Sredinom juna 2015. godine jedna izjava Milorada Dodika – o plavuši iz Bosne koja je glavni muslimanski lobista u Velikoj Britaniji da se donese rezolucija o Srebrenici – izazvala je pažnju u analitičkim odeljenjima određenih službi u Sarajevu, Beogradu, Tel Avivu, Londonu i Vašingtonu.
Iako su pojedini mediji odmah počeli sa neveštim spinovanjem kako se radi o bogatoj raspuštenici Saneli Dženkins, devojačko Ćatić, Dodikova poruka je sasvim dobro shvaćena u svim kancelarijama koje su se njome bavile. Posle samo par dana, beogradsko izdanje Njusvika je na naslovnoj strani objavilo fotografiju Arminke Helić, takođe plavuše.
I tom fotografijom počinje naša priča…
I
Rani radovi
Arminka Helić rođena je 20. aprila 1968. godine u Gračanici, malom mestu blizu Tuzle u Bosni i Hercegovini, delu tadašnje Jugoslavije, u porodici Džemke i Rasima Helića. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Univerzitetu u Sarajevu, 1989. godine i, po jednoj sopstvenoj kasnijoj izjavi, želela da se posveti izučavanju Šekspira. Po izbijanju građanskog rata u Bosni taj prostor je napustila oktobra 1992, preko zaštićene enklave UN u Žepi. Za razliku od mnogih drugih izbeglica iz ratova za jugoslovensko nasleđe, koje su izabrale Austriju, Italiju, Nemačku ili Švedsku, Arminka je otišla u London – prirodan izbor za budućeg postdiplomca šekspirologije, uostalom.
Izbeglički život u Londonu Arminka počinje kao konobarica u Hagen-Dacu, poznatom američkom lancu poslastičarnica, ali već 1994. upisuje studije međunarodne istorije na London School of Economics, onoj istoj visokoškolskoj ustanovi na kojoj će Aleksandar Vučić, isto u oktobru, ali tačno dvadeset godina kasnije, biti propušten kroz „toplog zeca“. Ali, na taj bizarni incident i njegovu zanimljivu vezu sa Arminkom Helić vratićemo se na kraju ove priče. Više puta, Arminka se, na diskretan način, zahvalila onima koji su je podržali u toj ranoj fazi njenog londonskog napredovanja: LSE na moralnoj a Soroš fondaciji na finansijskoj podršci.
Prema nekim britanskim izvorima, u aplikacijama, prvo za azil, a onda i za britansko državljanstvo, Arminka Helić je prilično živopisno opisala kako su joj gotovo celu porodicu „ubili srpski četnici“. Tada to niko nije proveravao – izbeglička sudbina je uvek dovoljno tužna, žrtava je na svim stranama ratova za jugoslovensko nasleđe bilo previše, a srpski četnici – i oni sa i oni bez znakova navoda – bili su u modi.
Kako je, međutim, napredovala Arminkina politička karijera, određene britanske službe počele su da se detaljnije bave tim pitanjem. Ispostavilo se na primer da su sve njene sestre – ima ih četiri – srećom, sve žive i zdrave: sa jednom je ionako već bila došla u London, druge su ostale u Bosni i Hercegovini: Vildana Helić je ugledni sudija Kantonalnog suda u Tuzli a Dr Nizama Salihefendić profesorka na Medicinskom fakultetu u Tuzli.
Poslednja provera tih događaja koju je radila MI-5 u proleće 2014. godine prilikom izrade bezbednosne procene Arminke Helić svodi se na jednu šturu rečenicu „određeni broj njenih daljih rođaka izgubio je život u toku konflikta“. MI-5 je jedna ozbiljna institucija i „srpske četnike“ ne koristi kao propagandnu poštapalicu.
II
“SAD su suštinski bitna država”
Nakon što je dobila britansko državljanstvo, i 1996. stekla zvanje magistra međunarodne istorije, Arminka Helić je odlučila da se, u svojoj novoj domovini, ozbiljno bavi politikom. Naši izvori potvrđuju da se u Konzervativnu stranku učlanila 1998, u svojoj tridesetoj godini. Torijevci su tada tek prešli u opoziciju, posle Blerove fascinantne izborne pobede 1997. U opoziciji će ostati punih trinaest godina, i to je vreme u kojem će Arminka Helić izgraditi sopstveni profil izrazito pro-američkog (ona sama inače koristi termin atlantskog) desničara i svoju – svakako impresivnu – poziciju u toj političkoj strukturi. Prema istraživanju londonskog Telegrafa Arminka Helić je danas na 61. mestu među 100 najuticajnijih desničara Ujedinjenog Kraljevstva.
Od 1999. godine Arminka Helić počinje sa profesionalnim radom za britanske Konzervativce, kao savetnik za pitanja odbrane u raznim torijevskim „vladama u senci“. Promenila je nekoliko šefova, Majkla Anrama, Jana Dankana Smita, Bernarda Dženkina i Nikolasa Somsa, sve dok decembra 2005. godine nije počela da radi kao savetnik Vilijama Hejga, koji tada postaje ministar spoljnih poslova u Kameronovoj „vladi u senci“, a kasnije (2010 – 2014) šef diplomatije Velike Britanije.
Tadašnji američki obaveštajci u Londonu – a pre svega Ričard Le Baron – potvrdili su nam da je upravo Arminka Helić odigrala ključnu ulogu u tom presudnom razgovoru koji je Vilijam Hejg imao u čuvenoj kući na Grovenor skveru, 19. marta 2008. godine, kada se lomila još uvek neizvesna američka podrška budućem konzervativnom lideru Dejvidu Kameronu. Na direktno pitanje da li će eventualna konzervativna vlada – posle trinaest Blerovih godina, Kosova i Iraka – održati „specijalne odnose“ sa SAD, uprkos sve izrazitijem antiameričkom raspoloženju u Britaniji, jadni Hejg je počeo da vrda i muca. Objašnjavao je – mada je to delovalo kao pravdanje – da su „on, Dejvid Kameron i Dejvid Ozborn deca Tačerove“, kako je njegova sestra Amerikanka, a on tamo provodi letnje odmore, dok su SAD „njegova druga domovina“.
U depeši koju je dvanaest dana kasnije uputio Stejt Departmentu, 31. marta te godine, i koja će biti deklasifikovana 31. marta 2018. godine, Le Baron navodi da je sastanak od fijaska spasila upravo Arminka Helić, kada je – čvrstog pogleda iza svojih zastrašujuće hladnih plavih očiju – kratko rekla „SAD su suštinski bitna država“.
I nije naravno bila važna banalnost same te fraze, koliko način na koji je ona bila izrečena, nepokolebljivost u boji glasa, ozbiljnost u pogledu, neupitnost u opredeljenju, unutrašnji mir koji je zračio na sve prisutne – sve ono što je Vilijamu Hejgu tog popodneva nedostajalo. Sam Le Baron je kasnije priznao da u svojoj dugoj obaveštajnoj karijeri nije sreo tako čvrstu ličnost. Tog dana Arminka Helić je, po prvi ali ne i poslednji put, zadužila Vilijama Hejga.
Jedan već čudan lični odnos dobio je svoj novi kvalitet. U kampanji na opštim izborima u proleće 2010. godine, Arminka Helić je šef izbornog štaba konzervativnog kandidata Vilijama Hejga, u izbornoj jedinici Ričmond u Jorku. Hejg te izbore dobija ubedljivom većinom od 63% glasova, ili sa 23.000 glasova prednosti u odnosu na najbolje plasiranog od svojih konkurenata.
III
Slučaj nestašnog diplomca
Početkom jeseni 2010. godine, Arminka Helić se suočava sa novim izazovom. Na samom početku mandata njen šef Vilijem Hejg dovodi i trećeg specijalnog savetnika u svoj tim ministra spoljnih poslova – dvadesetpetogodišnjeg diplomca istorije, Kristofera Majersa. Neko iz vrha Konzervativne stranke – ni sam Hejg nikada nije identifikovao tačan izvor – dostavio je, međutim, znatiželjnim tabloidima fotokopije hotelskih računa iz izborne kampanje iz proleća te godine, iz kojih se jasno videlo da su on i mladi diplomac, više puta, delili hotelske sobe na putovanjima. Pojavile su se ii fotografije kreveta – bračnih – iz tih soba, ali takođe i neke zanimljive zajedničke fotografije njih dvojice, u prilično opuštenoj, mogli bismo da kažemo sportskoj, atmosferi.
Vilijam Hejg – kome je očigledno već odavno bio potreban dobar PR savetnik – očajno reaguje na ovaj, inače prezira dostojan, tabloidni izazov. Daje nekoliko konfuznih izjava u kojima tvrdi kako je njegov odnos sa Majersom „apsolutno profesionalan i odgovarajući“. Ali odmah potom počinje da govori i o svom srećnom braku, pa čak – što mu je Sali Berkov, supruga predsednika Donjeg doma Džona Berkova, javno zamerila – pominje i „nekoliko spontanih pobačaja“ njegove žene Ffion, kako bi izazvao sažaljenje novinara. Nesrećni diplomac Kristofer daje ostavku. Par meseci tabloidi po Flit Stritu zlobno nagađaju ko će biti njegov naslednik… A neki ozbiljni ljudi u sivim odelima stavili su prvi krstić pored Hejgovog imena.
Izvori iz jedne staklene zgrade na Temzi potvrdili su nam da se upravo u tom trenutku, kao „faktor stabilnosti“ u porodici Hejg javlja Arminka Helić. Nalazi se pri ruci Hejgovoj ženi Ffion, već povređenoj tom nesrećnom izjavom svog muža o spontanim pobačajima, i dve mlade žene, obe plavuše, sklapaju savez koji prelazi u jedno nežno prijateljstvo, o čemu su tih godina sa zavišću pričale posetiteljke Eklektre i Bižua. Neku ulogu je tu sigurno odigrala i zanimljiva koincidencija: Arminka je muslimanka, naturalizovana Britanka, a Ffion je sebe samu opisala kao „velškog patriotu“. Dve žene su se međusobno prepoznale kao manjine u viktorijanski uštogljenoj atmosferi Kameronove vlade.
U svakom slučaju, vrlo brzo nakon incidenta sa veselim diplomcem Kristoferom, Arminka Helić postaje svemoćni šef kabineta Vilijema Hejga, osoba preko koje mora da prođe svaki posetilac, svaki papir, svaki telefonski poziv šefa britanske diplomatije. Vrlo brzo, Arminka Helić počinje da suptilno određuje i one Hejgove političke prioritete za koje je bila zainteresovana, i da utiče na formiranje njegovih ličnih političkih stavova više nego što bi jedan šef kabineta to trebalo da čini, ali i da ga povezuje sa nekim zanimljivim poslovnim ljudima.
V
Neopreznost lorda Bela
Prema operativnim podacima kojima raspolažemo, negde u proleće naredne 2011. godine, dolazi do jednog vrlo važnog poslovnog ručka, na kojem Lord Timoti Bel, vlasnik jedne od tada najmoćnijih britanskih lobističkih kompanija, Bell Pottinger, nudi zanimljivi komercijalni aranžman Vilijamu i Arminki. Njih dvoje će biti njegovi ključni lobisti, za usluge koje će skupo naplaćivati nepopularnim diktatorskim vladama Trećeg sveta.
„Ništa neće otići sa ovog stola“ – samouvereno ih je ubeđivao Lord Bel, očigledno istovremeno potcenjujući domašaje savremene tehnologije i precenjujući sopstvenu nedodirljivost. Uz dobar porto, dogovor je sklopljen, i Lord Bel odlazi srećan svojom novom akvizicijom, uveren da će iz igre za naklonost i novčanike diktatora izbaciti svog starog konkurenta i arhineprijatelja, političkog, poslovnog i ličnog, Tonija Blera.
Poslovna idila, međutim, nije trajala dugo. Istraživački novinari – zanimljivo je kako se baš oni uvek pojave u potrebnom trenutku, kao deus ex machina u antičkim dramama – dobijaju određenu „indiciju“, od svojih „pouzdanih izvora“, koji su za tu priliku poslovična siva odela zamenili farmerkama. Lordu Belu je u jesen 2011. pažljivo pripremljena zamka, i profesionalci sa skrivenim mikrofonima prerušeni su u uzbekistanske tajkune iz, za tu priliku izmišljene, „Grupe Azimov“, poslovnog konglomerata navodno bliskog tamošnjem diktatoru Islamu Karimovu.
Oni odlaze u kancelarije Bell Pottinger na Holborn Gejtu, nudeći basnoslovno vredan konsultantski ugovor za „unapređenje imidža Uzbekistana u Evropskoj uniji“. „Ima tu nekih osetljivih pitanja“, kažu potencijalni klijenti, „evropske organizacije za ljudska prava se mršte što deca od sedam-osam godina prinudno rade na plantažama pamuka po šesnaest sati dnevno…“ „Ništa zato – mi smo najbolji da ubedimo Evropu kako je to kulturna specifičnost Uzbekistana, i da su ta deca najsrećnija baš na plantažama pamuka“ – ubeđuju ih, samouvereno i veselo, saradnici Lorda Bela, Dejvid Vilson i Tim Kolins.
Pa ipak, pre potpisivanja ugovora, novi klijenti iz Uzbekistana traže nešto konkretno, a pre svega malo precizniju informaciju o ljudskim resursima koje Bell Pottinger ima na raspolaganju u Dauning Stritu broj 10. Za tako veliki ugovor, tako nešto bi trebalo da se podrazumeva, zar ne?
Na brzinu se radi prezentacija na kompjuteru, na luksuznom papiru i u lepim bojama, sa sve grafikonima, fotografijama i referencama, na pune 62 strane. „Azimov prezentacija“ i danas zauzima počasno mesto u mojoj biblioteci, kao i te 2011. kada sam je dobio. Jer, na ključnoj strani 13, pod naslovom „resursi“ na počasnom mestu među Bell Pottingerovim ključnim ljudima u Kameronovoj vladi, bila su – plavom bojom boldovana – imena Vilijema Hejga i Arminke Helić, tik pored imena šefa Kameronovog kabineta Eda Levelina i ministra zaduženog za Avganistan i južnu Aziju, Alistera Barta.
Kada su delovi ove priče kasnije objavljeni u londonskom Indenpendentu, 6. decembra 2011. godine, Vilijamu Hejgu su oni ozbiljni ljudi u sivim odelima stavili i drugi krstić pored imena. Prvi slučaj, onaj sa razbarušenim i nestašnim diplomcem, bila je samo jedna bizarna priča, tada gotovo već zaboravljena. Ovaj je međutim bio prilično nezgodan, i to već u drugoj godini mandata. Tada se po prvi put u analitici britanskih obaveštajnih službi temeljno istražuje ko je, zapravo, Arminka Helić.
VI
Izraelski faktor
U 2012. godini Arminka Helić, zajedno sa Vilijemom Hejgom, odlazi u svoju prvu posetu Balkanu po odlasku iz ratom razorene Jugoslavije, posećujući Sarajevo, Srebrenicu i Beograd. Ipak, kao izuzetno inteligentna žena, Arminka je svesna da Balkan više nije prostor na kojem se u tom trenutku gradi karijera. U svojoj formativnoj fazi, ona je potencijal Balkana već sasvim dobro iskoristila, i na njega će se vratiti tek u narednim činovima ove melodrame.
Umesto toga, posvećuje se pitanjima nacionalne bezbednosti, transatlantskim odnosima, Avganistanu… Ali, sve više, i Bliskom Istoku. Ta 2012. godina je vreme „Arapskog proleća“, početka građanskog rata u Siriji, nove dinamike koju u konflikt unosi pojavljivanje onoga što će tek narednih godina postati poznato kao „Islamska država“.
Bliska američkim obaveštajnim krugovima više nego britanskim, Arminka Helić dosta rano saznaje za – tada još strogo poverljive – planove Obamine administracije da u Iranu traži potencijalnog saveznika protiv Islamske države. U krajnjoj liniji, Arminka je bliska i sa Amerikankom Viktorijom Nuland, koja će se 2014. baviti Ukrajinom, da bi se putevi njih dve ponovo sreli 2015. na Balkanu.
Odličnog analitičkog uma, Arminka Helić je potpuno svesna da će Izrael biti kolateralna šteta cele te Obamine improvizacije, i intenzivira svoj raniji uticaj na Vilijama Hejga da promeni – ranije prilično čvrst – pro-izraelski stav. Sam Hejg – inače godinama dugogodišnji predsednik Društva prijatelja Izraela u Velikoj Britaniji – tada je već potpuno pod uticajem Arminke Helić.
Još kao ministar spoljnih poslova u “vladi u senci”, on je 2006. godine izazvao gnev Džordža Buša – koga inače lično poznaje – izjavom da su tadašnji izraelski napadi na Liban “imali elemente disproporcionalnog odgovora” kao i da “nije jasno da li će nastavak bombardovanja područja pod kontrolom Hezbolaha rezultirati vojnim uspehom za Izrael”. Sa vremenom Hejg menja mišljenje o celini izraelske spoljne politike, čak i pre nego što su Amerikanci svoj iranski zaokret učinili javnim. Neposredno uoči britanskih izbora 2010. susreće se, prilikom posete Jerusalimu, sa aktivistima koji su protestvovali protiv izgradnje zida koji je trebalo da fizički odvoji Izrael od palestinskih teritorija. Konačno, maja 2013. godine, po prvi put, Vilijam Hejg javno kaže kako je „Izrael izgubio međunarodnu podršku“, da bi ubrzo potom rekao kako je „Izrael izgubio podršku u Velikoj Britaniji“.
Ceo ovaj proces sa zanimanjem, ali i zabrinutošću, prati i mala grupa ljudi u zgradi u Grin Palas broj 2 u Londonu, specijalni tim operativaca izraelske spoljne obaveštajne službe, koji kriptozaštićene depeše šalje analitici jedinice 8200 u pustinju Negev. Ime Arminke Helić zapaženo je već u dosta ranoj fazi te operacije, 2006. godine, kada je u londonskom Telegrafu – preko Metjua d’Ankone, teologa i novinara bliskog određenim izraelskim krugovima, plasiran komentar da se “stavovi Arminke Helić mogu prepoznati u istupima britanskog šefa diplomatije i da se nad njim nadvijaju poput senke”.
Ali, tek u leto 2013. godine, kompletan izveštaj o uticaju Arminke Helić na Vilijama Hejga, i procenjenim posledicama tog njihovog odnosa na bezbednost Izraela i šire procese na Bliskom Istoku, dolazi na sto Tamira Pardoa, tadašnjeg direktora MOSAD-a u Tel Avivu. Već u jesen te godine, mislim da je to bio početak oktobra, prve ozbiljne informacije o Arminki Helić doći će i u Beograd.
Svesna potencijalnih rizika koje izraelski kompleks nosi po njenu buduću karijeru, ali takođe i po karijeru njenog šefa i zaštitnika, Vilijama Hejga, Arminka Helić će krajem 2013. pokušati da ublaži utisak koji je ostavila na centre moći u ovoj zemlji. Tako je, decembra te godine, bila gost na godišnjem poslovnom ručku koji su priredili Konzervativni prijatelji Izraela.
Na predlog Arminke Helić, Vilijem Hejg se, u proleće 2012. godine upoznaje sa glumicom Anđelinom Džoli Pit, autorkom kontraverznog filma o građanskom ratu u Bosni i Hercegovini “U zemlji krvi i meda”, sa kojom zajedno promoviše kampanju za sprečavanje seksualnog nasilja u oružanim sukobima i posvećuje joj sve više svog vremena i političkog uticaja. Dve žene zajedno sa Hejgom odlaze ponovo u Bosnu i Hercegovinu, i posećuju Srebrenicu, marta 2014. godine. U junu iste godine, britanska vlada na tu temu organizuje i četvorodnevni međunarodni samit.
U vreme kada nacistički bataljoni marširaju Kijevom, a u Donbasu se širokim potezima kičice ponovo slika Pikasova Gernika, u Londonu i Vašingtonu se polako sklapaju kockice za novi mozaik Balkana, mozaik koji će se potpuno otkriti tek u proleće ove, 2015. godine.
VII
Kako je plavuša zamenjena brinetom
Nekako baš u to vreme, uži Kameronov kabinet odlučio je da formira specijalni međuresorski komitet, u kojem će predstavnici ministarstava unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, odbrane i sve četiri tajne službe razmenjivati operativne podatke o pretnjama koje islamski terorizam predstavlja za bezbednost Ujedinjenog Kraljevstva. Kao predstavnika Forin Ofisa, u ovo telo od sedam članova Vilijem Hejg delegira upravo Arminku Helić.
To je bio treći krstić pored Hejgovog imena koji su stavili ljudi u sivim odelima. Poruka određene sadržine poslata je operativcima koji su radili bezbednosnu proveru svih kandidata za članove Komiteta. Iako se radi o visokim državnim službenicima, koji ni na svoja radna mesta ne bi mogli da dođu bez prethodnih provera – Britanija je ipak jedna ozbiljna zemlja – članstvo u Komitetu je, zbog osetljivosti informacija koje će se u tom telu razmatrati, zahtevalo bezbednosne saglasnosti najvišeg nivoa.
Neki izvori su nam potvrdili da je Arminka Helić dobila negativnu bezbednosnu procenu, drugi da nije dobila pozitivnu, što se u suštini svodi na isto. Već posle pet do šest nedelja, Vilijam Hejg je shvatio da nešto nije u redu. Diskretno se raspitao, i pokušao da interveniše da se „ta stvar ubrza“. Sve što je dobio bio je samo četvrti krstić… Da nešto baš mnogo nije u redu shvatio je sredinom juna prošle godine, kada je novi šef MI-5, Endrju Parker, pomenuo problem Arminkine bezbednosne procene i Hejgove diskretne intervencije na jednom zatvorenom sastanku sa ministarkom unutrašnjih poslova, Terezom Mej i sekretarom Kabineta, Džeremi Hejvudom.
Tih junskih noći 2014. godine, Vilijem Hejg je verovatno sanjao sopstveno lice na naslovnicama onih užasnih tabloida, dok mu je Ffion danju džangrizala da svoju službenicu a njenu prijateljicu Arminku mora da zaštiti od skandala. Nežno prijateljstvo je odnelo prevagu nad karijerom sopstvenog muža.
Vilijem Hejg je inače jedan razuman čovek, i već je pomalo bio umoran. Rođen 1961. godine, bio je još dovoljno mlad i – posle uspešne saradnje sa Bell Pottingerom – dovoljno bogat, da se posveti svom omiljenom hobiju, čitanju i pisanju istorijskih knjiga, a u svojim ranim četrdesetim naučio je i da svira klavir.
Četrnaestog jula 2014. godine Vilijam Hejg je iznenada, i bez ikakvog obrazloženja, podneo ostavku na mesto šefa Forin Ofisa i prihvatio mesto predsednika Donjeg doma. Na tom mestu će ostati do raspuštanja Parlamenta, 30. marta 2015. godine, kada su raspisani britanski opšti izbori. Na izborima 7. maja se nije kandidovao, stranačke organe je uglavnom napustio. Tipičan britanski odlazak iz politike, propisno najavljen, dostojanstven i postepen. Izbegao je peti krstić ljudi u sivim odelima. Taj peti je inače baš gadan…
Pa ipak, nepunih mesec dana po odlasku sa funkcije šefa diplomatije i dolasku na mesto predsednika Donjeg doma, Vilijam Hejg je predložio Kameronovoj vladi da među novih deset kandidata Konzervativne stranke za članove Doma Lordova bude i Arminka Helić, koja je ukazom Kraljice Elizabete II, 18. septembra 2014. godine, postala Baronesa od Milbanka, treća žena musliman iz Konzervativne stranke, među 850 lordova Njenog veličanstva. Ako ne bude podnela ostavku da bi učestvovala na nekim budućim izborima, na toj funkciji će ostati doživotno. Pod uslovom, naravno, da se Dom Lordova prethodno ne ukine, o čemu se u Velikoj Britaniji sve više priča u poslednje vreme.
Sa svoje strane, Arminka Helić je starom šefu ostala lojalna do kraja njegove političke karijere i, što je presedan u britanskoj praksi, kao jedan od članova Doma Lordova ostala njegov specijalni savetnik – sa istom platom od 70.000 funti godišnje – i kada je prešao na funkciju predsednika Donjeg doma, što je i ostala, sve do kraja njegovog mandata, 30. marta ove godine.
U svakom slučaju, porodica Hejg je Arminki velikodušno vratila sve usluge koje su joj učinjene ali i velikodušno oprostila sve manipulacije, lične i političke, kojima je sa njene strane u toj deceniji bila izložena.
Na inauguraciju Dame Arminke Helić, 24. novembra 2014. godine u Vestminsterskoj palati, sedištu britanskog parlamenta, došla je i njena nova najbolja prijateljica, Anđelina Džoli Pit… Plavuša je ovoga puta kao najbolju prijateljicu izabrala brinetu. Porodica Hejg je tog leta ionako završila svoju desetogodišnju ulogu u formiranju njene karijere.
VIII
Topli zec u Londonu
Pre nego što ovu priču privedemo kraju, napravićemo jednu malu digresiju. Negde rane 2013. godine već pomenuta lobistička firma Bell Pottinger se, pod velom tajnosti, pojavljuje i u Beogradu, i sklapa dogovor o lobiranju sa Vladom Srbije. Neki ministri te, Dačićeve vlade potvrdili su mi u privatnim razgovorima da se ovaj ugovor nikada nije našao na sednici Vlade. Neki poslanici opozicije su postavljali pitanja na koja nikada nisu dobili odgovore. Vučić i Dačić se nikada nisu međusobno objasnili ko je od njih dvojice doveo Bell Pottinger u Beograd. Nekako su, kao dva osnovca koja su razbila prozor fudbalskom loptom, bili detinjasto srećni da poveruju kako je to učinio baš tadašnji ministar inostranih poslova, Ivan Mrkić. Usluge Bell Pottingera je ionako platio šeik Muhamed Bin Zajed, na šta ćemo se uskoro vratiti.
U to vreme – kako je priznao sam Lord Bel svojim nesuđenim uzbekistanskim klijentima – njegov glavni lobista u britanskoj vladi je Arminka Helić, koja – prema svedočenju jedne revnosne sekretarice – „kada stigne bilo šta pozitivno o Srbiji to odmah baca u automat za sečenje papira, a kada stigne nešto negativno stavlja na vrh pošte koja se Hejgu unosi odmah po dolasku na posao, kada je vrlo, ali baš vrlo, mrzovoljan, pre prve kafe“.
I tu se vraćamo na bizaran incident pomenut na početku priče – oktobra 2014. Aleksandar Vučić kao predsednik Vlade, odlazi u trodnevnu posetu Londonu koju organizuje Bell Pottinger. Poseta počinje predavanjem na Londonskoj školi ekonomije, LSE, one iste koju je završila i Arminka Helić.
Predavanje će, međutim, ostati zapamćeno ne po onome što je Vučić tada rekao – on ionako uglavnom svuda govori iste stvari – koliko po agresivnom incidentu koji je izazvao Nikola Sandulović, jedan po svemu koloritni lik, bogate i opskurne prošlosti i krajnje neizvesne budućnosti. Manje je, međutim, poznato da je u sali tada bilo i dosta pripadnika albanske dijaspore u Londonu, koji su Vučića prozivali zbog incidenta sa dronom na fudbalskoj utakmici, ali i srpske dijaspore, kojima je smetalo ukidanje „Utiska nedelje“ a pominjali su čak i izvesnog Sarapu kojeg se verovatno više ni sami ne sećaju.
Sedeo sam u toj sali te večeri, i ne mogu se oteti utisku da je, vrlo pažljivo, Vučiću bio pripremljen pravi „topli zec“ u velikoj sali LSE, koja inače nosi naziv „Šeik Bin Zajed“, po Vučićevom istoimenom prijatelju, bogatom sponzoru LSE i velikom klijentu Bell Pottingera.
Neki ozbiljni Englezi – ne sećam se da li su i tada nosili siva odela – pitali su me te večeri može li se racionalno objasniti zašto je prethodnog oktobra, 2013. godine, tadašnjem premijeru Ivici Dačiću isti Bell Pottinger isto predavanje organizovao u bezbednom okruženju elitnog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, poznatijeg kao Čatam Haus, gde je bio zaštićen kao beli medved od bilo kakvog neprijatnog pitanja, dok je Aleksandar Vučić doveden u LSE, pravo mečki na rupu, i to u istu onu salu u kojoj je 25. maja 2010. godine predavanje održao Saif al-Islam el Gadafi, čije je predavanje propraćeno incidentom sličnim onom koji se dogodio i Vučiću. Sećam se da sam im odgovorio konstatacijom, koja je zapravo više bila moje pitanje upućeno njima, da se sve može objasniti, tek ako prethodno precizno razjasnimo tačnu ulogu Arminke Helić u priči oko Bell Pottingera i Srbije, ali i njenu širu ulogu i korisnost u savremenoj Britaniji.
IX
Zaključak: kolika je moć baronese?
Arminka Helić je svakako jedan izuzetno zanimljiv fenomen u savremenoj britanskoj političkoj istoriji. Ona je takođe jedna kompleksna ličnost u kojoj se prelamaju balkanske, britanske, američke i bliskoistočne priče.
Slično Bendžaminu Dizraeliju, velikom britanskom državniku iz druge polovine XIX veka, koji je u svojoj dvanaestoj godini iz judaizma prešao u anglikansku crkvu, i Arminka Helić je, u svojoj dvadeset četvrtoj godini, multietničku Jugoslaviju i Bosnu i Hercegovinu – kojih više nije bilo – zamenila postmodernom Britanijom. Opisujući u jednoj prilici sebe samu, Arminka Helić je tu konverziju jezgrovito i opisala: „Ja nisam Bosanka u britanskoj vladi, ja sam Britanka u britanskoj vladi.“
Sećam se da sam, još pre mnogo godina, na tada prazan list papira na kojem je stajalo samo ime Arminke Helić, napisao: „ženski Dizraeli“.
Uspeh Arminke Helić u britanskoj politici svakako je rezultat prvenstveno njene izuzetne inteligencije, napornog rada, čelično čvrste volje i potpunog odsustva morala i skrupula. Kako mi je privatno rekao jedan od njenih profajlera ona „čak ni ženski šarm nije preterano koristila“.
Ali je njen meteorski uspon i posledica jednog šireg, ukupnog, geopolitičkog okvira u kojem se cela ta priča dešava. Jer kao što je u vreme Velike istočne krize u XIX veku Dizraelijeva Britanija tražila u Turskoj saveznika protiv Rusije koja je bila sve bliža toplim morima Mediterana, tako i Kameronova Britanija, u vreme ukrajinske krize, traži saveznike među islamskim faktorom na Balkanu kako bi sprečila ekspanziju Putinove Rusije i zastrašila Srbe, potencijalne ruske saveznike. U takvoj, dizraelijevskoj, paradigmi profil Arminke Helić je izuzetno koristan, iz više razloga.
U tabloidima ispranom javnom mnenju Britanije, Arminka Helić je najpre pobudila sažaljenje i zaštitničke emocije, kada se sredinom devedesetih pojavila kao izbeglica. U ozbiljnim obaveštajnim krugovima SAD, još 2008. godine procenjena je kao „naš čovek“ koji može da obezbedi da tranzicija Bler-Kameron prođe bez trzavica koje bi ugrozile američke vitalne interese. U krstaškom ratu koji Atlantska Evropa vodi protiv Rusije, 2015. godine, Arminka Helić je takođe vredan resurs.
Njena lična priča, uvezana u širi kontekst ponovnog podsećanja na tragične događaje u Bosni – a posebno na Srebrenicu – trebalo bi ne samo da dodatno demonizuje Republiku Srpsku i žigoše je, celu, kao genocidnu tvorevinu, nego i da taj narativ stavi u sam centar Arminkine, Anđelinine i Vilijamove kampanje za borbu protiv seksualnog nasilja u ratovima.
Kao što su, u hladnoratovskom narativu posle Čerčilovog govora u Fultonu 1946, sva silovanja u poraženoj nacističkoj Nemačkoj 1945. pripisana samo Crvenoj armiji – a ne npr. američkoj ili francuskoj – tako se, u obnovljenom hladnoratovskom narativu XXI veka, sva silovanja u ratovima za jugoslovensko nasleđe devedesetih pripisuju samo srpskoj strani u tom građanskom ratu.
Ali krajnji motivi ove kampanje su svakako širi, i uključuju transfer političke tenzije sa Bosne i Hercegovine na Srbiju, kako bi se konačno izazvala ta dugo priželjkivana diferencijacija između ruske i zapadne struje u Srbiji, a sama Srbija vratila u vreme nestabilnih koalicionih vlada u kojima će strani faktor stalno manipulisati jednom manjom vladajućom strankom protiv one druge veće, i obrnuo.
Međutim, ovi motivi takođe podrazumevaju i bockanje ruskog medveda kojem se baca rukavica u lice na još jednom ringu. Ne sumnjam uostalom da su Arminka i Viktorija to već sasvim lepo smislile…
O Arminki Helić srpski ljudi u sivim odelima odavno znaju već sasvim dovoljno da je shvataju kao ozbiljnog strateškog protivnika, ali protivnika dostojnog poštovanja koji se nikako ne sme potceniti. Njena lična priča, a i priče u kojima ona učestvuje ili ih kreira, neće se završiti na neuspeloj rezoluciji o Srebrenici, niti će se završiti u 2015. godini.
Uostalom, šta bi moglo da posluži kao bolja potvrda ove naše hipoteze nego kratak pregled nekoliko sudbina: Vilijem Hejg je, videli smo, podneo ostavku u julu 2014. godine; u septembru 2016. godine razveli su se Bred Pit i Anđelina Džoli; godinu dana kasnije, posle skandala u Južnoj Africi, Bell Pottinger je bankrotirao. Jedino zajedničko za sve njih bila je – Arminka Helić.
Za svoj prvi seminarski rad na LSE, Arminka Helić je dobila ocenu B– što bi, u našem obrazovnom sistemu, bila jedva neka mršava trojka. Profesor Robert Bojs, njen mentor, tada joj je objasnio da “esej nije tok svesti nego dobro pripremljeni argument”. Ambiciozna studentkinja je shvatila lekciju, što potvrđuje celina njene kasnije karijere, koja se može opisati upravo tom sintagmom profesora Bojsa: “dobro pripremljeni argument”.
***
Zahvaljujemo se saradnicima iz Beograda, Sarajeva, Tel Aviva, Vašingtona i Londona na informacijama i fotografijama korišćenim u pripremi ovog teksta.