnih funkcija proširiti politički uticaj SRS-a i stvoriti uslove da kroz dogledno vreme preuzme potpunu političku vlast u zemlji. Na ovaj način, SRS je iskoristio neodlučnost i prevelike političke apetite SPO, koji je svoj ulazak u Vladu uslovljavao zahtevom za dodelom polovine ministarskih mesta, ambasadorskih, direktorskih i drugih funkcija. Pomenuti period karakteriše Šešeljevo nastojanje da kroz aktivno delovanje u vršenju vlasti uspostavi “kontrolu” nad određenim resornim ministarstvima, posebno nad Ministarstvom za obrazovanje, što je kasnije u dobroj meri i realizovao.Takođe, ulazak u Vladu Šešelj je iskoristio u cilju edukacije kadrova za poslove upravljanja državnom administracijom i organizovanje “paralelnih” sistema kontrole u radu Vlade i ministarstva, radi prikupljanja eventualnih kompromitujućih podataka o koalicionim partnerima.

Neposredno pred početak agresije NATO na SRJ, Vojislav Šešelj je imao pogrešnu procenu da ova vojna alijansa ne može izvršiti intervenciju bez saglasnosti Saveta bezbednosti UN. Takođe, lider SRS je bio protiv potpisivanja mirovnog plana koji su predložili Ahtisari i Černomirdin, što su poslanici stranke i potvrdili neprihvatanjem pomenutog plana. Smatrajući da je potpisani sporazum nepovoljan za SRJ, predstavnici SRS su ponudili ostavke na sve funkcije u Vladi Srbije, što predsednik Milutinović nije prihvatio, sa obrazloženjem da je u toku ratno stanje.

Reagujući na zahteve opozicije da se zbog aktuelne političko-ekonomske situacije u zemlji raspišu vanredni izbori na svim nivoima, Vojislav Šešelj je izrazio negodovanje, smatrajući da su redovni izbori planirani za 2000. godinu, takođe izražavajući uverenje da opozicione stranke, zbog izdajničkog držanja tokom agresije i neučestvovanja u obnovi zemlje, nemaju nikakvih izgleda da zadobiju poverenje naroda.

Međutim, nakon raspisivanja izbora za 24. septembar, rukovodstvo SRS je odlučilo da na izbore samostalno izađe, planirajući da eventualne koalicije naprave nakon izbora. U međuvremenu, nezadovoljan zastupljenošću predizbornih aktivnosti stranke na državnim medijima, ali i svestan činjenice da je SRS dosadašnjom saradnjom sa strankama leve orijentacije izgubila izvestan procenat svojih birača, Šešelj je započeo otvorenu kampanju protiv koalicionih partnera, nastojeći da ukaže na značajne ideološke i druge razlike između SRS i leve koalicije. U tom smislu, u svojim dosadašnjim predizbornim aktivnostima, predstavnici SRS otvoreno optužuju čelnike SPS, a posebno JUL, kao glavne krivce za probleme u zemlji, istovremeno pokušavajući da, na određeni način, uspostave kontakte sa predstavnicima DOS. Revoltiran istupima pojedinih lidera SPS i JUL, koji su SRS nazvali “najvećim zlom u Srbiji”, Šešelj je sve napade okarakterisao da dolaze sa “vrha”, te upozorivši ih da će im se to “vratiti”, izneo nameru da u javnost istupi sa stavom da će nakon izbora, u slučaju pobede radikala, predsednika Miloševića isporučiti Tribunalu u Hagu. Kada je reč o predsedničkim izborima, lider SRS je saopštio da, ukoliko dođe do drugog kruga, glasači SRS neće podržati predsednika Miloševića.

Takođe, raspolažemo saznanjima da je rukovodstvo SRS donelo odluku da ne prizna izborne rezultate na onim glasačkim mestima gde njihova stranka ne bude imala kontrolore, što se posebno odnosi na područje Kosmeta. Dragan Todorović, član Izvršnog odbora SRS i potpredsednik Vlade Srbije, konstatovao je da će pripadnici stranke “zapaliti svaku glasačku kutiju” na biračkim mestima na Kosovu, uz komentar da radikali “više neće dozvoliti krađu” glasova na ovoj teritoriji.

Utiska smo da su trenutne aktivnosti Vojislava Šešelja u okviru predizborne kampanje sračunate na pokušaj da, kritikujući politiku kako leve koalicije, tako i lidera DOS, animira određeni broj neopredeljenih glasača, odnosno privuče deo nezadovoljnih pristalica pomenutih političkih grupacija na svoju stranu. Imajući u vidu politički profil lidera SRS, smatramo da je aktuelna situacija upravo onakva kakva je i ranije odgovarala Vojislavu Šešelju, da u uslovima relativno ugrožene bezbednosti, iskoristi šansu kako bi svojim agresivnim delovanjem uspostavio dominaciju u postojećim okolnostima. Njegova ostrašćenost u napadima na koalicione partnere ne predstavlja iznenađenje, jer je reč o jednoj genezi ponašanja Vojislava Šešelja u poslednjih petnaest godina. Imajući u vidu da se u pojedinim situacijama, ključnim za njegov i opstanak SRS, najbrutalnije odnosio upravo prema onima koji su najviše pomogli ili najviše sa njim sarađivali, što govori ne samo o moralnoj, već i o psihološkoj dimenziji njegove ličnosti.7)

 Fusnote:

1) Pre nego što je sa Šešeljem u Sarajevu obavljen jedan od informativnih razgovora, nad njim je izvršen zdravstveni pregled kojim je utvrđeno da je “fizički i psihički zdrav”.

2) Nepotvrđeni operativni podaci ukazuju da je Vojislav Šešelj u par navrata navodno imao intimne odnose sa Danicom Drašković.

3) Kao ilustraciju odnosa u stranci i obima Šešeljevog apsolutizma koji ne trpi disonantne tonove razmišljanja među svojim saradnicima, navodimo podatak da je, nakon javnog istupanja Slobodana Jovića, bivšeg tehničkog direktora RTV Beograd i člana gradskog komiteta, kasnije visokog funkcionera SRS, protiv politike koju vodi stranka i Vojislav Šešelj, krajem 1994. godine, od strane nepoznatih lica ubijena njegova žena Paska. Neposredno nakon ovog događaja, putem medija, Jović je kao narućioca ubistva, koje još uvek nije razrešeno, označio najuže rukovodstvo SRS. Do danas izvršioci zločina nisu otkriveni, iako su mnoge indikacije upućivale da je u čitav slučaj direktno umešan Šešeljev lični telohranitelj Petar Panić.

4) Petar Panić uživa posebno poverenje Vojislava Šešelja i jedan je od vođa ekstremno-terorističke grupe, koja se bavila nedozvoljenom trgovinom oružja, eksploziva, municije i “uterivanjem” dugova, a koju uglavnom sačinjavaju lica koja su u okviru paravojnih formacija SRS učestvovala u ratnim operacijama na području bivše BiH. Raspolažemo podacima da je Panić direktno učestvovao u organizovanju akcija podmetanja eksploziva u objekte na čije je vlasnike vršen pritisak iz političkih razloga. (redigovano)

5) Komentarišući novonastalu situaciju na prostorima RSK, dao je podršku tzv. Vensovom planu.

6) U cilju razvoja mobilizacijskog sistema SČP u ilegali i povezivanja “odabranih” ljudi sa oficirima VJ u garnizonima koji se nalaze na istom području, Šuljagić je tokom 1994. godine intenzivno obilazio odbore SRS na prostoru Užica, Valjeva, Podrinja, Svilajnca i nekih mesta u Vojvodini.

7) Raspolažemo neproverenim saznanjima da je Vojislav Šešelj, u izvesnom periodu bio u intimnim odnosima sa Majom Gojković, potpredsednikom SRS, i glumicom Ivanom Žigon.

Newer posts →

Social

  • View @zorancicak’s profile on Twitter
  • View www.linkedin.com/in/zoran-cicak-7322751b’s profile on LinkedIn

Cannot load blog information at this time.

Blog at WordPress.com.

Privacy & Cookies: This site uses cookies. By continuing to use this website, you agree to their use.
To find out more, including how to control cookies, see here: Cookie Policy
  • Follow Following
    • zorancicak
    • Join 251 other followers
    • Already have a WordPress.com account? Log in now.
    • zorancicak
    • Customize
    • Follow Following
    • Sign up
    • Log in
    • Report this content
    • View site in Reader
    • Manage subscriptions
    • Collapse this bar
 

Loading Comments...