“Da sam otišla na pijacu, naoružana moćima veštice, uhvatila seljaka za ramena i prošaputala mu: “U toku tvog života, da li si znao šta je to mir?”, sačekala njegov odgovor, onda mu prodrmala ramena i pretvorila ga u njegovog oca, pitala ga isto pitanje, pa i njega pretvorila u svog oca, nikada ne bih čula reč “da”. I ako bih pitala sve njegove mrtve, u poslednjih hiljadu godina, uvek bih čula isto: “Ne, bio je strah, bili su naši neprijatelji napolju, naši vladari iznutra, bio je zatvor, bilo je mučenje, bila je nasilna smrt.”
(Rebeka Vest, Crno jagnje i sivi soko, 1941)
I
Tri istorije budućnosti: Balkan 2025.
Premijeri, ministri spoljnih poslova i privrede šest zemalja Zapadnog Balkana se danas sastaju u Poznanju u Poljskoj, zajedno sa još tridesetak kolega iz Nemačke, Francuske, Velike Britanije, Italije, Grčke, Bugarske, Hrvatske, Austrije, Poljske i Slovenije. Šesnaest premijera će se, u ovom formatu, okupiti šesti put posle inauguralnog sastanka u Berlinu, 2014. godine. Do sada su obišli i Beč, Pariz, Trst i London.
Čitav projekat, zamišljen kao jedno od testamentalnih nasleđa Angele Merkel, sa vremenom je sve više postajao suprotnost onome što je bio kada je zamišljen: još jedna u nizu prilika da se ovih pedesetak ljudi slika, tvituje, razmeni prazne fraze, jeftine dosetke i poneku uvredu i da hvalisave intervjue domaćim medijima. Kad kažemo domaćim, mislimo na razne balkanske medije – jer, oni evropski su odavno izgubili svaki interes za ovu ispraznu pozorišnu predstavu.
Par nedelja pre ovog događaja, kao i svakog juna, Evropska komisija je objavila svoje izveštaje o napretku za šest zemalja Zapadnog Balkana. Mnoge stvari u njima bile su očekivane, baš kao što su bile očekivane i neke stvari koje tamo na kraju nisu našle svoje mesto. I u svakoj od šest zemalja se, o izveštaju koji se na nju odnosio, stvorilo podeljeno javno mnenje: vlast i oni delovi stanovništva koji je podržavaju, smatrali su da je njihova zemlja zaslužila veće pohvale; opozicija i kritički raspoloženi građani smatrali su da je zaslužila veće kritike. Evropska birokratija je, još jednom, uložila ozbiljne analitičke napore, razmotrila niz tačnih ili manje tačnih podataka, i – nakon stotina stranica napisanog papira – dala konačan rezultat kojim, uglavnom, niko nije bio zadovoljan. Uključujući tu, najverovatnije, i nju samu.
Ništa od toga, dakle, nije posebno novo. Međutim, ovo su poslednji izveštaji o napretku koje je potpisala sadašnja Evropska komisija: već 2020. godine to će raditi neki sasvim drugi ljudi, po kriterijumima koji će se, možda, bitno razlikovati od ovih današnjih. Možda, kažemo. A možda će biti i još gori?
Odlazeća Komisija, do samog kraja svog mandata, nije uspela da se iskobelja iz osnovne protivrečnosti koja ju je – kada se radi o Zapadnom Balkanu ali i o nekim drugim regionima Evrope i njenog susedstva – od početka pratila. Sa jedne strane, Evropa je morala da insistira na vrednostima i standardima koje javno zastupala; sa druge, ona je sve praktične političke i finansijske aranžmane pravila sa elitama koje su – interesno, istorijski, psihološki, ako hoćete i istorijski i filozofski – bile suprotstavljene baš svakoj od tih vrednosti.
Nova Komisija će se suočiti sa prilično jasnim, gotovo reljefnim, slikama neuspeha svoje prethodnice na Balkanu: sve manje obrazovanih, sposobnih i mladih ljudi želi da ostane na Poluostrvu; sve više, modeli političkih struktura koje se na ovom prostoru oblikuju podsećaju na Aziju a sve manje na Evropu; sve češće, novinari i intelektualci u samoj Evropskoj uniji sa pravom postavljaju pitanje: čemu cela ova commedia dell’arte u svojoj konačnici vodi?
***
I dok ćemo potpunu političku i personalnu fizionomiju naslednika Junkera, Mogerinijeve i Hana moći da vidimo, otprilike za dva ili tri meseca – do tada je Evropska komisija čuvar plaže u zimskom periodu – neki malo ozbiljniji ljudi od njih su se isto tako bavili Zapadnim Balkanom ali na drugačiji – ozbiljniji – način.
Već posle 2016. godine u nekoliko institucija u raznim evropskim zemljama – Francuskoj, Nemačkoj, Italiji, Holandiji, Velikoj Britaniji, Austriji, Švedskoj – odvojeno su počele analize onih stvarnih, dubinskih, društvenih procesa, struktura i trendova na jugoistoku kontinenta. Neposredni povod bila su dva događaja koja su, u toj godini, oblikovala novu sliku Evrope i sveta: Bregzit i pobeda Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima, ali pitanje koje je postavljeno bilo je mnogo dublje: da li je – uglavnom već zaboravljen i zapostavljen – Balkan moguće objektivno oceniti i proceniti, i događaje na njemu predvideti – nezavisno od dnevne politike?
Među učesnicima u ovom poslu bili su i naučni instituti, i analitička odeljenja nekih policija, i specijalizovane agencije UN, i tela same Evropske unije koja su se bavila suzbijanjem korupcije i terorizma, i neke privatne agencije specijalizovane za analitičko-obaveštajne procene, par krupnih multinacionalnih kompanija – čak i jedna velika investiciona banka sa dugoročnim ambicijama na ovom području.
Analizirano je svih šest zemalja Zapadnog Balkana, i to sa više različitih aspekata odjednom: kapaciteta njihovih državnih struktura da prihvate i implementiraju evropske standarde; volje njihovih elita da to zaista i učine; povezanosti organizovanog kriminala – naročito narko kartela – sa političkim režimima; otpornosti ustavnih poredaka na izazove različitih oblika nasilnog ugrožavanja, od migracija do terorizma; potencijala da društveni sukobi, ako njihovo rešavanje na izborima postane nemoguće, iz političkih prerastu u razne oblike nasilnih, od pučeva do revolucija; međuzavisnosti zemalja Zapadnog Balkana i njihove uzajamne osetljivosti, odnosno kapaciteta za tzv. prelivanja kriza.
U 2018. godini, rezultati prvih istraživanja koja su bila završena razmenjeni su između institucija koje su ih, nezavisno jedna od druge, radile. Stepen podudarnosti na ključnim tačkama mape bio je zapanjujuće visok. U 2019. je jedna vrlo uska grupa ljudi počela da, od kamenčića uzetih iz raznih slika ovog mozaika, pravi različita scenarija…
Mnogo toga, u ovom trenutku, još uvek ne mogu da podelim sa čitaocem: izvore, imena, neke tačne brojeve, precizne psihološke profile pojedinih ljudi, detalje alternativnih rešenja o kojima se još uvek razmišlja. Sa vremenom, nešto od toga će se saznati, na razne načine i sa raznih mesta. Nešto će se samo pretpostavljati. Nešto će sami događaji potvrditi, a nešto i demantovati. A nešto se, verovatno, neće saznati nikada. Ali, postoje isto tako i mnoge stvari o kojima, već danas, možemo javno da diskutujemo.
U ovom tekstu razmotrićemo tri osnovna scenarija za Balkan u narednih šest godina: od sredine 2019. do sredine 2025. Dali smo im radne naslove: sivi, beli i crni. Prethodno ćemo se ukratko osvrnuti na tzv. zajedničke polazne pretpostavke. Na kraju ćemo razmotriti i neke modele i instrumente uticaja na procese na Poluostrvu o kojima se trenutno razmišlja.
II
Zajedničke polazne pretpostavke
Postoji nekoliko pretpostavki koje su zajedničke za sva tri scenarija koje ćemo analizirati u daljem tekstu. Zato je važno da se na početku upoznamo sa njima, jer ćemo tako lakše razumeti činioce koji će, svi zajedno, odrediti kojim će se putem region kretati i mesto na kojem će se – na kraju tog puta – zateći.
***
Prvo: iako je moderno Zapadni Balkan smatrati izvoznikom kriza u EU, on je primarno uvoznik evropskih i svetskih kriznih procesa.
Evropski političari često vole – kada obrazlažu zbog čega je neophodno zemlje Balkana staviti “na led” u procesu pridruživanja – da upotrebe sintagmu: “Evropi nisu potrebni novi Orbani”. Značenje ove sintagme je jasno, i počiva na dve pretpostavke, jednoj eksplicitnoj i drugoj implicitnoj. Eksplicitna pretpostavka je da se Balkan kreće u pravcu tzv. orbanizacije; implicitna je da bi onda desetak “Orbana” lakše izvezlo krizu u Evropu nego ovaj jedan.
Činjenica je, međutim, da je fenomen Orban više fenomen zapadne Evrope (Britanije, Francuske, Italije, Austrije) nego jugoistočne. Činjenica je, takođe, da su i sam Orban, a i balkanski političari na koje se ova opaska odnosi, možda tehnologije vladanja (zloupotrebe tajnih službi, tehnike kontrole medija, pritiske na pravosuđe) naučili (i usavršili) sa Istoka (Rusija i Turska) ali su ideje kako da te tehnologije ideološki legitimišu (migrantska kriza, paralelni odnosi sa vanevropskim činiocima moći, relativizacija evropskih vrednosti) dobili (i usavršili) sa Zapada (SAD, Britanija, Nemačka, Francuska).
Činjenica je, konačno, da je za sve orbanovsko zlo Evropska unija pretežno kriva sama a da joj za njega nije kriva ni Rusija, a pogotovo Balkan: gotovo svi izvori iz Mađarske potvrdili su nam, sa različitim primerima, podacima i ilustracijama te teze, da su stabilnost Orbanovog režima i aroganciju sa kojom se on obračunavao sa liberalnom opozicijom, prvenstveno omogućili baroni nemačkog krupnog biznisa u Mađarskoj, koji su u modelu niskih pravnih i etičkih standarda videli šansu da se ponašaju mnogo slobodnije nego u sopstvenoj zemlji: zonu za kreiranje ekstra-profita.
Balkan je, danas, objektivno više zona osetljiva i ranjiva na svetske krizne procese i evropske unutrašnje podele nego što sam ima potencijal da bude autohtoni izvoznik krize u Evropu.
***
Drugo: dominantne društvene strukture i obrasci kolektivne svesti neće se menjati sami od sebe.
Region je, u celini, duboko kontaminiran tradicionalnim, konzervativnim i često autoritarnim obrascima kolektivne svesti, sa jakim patrijarhalnim crtama, od porodice, preko lokalne zajednice do države. Države su na brzinu oblikovane kao nacionalne, sa hroničnim deficitom identiteta, koji se nadoknađuje nespretnim pokušajima revizije istorije, izgradnjom novih mitova i podsticanjem desnih i ekstremno desnih pseudoideologija. Različiti oblici fašizma, neofašizma i sa fašizmom graničnih fenomena su u porastu u svim društvima regiona.
Tako struktuirana društva ne mogu se menjati evolutivno, sama od sebe; evolutivni trendovi su, naprotiv, reverzni i društva se kreću unazad. U pokušaju da se zaustavi modernizacija ovog prostora, dominantne političke, kulturne i klerikalne elite nametnule su iskrivljeni diskurs borbe za normativnu i faktičku (re)interpretaciju ključnih događaja u dvadesetom veku. Interesi ekonomskih elita da zadrže svoje monopole, i kriminalnih, da spreče uspostavljanje mehanizama pravne države, zatvorili su ovaj krug.
Promene su, dakle, moguće jedino kroz različite oblike šok-terapija; one mogu biti eksterne (podstaknute i pomognute spolja), konfliktne (u vidu dubokih političkih konflikata u produženom trajanju, uz manju ili veću upotrebu nasilja) ili interne (kroz unutrašnji raspad upravljačkih elita, usled različitih interesa, pritiska okruženja ili interakcije delova vladajućih i opozicionih političkih i parapolitičkih struktura).
Potencijal za političke revolucije postoji, ali je njihovo pripremanje i izvođenje otežano padom javnog poverenja u sve tradicionalne političke ideje i odsustvom koherentne ideologije oslobođenja. Potencijal za nasilne (uključujući i oružane) obračune različitih vladajućih frakcija je visok, i postoji tendencija njegovog daljeg povećavanja, uporedo sa rastom nestabilnosti unutar (i između) zvaničnih institucija i nezvaničnih centara moći. Potencijal za atentate i druge vrste političkih ubistava postoji, i prevashodno je posledica vekovne kulture sećanja (u kojoj politički protivnik nije dovoljno poražen sve dok je živ) i većeg broja takvih slučajeva u istoriji; uprkos tome, procenjuje se da politički atentat visokog profila ne bi mogao biti izveden bez aktivnog učešća spoljnog faktora i organizovanog kriminala.
***
Treće: uticaj organizovanog kriminala na region je u porastu.
Zapadni Balkan je jedan od ključnih evropskih regiona za različite vidove organizovanog kriminala (pre svega za nezakonitu trgovinu narkoticima, cigaretama, oružjem i ljudima). Strateška lokacija ovih zemalja, između Bliskog Istoka i Srednje Evrope, inherentno koruptivni karakter njihovih političkih elita, nizak nivo integriteta državnih institucija, posebno policije i pravosuđa, transnacionalna povezanost autohtonih kriminalnih struktura, još iz Ratova za jugoslovensko nasleđe, dominantni narativ u javnom mnenju u kojem se kriminal tradicionalno opravdava tzv. patriotskim motivima, tradicija zavere ćutanja, endemsko siromaštvo i visoka stopa nezaposlenosti – sve su to činioci koji su, delujući sinhronizovano i sa kumulativnim efektima u toku prethodne tri decenije, oblikovali sliku Zapadnog Balkana kao evropske Kolumbije.
Nezakonita trgovina opojnim drogama je najveća i najprofitabilnija oblast organizovanog kriminala u regionu: podaci iz 2015. pokazuju godišnji čist profit od 1,7 milijardi $ a – imajući u vidu trendove u poslednje četiri godine, procenjuje se da on sada iznosi između 2 i 2,5 milijarde $. Tržište funkcioniše sa četiri glavna proizvoda. Prvi je heroin (Avganistan-Iran-Turska-Grčka i/ili Bugarska) koji ide prema zapadu (Severna Makedonija-Kosovo-Albanija-Crna Gora) prema Italiji; severozapadu (Srbija-Bosna i Hercegovina) prema Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji; severu (Srbija) prema Mađarskoj, Slovačkoj, Austriji i Švajcarskoj). Drugi je kokain (Latinska Amerika) koji ide pomorskim putem, prema lukama u Draču (Albanija) i Baru (Crna Gora), da bi odande – preko Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine – bio transportovan prema zapadnoj Evropi (dominantna tržišta su Italija, Austrija, Belgija, Holandija, Španija, Švedska i Velika Britanija). Treći su sintetičke droge (ekstazi, amfetamin, metamfetamin), uglavnom proizvedene u Holandiji, koje se – preko Mađarske i Hrvatske – transportuju prema tržištima u Bosni i Hercegovini, Srbiji, na Kosovu*, Severnoj Makedoniji, Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj. Četvrti je kanabis – autohtoni balkanski proizvod, uglavnom sa plantaža u Albaniji, koji se transportuje pomorskim rutama (prema Italiji i Grčkoj), i kopnenim rutama kroz Severnu Makedoniju (prema Bugarskoj i Turskoj) i Kosovo* (prema Srbiji i Bosni i Hercegovini).
Druga oblast organizovanog kriminala po značaju je šverc cigareta. Glavni punkt je Crna Gora, u kojoj se proizvode više brendova falsifikovanih cigareta (pravih i lažnih brendova) koje se preko luke Bar švercuju prema zemljama EU, Bliskom Istoku i Africi, a kopnenim rutama – preko kanala na Kosovu* – u region. Na više lokacija, iako u količinama koje nisu toliko velike kao u Crnoj Gori, proizvodnja cigareta lažnih brendova postoji i u Bosni i Hercegovini, na Kosovu* i u Srbiji. Ova produkcija se, uglavnom, transportuje u zapadnu Evropu, preko crnogorskih ruta. Od 2017. godine glavni regionalni hab za distribuciju nelegalnih cigareta je postalo Kosovo*, gde se pod zaštitom klanova koje kontroliše Daut Haradinaj, prikuplja ilegalna proizvodnja iz Srbije, Severne Makedonije i Bugarske i dalje – koristeći poroznu granicu prema Crnoj Gori – transportuje na zapad.
Treći ključni vid organizovanog kriminala je šverc oružja. Ratovi za jugoslovensko nasleđe (1991-1999), oružani sukobi u Albaniji (1997) i nestabilnost u Severnoj Makedoniji (2001) ostavili su region sa više miliona komada pešadijskog naoružanja raznih kalibara, izvan državne kontrole. Jedan deo tog naoružanja se švercuje u zemlje-članice EU, često se koristi od strane drugih kriminalnih grupa (primerci oružja poreklom sa Balkana zaplenjeni su u više policijskih akcija u Italiji i skandinavskim zemljama), kao i od različitih islamskih terorističkih organizacija. Putevi šverca oružja uglavnom slede puteve šverca droge: organizovane kriminalne grupe iz Bosne i Hercegovine, Kosova*, Crne Gore, Severne Makedonije i Srbije, po pravilu uz pomoć i logističku podršku lokalnih policijskih i carinskih službenika, švercuju naoružanje najpre u skladišta u srednjoj Evropi (Hrvatska, Mađarska, Slovačka i Austrija) a odande kod krajnjih korisnika u Francuskoj, Belgiji, Holandiji, Švedskoj i Norveškoj. Oružje poreklom iz Albanije švercuje se motornim čamcima do Italije, gde jedan deo kupuje sicilijanska mafija, dok se drugi prevozi dalje u zapadnu Evropu. Oružje i eksplozivi sa Balkana prodaju se i kupcima u samom regionu. Jedan od ključnih posrednika u ovim poslovima su privatne agencije za obezbeđenje, koje su često direktno povezane sa organizovanim kriminalnim grupama, a u nekim slučajevima uočeno je da funkcionišu i kao posrednici između tih grupa i korumpiranih policijskih struktura.
Polazeći od nekoliko činilaca (lokacija, ekonomska ranjivost, dostupnost infrastrukture za pranje novca, slabe državne strukture i povezanost lokalnih političara sa organizovanim kriminalom) identifikovano je tridesetak gradova na području Zapadnog Balkana u kojima su rizici od organizovanog kriminala izuzetno visoki, i to ne samo oni kratkoročni, u smislu neposrednih opasnosti po opštu bezbednost ljudi i imovine, nego i dugoročni, u smislu penetracije zvaničnih struktura vlasti od strane organizovanih kriminalnih grupa i formiranja tzv. hibridnih političko-kriminalnih kartela.
Polazeći od severa na jug regiona, kao najrizičniji gradovi identifikovani su: Subotica, Novi Sad, Vršac, Niš i Novi Pazar (Srbija), Tuzla, Bijeljina, Zvornik, granični prelaz Rača, Sarajevo, Banja Luka, Trebinje, Bileća (Bosna i Hercegovina), Nikšić, Bar, Kotor, Budva, Rožaje, Čakor, granični prelazi Špiljani i Kula (Crna Gora), Veles, Štip, Kočani, granični prelazi Đevđelija i Jažinci (severna Makedonija), Skadar, Elbasan, Drač, Valona, Fier i Saranda (Albanija), Priština, Peć i Uroševac (Kosovo*).
***
Četvrto: uticaj vanevropskih političkih činilaca na region je u porastu.
Unutrašnje frakture u evropskoj politici, sve veći broj zemalja EU koje, tajno, vode sopstvene spoljne politike i podrivaju ostatke jedinstvene spoljnopolitičke orijentacije Unije, objektivno su otvorile dodatni prostor za delovanje eksternih (vanevropskih) političkih činilaca na Balkanu. Dva takva činioca su prevashodno geopolitičke prirode (SAD i Rusija), jedan je teokratsko-obaveštajne (Turska) i jedan je ekonomske (Kina).
Nijedan od ova četiri činioca – bez obzira na različite ideološke kontekste u kojima deluju – nije preterano srećan da na Balkanu vidi bilo kakav uspeh evropske politike. Naprotiv, svaki neuspeh na neuralgičnim tačkama Poluostrva (makedonsko-grčki spor, srpsko-albanski spor oko Kosova, srpsko-crnogorski spor oko verskog, kulturnog i jezičkog identiteta, ili tripartitni problem unutrašnje državne arhitekture Bosne i Hercegovine) značio bi poen više svakom od vanevropskih činilaca u njegovoj šahovskoj partiji sa EU.
U narednih pet godina, ovaj trend će se zadržati, a njegove konkretne oblike odrediće, prevashodno, političke promene u samim ovim vanevropskim silama.
***
Peto: iako živimo u vremenu obnovljenog globalnog značaja ideologije, na Balkanu je ideologija od sekundarnog značaja.
Ideologija je na Balkanu u celini od sekundarnog značaja. Četiri vlade čije su noseće političke stranke desne orijentacije i članice Evropske narodne stranke (EPP) – mađarska, hrvatska, srpska i bugarska – i četiri vlade čije su noseće stranke nominalno leve orijentacije i vezane za evropsku levicu (S&D) – albanska, rumunska, crnogorska, a za potrebe ove analize dodaćemo im i vladu u Republici Srpskoj – u suštini funkcionišu na isti način.
U svih osam navedenih slučajeva, vlast funkcioniše po modelu “zarobljene države”: napuštanjem tradicionalnih mehanizama podele vlasti u demokratiji, izgradnjom kulta ličnosti, zloupotrebom medija, sistematskim kršenjem ljudskih prava, upravljanjem javnim resursima u političke svrhe, netransparentnim finansijskim i spoljnopolitičkim aranžmanima. U svih osam slučajeva nivo povezanosti političkih elita sa organizovanim kriminalom je daleko iznad evropskog proseka i pokazuje zabrinjavajući trend daljeg povećanja.
***
Šesto: u velikoj meri, na Balkanu su od drugorazrednog značaja i šire geopolitičke lojalnosti.
U geopolitičkom smislu, dve zemlje Zapadnog Balkana (Crna Gora i Albanija) su punopravne članice NATO; jedna (Severna Makedonija) je trenutno u procesu pristupanja ovoj organizaciji, koji bi trebalo da se formalno okonča u decembru ove godine; dve (Srbija i Bosna i Hercegovina) su formalno neutralne, sa jakim uticajem Rusije u prvoj i u jednoj polovini druge, i jakim uticajem Turske u onoj drugoj polovini druge; šesta (Kosovo*) nije ni država u punom smislu reči i najpreciznije se može opisati kao zajednički protektorat UN i NATO.
I dok je očigledno da su šire geopolitičke lojalnosti na Balkanu podeljene između nekoliko spoljnih centara vojne moći, ta činjenica nije uticala presudno ni na formiranje moderne fizionomije svakog od balkanskih društava ni na funkcionisanje njihovih političkih režima. Kao što smo videli u prethodnoj tački, onoj o ideološkim profilima, ni geopolitički profili nemaju presudni uticaj na dubinske procese: raspad demokratskih institucija, koncentrisanje lične vlasti, duboke i trajne nacionalističke retorike u javnom diskursu, povezanost političara sa organizovanim kriminalom, klerikalizaciju i tajkunizaciju ovih zemalja. Svi ovi fenomeni zajednički su i za pro-zapadne i pro-ruske političke elite Balkana.
U širem smislu, može se zaključiti da je Balkan – nezavisno od ideologije i geopolitike – formirao jedan osobeni, nacionalističko-populističko-kriminalni hibrid, koji u istorijskom smislu najpre može da se uporedi sa peronističkim režimima Latinske Amerike u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog veka. Na isti način na koji su tadašnji vojni vrhovi mnogih latinoameričkih zemalja sebe strateški smatrali saveznicima SAD, u praksi sarađivali sa (a delimično i sami dolazili iz) organizovanog kriminala a javno se zalagali za interese lumpenproletarijata – tako se to danas događa i sa balkanskim zemljama.
III
Tri boje: siva
(Uspon privatne države)
Stanovništvo Zapadnog Balkana je, pred kraj 2024. godine, razočarano i zbunjeno više nego što je to danas. Zapravo, više nego što je bilo ikada, posle 1930-tih godina. Ono je, istovremeno, i osiromašeno: razmere društveno-ekonomskih nejednakosti i radikalno su se povećale u celom regionu. Razlike u šansama – za školovanje, lečenje, zaposlenje – postale su gotovo sudbinske: te razlike u šansama, sve češće odlučuju da li će neko preživeti ili neće. Konačno, ono je beznadežno fragmentirano i to ne samo materijalno, verski i etnički, nego i vrednosno: dominantni model južnoameričkih diktatura, izaziva otpor kako građanske levice tako i tradicionalne desnice, ali su ideološke razlike među njima isuviše velike da bi mogle da uspostave jedinstveni front otpora.
Niske stope nataliteta, odliv mozgova i masovna imigracija, pothranjeni sve gorim standardima socijalnih službi i kvalitetom života, dodatno su ubrzali proces depopulacije Balkana, koji je prisutan još od 2000-tih godina.
Regionom dominiraju anti-liberalne populističke demokratije, koje odlikuju slabi i fiktivni mehanizmi ravnoteže moći između pojedinih grana vlasti, lažne ili tzv. “fasadne” institucije, potpuno odsustvo profesionalne, zakonske i političke odgovornosti, i sve širi upliv organizovanog kriminala u strukture državne vlasti, pre svega u obaveštajne službe, policiju i pravosuđe.
Korumpirane političke elite poprimile su obeležja posebne kaste, zatvorenih krugova koji posluju, druže se i komuniciraju samo između sebe. Ova kasta, u svakoj zemlji Balkana, uporno i beskrupulozno blokira bilo kakve demokratske reforme. U slučaju sporadičnih kriza i protesta u jednoj od zemalja Balkana, ugroženoj vladajućoj kasti odmah priskaču u pomoć njene sestre iz drugih zemalja. Najčešće, to se radi veštačkim izazivanjem regionalnih kriza i medijskim simulacijama ratnih ili pseudoratnih sukoba, čime se svaki građanin koji protestuje, bilo iz kog razloga, žigoše kao izdajnik, strani špijun i plaćenik.
Izvan demokratskih fasada, verbalno opredeljenje za “evropske integracije” ipak ostaje deo javnog simulakruma u svim ovim društvima. Ono je jedan od važnih izvora političkog legitimiteta, međunarodnog ali i unutrašnjeg. “Ako se velika Evropa ne buni načinom na koji mi vladamo, kako se vi bednici usuđujete da tražite više od nje?”, ostaje – neizrečena ali jasno pretpostavljena – poruka svih balkanskih elita svojim društvima.
Hajde da sada razmotrimo nekoliko osnovnih trendova koji su nas 2025. doveli u ovakvo stanje.
***
Prvo: angažman EU na Balkanu redukovan je; dobrodošli u političko pozorište.
EU nastavlja da promoviše regionalnu saradnju na Zapadnom Balkanu, uglavnom kroz različite projekte infrastrukturnog povezivanja ovih zemalja, podršku nekoliko preostalih, niskotiražnih, liberalnih novina i elektronskih medija i tzv. “projekte pomirenja” koje sprovode nevladine organizacije, svedene – po broju i uticaju – na verske sekte. Populistički režimi, koji sve to iskreno preziru, neiskreno učestvuju u svim ovim manifestacijama; one, paradoksalno, dodatno učvršćuju njihovu vlast, jer održavaju iluziju o Evropi i time anesteziraju nezadovoljne delove javnog mnenja.
Međutim, ono što se zove “evropskom idejom” izgubilo je uticaj koji je na Balkanu imalo pre dve ili tri decenije; sve češće, predstavlja predmet podsmeha. Rastuće podele između zemalja članica EU onemogućile su da nova Evropska komisija, izabrana pred kraj 2019. godine, bude suštinski bolja i efikasnija od prethodne. Trojna koalicija evropskih narodnjaka, socijaldemokrata i liberala pokazala se isuviše lomljivom, ali i kratkovidom da prepozna strategijske izazove kontinenta i potraži odgovore na njih.
Proces unutrašnje transformacije EU potpuno je zaustavljen, a nekolicina sposobnijih političara sa širim ambicijama uspešno je kompromitovana i uništena akcijama “duboke države” koja je medijima plasirala negativne materijale o njima. U najmanje dva takva slučaja kasnije se pokazalo da se radilo o fotomontažama, ali histerična i krvožedna javnost, nahuškana sa društvenih mreža parolom “svi političari su isti” već je odigrala planiranu ulogu egzekutora.
Sa slomom jedinstvene spoljnopolitičke akcije EU na Balkanu, pojedine njene članice sve više počinju da ostvaruju sopstvene, jednostrane – a ponekad i međusobno suprotstavljene – političke agende. Ne retko, one u tome sarađuju sa eksternim činiocima: SAD, Rusijom, Turskom i Kinom koje – oslanjajući se i na evropsku petu kolonu – jačaju svoj politički, obaveštajni, ekonomski, verski i kulturni uticaj.
Ipak, uprkos političkoj konfuziji, infrastrukturne investicije u regionu se nastavljaju i u narednih pet godina. Šest zemalja je sve više saobraćajno i tehnički povezano, ali politička regionalna saradnja je zamrznuta. Svi regionalni sporovi ostaju “zamrznuti”: populističke elite se u Evropi uporno hvale kako su uspele da spreče nove ratove; liberalne elite ih uporno kritikuju da su to učinile po cenu odustajanja od svih evropskih vrednosti i ciljeva; evropskoj birokratiji je svejedno, sve dok region još uvek daje povode za neki novi hvalisavi tvit.
Ideja Angele Merkel iz 2015. godine da će “kvantitet dati kvalitet”, odnosno da će se politička saradnja i zajedničke vrednosti prirodno i neizbežno razviti iz one tehničke, nepolitičke, saradnje pokazala se kao velika iluzija. Suočena sa krahom svojih političkih ideja u Evropi, sve većim nesporazumima sa političkim elitama u SAD posle ponovnog Trampovog izbora u jesen 2020. i beznadežno zamrznutim konfliktom sa Kremljom, narušenog zdravlja i razočarana, nekada najmoćnija političarka Evrope povlači se sredinom 2021. godine, oko godinu i po dana pre planiranog roka.
Sa njenim odlaskom Nemačka se potpuno povlači sa Balkana, ostavljajući ga kao staru kuću koju je dopola srušila da bi na njenom mestu podigla modernu palatu, i na kraju odustala od svega. Razočarani građani Balkana shvataju da i dalje žive jedni pored drugih, kao i ranije, da doduše nekako koegzistiraju, čak bez uzajamne mržnje, ali i bez vere da, ikada više, imaju šansu da izađu iz tog košmara. Od velelepne palate nije bilo ništa, ali je srušena nada koja je postojala početkom 2000-tih.
***
Drugo: obećana zemlja koja se nije ostvarila.
Dakle, ona obećana zemlja, transformacija o kojoj se sanjalo na početku veka, nije se ostvarila. Permanentna društveno-ekonomska degradacija, stalna erozija kvaliteta života, odsustvo bilo kakvih suštinskih reformi i postepena konsolidacija autoritarnih populističkih režima – postale su realnost. Bolji deo Poluostrva – njegovi mladi, obrazovani i kosmopolitski opredeljeni stanovnici – oduvek je bio manjina na ovom prostoru, ali je to nadoknađivao viškom energije, hrabrošću i idejama. Sada, međutim, taj bolji deo Balkana reaguje emigracijom i rezignacijom.
Demografska slika poprima zastrašujuće obrise: dve trećine mladih ljudi namerava da emigrira čim dobije šansu, desetine hiljada tu šansu dobijaju, svake godine. Lišene svog krvotoka, zemlje Balkana više ne mogu da se nose sa socijalnim, ekonomskim i političkim izazovima. Njima nedostaje ljudski kapital da sprovedu reforme, kreativna energija da podstakne preduzetnički duh i razvoj, duh da čak i zamisle bolju budućnost. Ni Evropa, a ni njihova sopstvena društva, nisu na vreme prepoznale ovaj izazov tako da, izvan uobičajenih verbalnih fraza, nikakva politika nije ni oblikovana kao odgovor na njega.
Nezaposlenost, u celini, ostaje na vrlo visokom nivou: svi investicioni prioriteti prilagođeni su potrebama stanovništva koje stari i klijentelističke elite; to su jeftine, radno-intenzivne, prljave industrije koje traže nisko obrazovanu i fizički izdržljivu radnu snagu. Ruski, arapski i turski investitori – ali sve češće i nemački, italijanski i mađarski – gotovo svi dolaze iz zone tzv. “oligarha”, tajkuna koji svoje komparativne prednosti traže u političkim vezama, kojima kupuju prirodne i tržišne monopole, nepoštovanje ekoloških i bezbednosnih standarda i nemilosrdnu primenu Lasalovog gvozdenog zakona najamnine. Ekonomija znanja je postala žrtva takvog razvojnog modela, u kojem je obrazovanje trošak – mnogi populisti počeli su i javno da ga nazivaju luksuzom – a ne investicija.
Srednja klasa, koja se mukotrpno razvijala kroz čitav devetnaesti vek, podnela teške gubitke u dva svetska rata u dvadesetom veku, a u periodu komunističke vlasti samu sebe obnovila i predstavljala kičmu postkomunističkog razvoja – ubrzano propada; ona ne može da obezbedi sopstvenu materijalnu, socijalnu, intelektualnu i moralnu reprodukciju. Njena naredna generacija je rasuta, u sazvežđima na pet kontinenata, razočarana je i cinična.
Društveno-ekonomske nejednakosti se povećavaju; u siromašnijim delovima Zapadnog Balkana, povećanje siromaštva poprima dramatične razmere: 2018. godine samo 30 procenata građana Kosova* živi ispod granice siromaštva dok ih je 2022. godine u tom položaju već 40%. San o državi je ostao dosanjan do pola, košmar siromaštva se preselio u svakodnevicu.
***
Treće: anti-reforme kao formula za fasadne institucije i privatnu državu.
Političke elite na Zapadnom Balkanu sprovode tzv. anti-reforme: one su naziv za sveobuhvatni set normativnih i faktičkih promena, pažljivo planiranih i unapred plasiranih zastrašenom i prepariranom javnom mnenju putem različitih tehnika emocionalnih manipulacija. Njihov cilj je samo jedan: još veća centralizacija političke moći, konsolidacija tajne politike i neformalnih procesa u regionu, uz konačno, formalno odbacivanje tradicionalnih instrumenata i garancija parlamentarne demokratije.
Politika se, u celom regionu, degradira u karikaturalnu fasadu za privatne dogovore organizovanog kriminala i političkih elita. Oslanjajući se na turske modele i tehnike, u tom procesu prednjači Srbija: na referendumu zakazanom zajedno sa predsedničkim izborima u proleće 2022. godine usvajaju se promene ustava kojima se i formalno uvodi predsednički sistem, odnosno spajanje institucija predsednika republike i predsednika vlade. Ovaj potez u javnosti je opravdan kao potreba za “čvršćim i efikasnijim rukovodstvom u vremenima kritičnih izazova”.
Primer Srbije slede i druge, manje, pseudo-demokratske zemlje na jugu regiona: Kosovo*, Crna Gora i Albanija. U svima njima, unutrašnje političke tenzije rešavaju se kroz razne varijante vanrednih stanja, sa većom ili manjom količinom državne i paradržavne sile, uz prećutno tolerisanje od strane nezainteresovanih evropskih institucija. U sve tri se, nakon neuspeha tzv. pravosudnih reformi na kojima je neuspešno insistirala EU, sprovode anti-reforme po tursko-srpskom modelu, do kraja 2023. Populistički lideri odricanje od građanskih prava i političkih sloboda formalno opravdavaju potrebama modernizacije i ekonomskog razvoja, kako bi se dostigli standardi neophodni za brži ulazak u Evropu. Osiromašeno, podeljeno, uplašeno i obmanuto stanovništvo prihvata da samo izglasa prelazak sopstvenih država iz nesavršenih parlamentarnih demokratija u savršene privatne posede.
Izbori, nigde na Zapadnom Balkanu, ne pružaju šansu za mirnu promenu režima, jer su pritisak na svako kritičko mišljenje i nasilje, suptilno i ono manje suptilno, prema onima koji pokušavaju da ga iznesu toliki da onemogućavaju i čine besmislenim svaki dijalog. Na taj način se sve političke stranke pretvaraju u karikature: one imaju izbor da koegzistiraju sa populističkim elitama i njihovim kriminalnim saveznicima, dobijajući tako neku vrstu prećutne tolerancije i mafijaške zaštite – ali po cenu odricanja od bilo kakve politike – ili da im se suprotstave, zadržavajući tako autonomiju u vođenju politike, ali po cenu sopstvene kriminalizacije koja se ponekad, kao u slučaju Olivera Ivanovića, završava fatalno. Izbor, naravno, nije lak i mnogi intelektualci, poznati po svojoj beskompromisnosti krajem XX veka, padaju na njemu početkom XXI veka.
Organizacije civilnog društva balkanski lideri tolerišu zato što moraju: one su deo njihove “fasadne demokratije” i deo njihovog faustovskog aranžmana sa Evropom. Ali, sve njihove poruke ostaju ograničene na mali, gotovo beznačajni, krug sledbenika. Mehanizmi kontrole medijskog prostora su dovoljno efikasni da se, većini, one i dalje predstavljaju kao sumnjive, zaludne, korumpirane. Ako poneka od njih slučajno pretera u kritici, i suštinski ospori neki od temelja legitimiteta vlasti, tada se otvara drugi krug; tu ih mediji – najčešće oni u vlasništvu ili pod kontrolom oligarha bliskih režimu – dodatno satanizuju kao špijunske ili čak izdajničke. Režimi, isto tako, osnivaju veliki broj fasadnih organizacija civilnog društva, stvarajući tako lažnu sliku kako su i one same podeljene, nepouzdane, i da je – u celoj toj kakofoniji poruka – vlast ipak najpouzdanije sidro.
Populistički lideri su svesni da bi, u poštenoj utakmici ideja, izgubili vlast; oni su svesni da bi za sve njih gubitak vlasti značio i gubitak slobode, a za neke i gubitak života. Naravno, oni su takođe svesni da tako – uporno onemogućavajući promene na miran način – oni za rasplet ostavljaju samo onaj drugi, nasilan put. Nadaju se, međutim, da će ukupan odnos snaga i raspored resursa: medijskih, finansijskih i oružanih, uz pomoć širokog kruga spoljnih saveznika, od organizovanog kriminala i krupnog biznisa do međunarodne diplomatije, biti dovoljan da taj rizik otkloni ili ga bar zadrži pod kontrolom.
***
Četvrto: nepristojni konsenzus oko smanjene ponude.
Već u 2021. godini, posle ponovne pobede Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima i ostavke Angele Merkel, dolazi do dalje fragmentacije političkih struktura u EU: ideološke podele u vladajućoj koaliciji, nepomirljiva razilaženja oko fundamentalnih vrednosti Unije, sekvence trivijalnih anegdota i ponekad banalnih fotografija sa sastanaka lidera zemalja članica, eksploatisane u medijima i na društvenim mrežama – sve to postaje neka vrsta dnevne rutine. Ono što je u početku bio skandal, potom senzacija, do 2023. je svakodnevica.
Posle Francuske i Nemačke, i Italija napušta načelnu podršku proširenju Unije. Politički pejzaž u svim tim zemljama postaje sve više obeležen izolacionizmom, ekskluzivizmom, ponekad čak i ksenofobijom. Rastući broj unutrašnjih problema – do tada guranih pod tepih zajedničkim spoljnim izazovima kao što su bili Bregzit ili Rusija – sada dolazi na dnevni red briselskih institucija. Funkcionišući sasvim u skladu sa starom narodnom poslovicom – da se lomi tamo gde je najtanje – Evropska komisija, prećutno, u 2022. godini sa dnevnog reda skida temu proširenja Unije na jugoistok.
Neuspeh da se zadrži podsticaj dat Berlinskim procesom 2014. godine ogleda se u farsičnim “samitima” koje lideri zemalja Zapadnog Balkana i lideri EU održavaju svakog jula, i na kojima ponavljaju iste, otrcane, fraze. Slični su i regionalni samiti koje sami balkanski lideri s vremena na vreme održavaju u svojim prestonicama. Sve te deklaracije, rezolucije, programi, agende, ostaju mrtvo slovo na papiru – ni u jednom slučaju nije usledila bilo kakva promena praktične politike. Svi ovi politički susreti postaju, paradoksalno, samo prilika za medijsko obnavljanje starih nacionalističkih retorika, naročito u periodima pred izbore; ovaj medijski rat po pravilu je praćen stvaranjem lažne slike kako svaka od balkanskih zemalja uživa nepodeljenu podršku EU.
Istovremeno, sve više prostora u evropskoj javnosti dobija ideja o Evropi sa više brzina; ona s vremenom postaje neka vrsta čarobnog štapića, mehanizma koji će omogućiti da zemlje na periferiji EU ne budu prihvaćene kao ravnopravni članovi ove zajednice – i time ne pogoršaju već ionako poremećene odnose moći unutar EU – ali da ipak ostanu u njenoj sferi uticaja. Kao surogat za napuštenu politiku pridruživanja, Unija zemljama Balkana nudi podršku međusobnoj regionalnoj saradnji i ugovorni odnos koji bi im omogućio da – sve zajedno – nastave da uživaju prednosti zajedničkog tržišta.
Paradoksalno, ova “smanjena ponuda” nailazi na oduševljenje balkanskih autoritarnih lidera, i to iz dva razloga. Sa jedne strane, ona ih oslobađa ranijih obaveza da u svojim zemljama sprovode unutrašnje transformacije na kojima je do tada insistirala Unija: izgradnju mehanizama pravne države, efikasnih institucija, nezavisnog pravosuđa i profesionalne policije, slobodu medija i garancije ljudskih prava. Koliko para toliko i muzike – koliko vašeg keša toliko i naše demokratije – živopisno je ovaj aranžman opisao jedan, sada već večiti, ministar spoljnih poslova na Balkanu. Sa druge strane, ova “smanjena ponuda” im pruža kao poručeni izgovor: za sve sopstvene promašaje u unutrašnjoj i regionalnoj politici, sada mogu da optuže Brisel i njegovu birokratiju.
***
Peto: novi saveznici diktature – evropska “peta kolona” i vanevropski faktor.
Na prostoru istočno i jugoistočno od Beča, autoritarni režimi na Zapadnom Balkanu dobijaju novog strateškog saveznika: tzv. Višegradsku četvorku, okupljenu oko populističkih režima Mađarske i Poljske. Ova alijansa okupljena je oko osporavanja svih suštinskih, normativnih i vrednosnih, elemenata evropske integracije dok se istovremeno trudi da smanji stepen političke unifikacije. Prepoznajući duhovnu bliskost političkih elita u Varšavi i Budimpešti sa onima u Beogradu, Podgorici, Prištini i Tirani, Višegradska četvorka – prvobitno okupljena kao antievropski koncept – odjednom postaje najvatreniji pobornik širenja EU na jugoistok. Ovo je samo na prvi pogled kopernikanski obrt; već na drugi pogled, praktičan interes je očigledan: šira Unija će zakucati poslednji ekser u mrtvački kovčeg dublje evropske integracije. Na taj način zapadnobalkanska šestorka, zajedno sa Višegradskom četvorkom postaje blok od desetak zemalja, od Baltičkog do Jadranskog mora, koje se pozicioniraju u snažni antievropski front.
Dalja fragmentacija Unije oko ključnih političkih i vrednosnih principa, kao i dinamike i pravaca njenog širenja, stvara vakuum političkog uticaja na ovom prostoru, koji popunjavaju drugi, vanevropski, politički činioci: SAD, Rusija, Turska i Kina. Svaka od njih se trudi da ojača sopstvene, partikularne, male unije: SAD tzv. Jadransko-jonsku inicijativu; Kina okupljanje zemalja u okviru projekta “Pojas i put”, Rusija regionalnu bezbednosnu platformu sa Belorusijom, Bugarskom, Srbijom i Republikom Srpskom; Turska okupljanje islamskih političkih faktora na potezu Sarajevo – Novi Pazar – Priština – Tetovo – Tirana.
Politički, ekonomski, bezbednosni i kulturni ciljevi svakog od ovih projekata, naravno, različiti su; ono što je za sve njih zajedničko, međutim, to je jasna antievropska misija. I mada ovi okviri nisu uvek sasvim efikasni, oni postaju ključ za podstrekavanje razlika između njihovih učesnika na jednoj, i svih drugih suseda, u bližoj ili daljoj Evropi, na drugoj strani. Ovaj višestruki izazov Evropi u međuvremenu je dodatno pojačan zbog neo-regionalističke škole mišljenja u Trampovoj Americi, strateškog neuspeha tradicionalnih evropskih bezbednosnih arhitektura, kao što je bio OEBS, i nove konsolidacije NATO, kao dominantno američke vojne infrastrukture.
Eksterni činioci su, takođe, intenzivirali i svoje aktivnosti na bilateralnom nivou: SAD se postavljaju kao zaštitnik Severne Makedonije; Rusija širi ekonomski i politički uticaj, pre svega u Srbiji i Republici Srpskoj, ali i u drugim delovima regiona, koristeći cikluse ponovnog povećanja cena energenata; arapske države u Persijskom zalivu kupuju velike količine obradivog zemljišta u regionu, da bi ojačale sopstvenu prehrambenu bezbednost u periodima krupnih klimatskih poremećaja, ali i da bi uspostavile tačke ekonomskog uticaja, dok – kroz Organizaciju islamskih država – jačaju sopstvene ideološke, verske i kulturne institucije u Albaniji, na Kosovu* i u Bosni i Hercegovini. Kina je takođe ubrzala sopstvene investicije u infrastrukturne projekte kroz inicijativu “Pojas i put”, i pojavljuje se kao glavni eksterni kreditor državnog duga Srbije i Crne Gore. Konačno, Turska strpljivo izgrađuje sopstvenu bazu “meke moći” kroz obnavljanje neo-otomanskog koncepta: ona sopstvene interese projektuje unutar zemalja regiona, kroz mrežu društvenih, političkih i kulturnih agencija, na primer takvom podrškom obrazovnim reformama u zemljama Balkana koje bi bile u skladu sa istoriografskim preferencijama Ankare.
Vladari privatnih država Zapadnog Balkana sasvim su svesni neslućenih mogućnosti koje vanevropski činioci, politički i ekonomski, pružaju: oni, u materijalnom pogledu, predstavljaju alternativu smanjenoj podršci Evrope; ali, i u personalnom pogledu, ovaj krupni investicioni agregat – za koji ne važe tradicionalna evropska pravila o transparentnosti i zabranama korupcije i pranja novca – njima otvara neslućene mogućnosti.
***
U celini, sivi scenario ne znači nikakve radikalne promene u odnosu na ono stanje koje i danas imamo: svi opisani fenomeni i trendovi već postoje, samo će se u narednih pet godina intenzivirati. Region će, formalno, ostati “na evropskom putu” – za razliku od nekih članica EU koje recimo neće – ali će se, suštinski, sve više udaljavati od njega. Biće to jedan, obostrano neiskren, flert koji neće završiti ni pravom vezom, ali ni raskidom.
U ovom periodu neće doći ni do kakvih oružanih sukoba, ni između zemalja regiona međusobno, ali ni između vladajućih elita i pobunjenog stanovništa u svakoj od njih. Ratovi – etnički, verski i politički – ostaće virtuelni i vodiće se u medijima i po društvenim mrežama.
Pojedinačno, u svakom od zapadnobalkanskih društava pojačaće se već postojeće unutrašnje protivrečnosti – one između heterogene vladajuće kaste i njenih izazivača, koji će se i sami regrutovati iz širokog spektra ideja, od onih levih, liberalnih i modernizatorskih, pa do desnih, konzervativnih i tradicionalističkih. Ove protivrečnosti neće biti razrešene: naprotiv, kako će provalija između privatne države i zarobljenog društva biti sve veća, tako će se i potencijal za pobunu povećavati. Međutim, do te pobune – u vremenskom horizontu kojim se danas bavimo – neće doći: ishod konflikta će se odložiti za vreme posle njega.
IV
Tri boje: bela
(Periklovo doba)
U predvečerje EU samita 2025. godine u Kopenhagenu, svih šest zemalja Zapadnog Balkana je strateški opredeljeno za pridruživanje Uniji i zajedno sprovode taj cilj. Regionom, u celini, vladaju funkcionalne demokratije. Sve zemlje neometano međusobno trguju, bez carina i vancarinskih opterećenja. Potreba da se prevaziđu transportne barijere otvorila je i razgovore o zajedničkom finansiranju nove železničke pruge Budimpešta – Sarajevo. Spoljni činioci pružaju podršku ovim procesima, i zajedno sa EU pomažu dalji ekonomski rast u regionu.
Novi, demokratski premijeri Srbije i Kosova*, neopterećeni učešćem u ratovima i vezama sa organizovanim kriminalom, sreću se u jesen 2024. u Beogradu; i bez uzajamnog priznanja, agenda je iscrpna i obuhvata niz pitanja usmerenih na poboljšanje života ljudi u obe zajednice: olakšanje trgovine i saobraćaja, zajedničke bezbednosne aranžmane, naučnu, kulturnu i sportsku saradnju. Iako je ovaj susret smatran događajem visokog rizika i zabrinuo obaveštajnu zajednicu na širem prostoru, ispostavilo se da su povećane bezbednosne mere bile nepotrebne.
Konačno, i verski lideri svih konfesija na Balkanu, sa zajedničkog sastanka šalju javnu podršku za evropsku budućnost regiona, dajući tako dodatni podstrek dubljim i trajnijim procesima pomirenja…
Koji su ključni trendovi u ovom scenariju?
***
Prvo: obnovljeni uticaj Evrope na rešavanje bilateralnih sporova.
Pozitivan ishod izbora za Evropski parlament, maja 2019. godine, i zaustavljanje rasta antievropskih i stranaka ekstremne desnice, podstiče proces integracije na Zapadnom Balkanu. Nova Evropska komisija, u jesen 2019. godine, uz podršku evropskih parlamentaraca, aktivno se angažuje na ispravljanju grešaka svoje prethodnice. Svim balkanskim liderima saopštava se da je dalja politička i finansijska podrška neposredno uslovljena reformama čiji je cilj jačanje nezavisnosti pravosuđa i drugih državnih institucija, vladavina prava, profesionalizam policije i službi bezbednosti i uklanjanje svih državnih funkcionera i političara za koje su evropske institucije pribavile dokaze o povezanosti sa organizovanim kriminalom.
Strateški interes EU je ovog put formulisan precizno, kao konsolidacija “mekog trbuha” Evrope, njena zaštita od izazova eventualnih migrantskih kriza, presecanje kanala organizovanog kriminala u regionu i smanjivanje rizika od terorističkih napada. Na dugi rok, i u potpunosti, te ciljeve nije moguće ostvariti bez uključivanja ovih zemalja u Uniju.
Istovremeno, kao ključni instrument za podsticaj demokratizaciji, regionalnoj saradnji i izgradnji arhitekture pravne države, briselska administracija koristi primer Severne Makedonije. Implementacija Prespanskog sporazuma između Makedonije i Grčke otvara put ovoj zemlji da otpočne pregovore o pridruživanju EU u oktobru, a da u punopravno članstvo NATO bude primljena u decembru 2019. godine.
Kao što je za vreme Hladnog rata Zapadni Berlin bila velika i blještavo osvetljena, luksuzna radnja, tik do Istočnog Berlina, Helsinki to isto pored Lenjingrada, a Beč pored Bratislave – tako je i Severna Makedonija, u samom srcu Balkana, ogledni primer šta Evropa može da donese Balkanu, ako Balkan poštuje dogovorena pravila igre.
***
Drugo: eksterni činioci podržavaju regionalnu saradnju.
Sa integracijom Severne Makedonije u NATO do kraja 2019. i suštinskom demokratizacijom Crne Gore 2020, Srbije i Kosova* 2021. i Bosne i Hercegovine 2022. godine, konfliktni potencijal celog Zapadnog Balkana je pao do te mere da Rusija gubi motiv da balkanske sporove i dalje koristi kao instrument za odvraćanje Zapada.
S obzirom na relativno male resurse koje je posle 2014. i ulagala u ovaj region, šire geopolitičke ambicije na Bliskom istoku, u Africi i Latinskoj Americi, unutrašnje ekonomske probleme i novi primamljivi program saradnje sa Nemačkom, ruska diplomatija počinje da na Balkanu funkcioniše u kooperativnom umesto konfliktnom modu.
U prvoj fazi, ta promena je očigledna u odnosima sa EU: Rusija se vraća u Savet Evrope, priznaje Severnu Makedoniju pod novim imenom, učestvuje kao garant sporazuma o novoj državno-pravnoj arhitekturi Bosne i Hercegovine i obustavlja podršku ekstremnim desničarskim strankama i pseudostrankama u Srbiji. Za uzvrat, nova Evropska komisija otklanja prepreke integraciji gasovoda Južni tok u evropski energetski sistem.
Istovremeno, nova administracija u SAD, od 2021. godine, radikalno menja konfliktni odnos Trampove administracije prema Evropi: SAD se ponovo pozicioniraju kao saveznik, a ne konkurent EU. To, između ostalog, podrazumeva i odustajanje od podrške populističkim vladama na evropskom istoku, uključujući tu i Balkan.
Sa gubitkom Istanbula, Erdoganova vlada je primorana da više pažnje posveti unutrašnjoj politici: njena spoljna politika na istoku – u Siriji, Libanu i na Kipru – i na zapadu – u balkanskim državama sa značajnim muslimanskim manjinama – prinuđena je da bude manje agresivna. Kao posledica, ponovo jača sekularni politički identitet muslimana na Balkanu.
***
Treće: unutrašnja demokratizacija, vladavina prava i političke promene.
U promenjenom međunarodnom kontekstu, sa smanjenim ruskim interesom za Balkan i obnovljenim američko-evropskim partnerstvom, od sredine 2021. godine Evropska komisija se angažuje i na deblokadi demokratskih procesa u onim balkanskim zemljama koje su još pod kontrolom populističkih režima: Crnoj Gori, Albaniji, Bosni i Hercegovini Srbiji i Kosovu*. Blokade rada nacionalnih parlamenata, bojkoti izbora i ulični protesti rešavaju se institucionalizovanim dijalogom koji se – u tzv. formatu Žana Monea – vode naizmenično u Strazburu i u sve četiri prestonice. Dijalog između vladajućih i opozicionih poslanika vode, i za implementaciju dogovorenog garantuju, timovi evropskih parlamentaraca iz svih poslaničkih grupa.
Ovi dijalozi omogućavaju da se u vladajućim populističkim strankama izazove dubinski rascep: oni pripadnici balkanskih režima koji su pametniji, mlađi, obrazovaniji, nemaju veze sa organizovanim kriminalom i imaju manje neugodnih detalja iz prošlosti da sakriju, shvataju svoju šansu i odlučuju da kupe kartu za voz koji će izaći iz stanice u kojoj se zaglavio. Ovo im je, možda, i poslednja šansa da obezbede bezbolnu promenu vlasti?
Za one druge, evropske policije i bezbednosne službe otkrivaju, dotad pažljivo čuvane, detalje iz dosijea; podaci i snimci se, preko pažljivo odabranih posrednika, dostavljaju vodećim balkanskim i evropskim medijima istovremeno. Nekoliko ključnih saradnika balkanskih autoritarnih lidera iz sveta podzemlja hapsi se istovremeno u nekoliko evropskih prestonica; skoro svi oni odlučuju da sarađuju sa istražnim organima i postanu zaštićeni svedoci… Računi of šor kompanija povezanih sa balkanskim političarima “tvrde linije” u desetak svetskih banaka preventivno se zamrzavaju, po nalogu međunarodnih institucija zaduženih za sprečavanje pranja novca. Samo u jednom danu 2021. godine zamrznuto je oko šest milijardi dolara poreklom sa Balkana.
Kombinacija “makedonske šargarepe”, unutrašnjeg raslojavanja i “briselskog štapa” konačno daje rezultate: posle nekoliko nedelja ponovnih intenzivnih uličnih protesta u Beogradu, Tirani, Podgorici, Banjaluci, Sarajevu i Prištini, koje direktno prenose vodeće zapadne televizije, u svim ovim zemljama formiraju se prelazne vlade, sa mandatom da u šest meseci pripreme vanredne parlamentarne izbore. Istovremeno, nekoliko sudija i tužilaca, pod zaštitom međunarodne zajednice, počinje sudske procese visokog profila protiv desetak lica iz vrhova vlasti, za koje postoje dovoljni dokazi za povezanost sa organizovanim kriminalom.
Podeljene iznutra, bez finansijskih sredstava i pod pretnjom teških krivičnih gonjenja, populističke elite predaju vlast bez borbe. Neke od njih uspevaju da u pregovorima obezbede “kišobran”, neke “padobran” a neke ništa: pojedinačne sudbine će, uostalom, vrlo često biti rezultat nepredvidivih, ponekad potpuno bizarnih, slučajnosti. Do sredine 2022. godine, demokratske i liberalne političke elite su na vlasti u svih šest zemalja Zapadnog Balkana.
U novom, radikalno promenjenom, političkom ambijentu reforme usmerene na vladavinu prava i ekonomski razvoj dobijaju presudni podsticaj. Nacionalistička retorika više nije održivi instrument za obezbeđivanje dovoljne izborne podrške. Građani zahtevaju bolji kvalitet života, odgovornost političkih elita i opipljive rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Istovremeno, potreba da se efikasno rešavaju složena pitanja kao što su odliv mozgova, borba protiv siromaštva i endemski spor privredni razvoj zahteva radikalnu obnovu upravljačkih elita i njihovu depolitizaciju.
Istovremeno, pregovarački timovi EU u svim zemljama Zapadnog Balkana – nakon što su tzv. stabilokratski režimi, kao glavna politička prepreka, uklonjeni – posvećuju kritičnu pažnju reformama u oblasti pravosuđa i ljudskih prava (tzv. Poglavlje 23) i bezbednosti (Poglavlje 24). U svim državama Zapadnog Balkana, do kraja 2022. počinju da funkcionišu specijalni tužioci za organizovani kriminal i visoku korupciju, koji u narednih godinu dana otpočinju serije krivičnih procesa protiv nekoliko stotina ključnih funkcionera iz perioda 2012-2022. godine. Tim procesima, koje prati i konfiskacija imovine stečene krivičnim delima, konačno se lomi kičma balkanskog populizma.
Jednom probuđena javnost, međutim, ne želi da se povuče u miran život: ona nastavlja da insistira na odgovornosti, transparentnosti, visokim etičkim standardima u javnoj politici, efikasnosti. Građanski protesti ostaju stalni pratilac novih demokratskih vlasti u njihovim prvim godinama, baš kao što su bili i stalni pratilac starih vlasti u njihovim poslednjim godinama.
Takvim angažmanom javnosti i oslobođenih medija onemogućava se da nove političke elite koncentrišu onoliku količinu vlasti koliku su imale prethodne. Prve demokratske vlade na Zapadnom Balkanu traju relativno kratko: šest meseci do godinu dana; koalicije se raspadaju, stare stranke nestaju a nove nastaju. Onih koji su danas lideri sutra se već sećaju samo kao glumaca, boljih ili gorih. Kadrovi na koje se računa da obave one najznačajnije poslove, ionako, čuvaju se tek za kraj ove priče. U čitavom ovom procesu politički se izgrađuje i jedna nova generacija, a svi aranžmani sa ostacima prethodnih režima – kojima su promene i omogućene – završavaju se do kraja 2023. godine; oni su, uostalom, i bili zaključeni kao privremeni.
Serija uzastopnih promena u novim demokratskim vlastima završava se krajem 2024. i početkom 2025. godine. U tom momentu su novi instrumenti već dovoljno izgrađeni a nova generacija političara formirana. Ona je regrutovana iz civilnog sektora, reformisanih opozicionih stranaka, građanskih pokreta, profesionalnih upravljačkih elita i poslovnih krugova.
Istovremeno, oblikovani su – u kadrovskom, finansijskom i tržišnom pogledu – novi profili masovnih medija koji snažno podržavaju liberalni zaokret; zajedno sa novom zakonskom regulativom društvenih mreža, i izmenama nastavnih programa, Balkan je – tako bar izgleda – postigao trajno međunacionalno pomirenje, čime je konačno dekontaminiran od sopstvene nacionalističke prošlosti.
Rezultat svih ovih procesa jeste funkcionalna liberalna demokratija u svim zemljama regiona koje, prirodno, ne samo da međusobno sarađuju nego se uzajamno i ideološki podržavaju. Time se, vrlo brzo, Balkan bliži novoj fazi: izgradnji novog, posebnog, zajedničkog regionalnog identiteta. Na njega su nove liberalne elite ponosne, dok su konzervativni i tradicionalni segmenti ovih društava zatečeni i pomalo anestezirani brzinom i obimom promena: neočekivanom slobodom od diktatue i naglim rastom životnog standarda. Uz poneko rezidualno gunđanje, i one, međutim, prihvataju novi duh vremena u kojem se istrošena i katastrofična rezignacija plitkog šovinizma prošlosti zamenjuje optimizmom ustavnog patriotizma budućnosti.
***
Četvrto: privrede hvataju korak sa ključnim trendovima u EU.
Sve vlade Zapadnog Balkana rade aktivno na promovisanju regionalne trgovine, priznajući važnost međusobnog povezivanja i promovisanja krupnih infrastrukturnih projekata, koji generišu povećanu unutrašnju tražnju.
EU prepoznaje značaj ovog trenda i usvaja Višegodišnji finansijski okvir 2021-2027, kojim se omogućavaju značajno veće investicije nego ranije, kao i budžetska rezerva za potencijalno proširenje EU najuspešnijim kandidatima već u 2025. godini. Istovremeno, zajedno sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj i Evropskom investicionom bankom, EU formira novu finansijsku instituciju – Regionalnu razvojnu banku za Zapadni Balkan – koja plasira sredstva u privatni sektor, bez posredovanja i političkog uticaja pojedinačnih vlada. Time se razbija ključna osa na kojoj su ranije funkcionisale klijentelističke privrede: politička moć – novac – privatni sektor.
Rastuća privlačnost regiona direktno je uslovljena uspešnim reformama u oblasti vladavine prava, napretkom u evro-atlantskim integracijama, smanjenjem stope političkih rizika i stvaranjem obrisa jedinstvenog i funkcionalnog tržišta. Sve ovo zajedno omogućava značajno povećanje direktnih stranih ulaganja. Zajedno sa napretkom u poslovanju domaćih malih i srednjih preduzeća, to dovodi do pada stope nezaposlenosti ispod 10% u celom regionu, kao i do održivog ekonomskog rasta po prosečnoj stopi od četiri odsto godišnje i povećane intra-regionalne robne razmene.
Pozitivni ekonomski trendovi odsudno doprinose zaustavljanju trenda odliva mozgova i stimulišu rast kreativnih i informatičkih industrija, koje nude dovoljno dobro plaćenih poslova mladim i stručnim profesionalnim kadrovima. Isto tako, čitav promenjeni ambijent privlači značajan deo dijaspore sa Zapadnog Balkana da uloži kapital, znanje i poslovne veze stečene na Zapadu u svoje zemlje, što obezbeđuje još jednu stimulaciju za privredni rast.
Kao rezultat kombinovanih bezbednosnih, političkih i ekonomskih uspeha, presudno se menja i slika koju je Zapadni Balkan imao u međunarodnom javnom mnenju: od zone ratova i kriminala, ove zemlje postaju područje koje ima svoj novi, “regionalni identitet”. To znači više od rekordnih nivoa stranih direktnih ulaganja u godinama koje dolaze: vodeći svetski mediji na naslovnim stranama sve češće pišu o “novom Periklovom dobu Balkana” i time se stvara i novi dominantan diskurs. Gladna uspešnih priča, Evropa ovu ne želi tako olako da propusti.
V
Tri boje: crna
(Brojgelovo platno)
U 2025. godini čitav proces proširenja EU na Zapadnom Balkanu je trajno zaustavljen jer je politička volja za regionalnu saradnju potpuno iščezla. Nekoliko, na prvi pogled mirnih ali razarajućih procesa, posle punih deset godina ostavilo je svoj kumulativni efekat: negativni ekonomski i demografski trendovi, nerešivi problemi u pogledu funkcionisanja vladavine prava, duboki regionalni problemi, nasleđeni iz istorije i podstaknuti i iznutra i spolja. Sve je to bilo vidljivo odavno ali su, iz različitih razloga, i domaće upravljačke elite i EU održavale lažni utisak da je sve u najboljem redu. I onda se, odjednom, cela ta skalamerija srušila za manje od godinu dana.
Prvo se odustalo od koncepta regionalne ekonomske saradnje: već duboko kompromitovana jednostranim carinama Kosova* na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine, za koje u okvirima EU nije bilo dovoljno političke volje da se rešava kao zajednički problem, CEFTA je i formalno raspuštena 2022. Ekonomski odnosi u regionu od tada su isključivo bilateralni.
Dominantan položaj na tržištima nekoliko zemalja Zapadnog Balkana preuzele su Rusija i Turska, zahvaljujući monopolima stečenim aranžmanima sa nacionalističkim elitama. Kina je omogućila neke infrastrukturne projekte, kao deo svoje inicijative “Pojas i put”, ali su oni ostali sporadični i samo marginalno su uticali na unapređenje ukupne povezanosti na Zapadnom Balkanu. Čak i ona infrastruktura koja je bila završena ostala je u velikoj meri neiskorišćena, kao rezultat smanjene komunikacije i konstantnih političkih konflikata koje su stvarale autoritarne vlade. Kineski projekti su se, u konačnici, pokazali kao teško isplativi, počeli su da predstavljaju sve veći teret za pojedine balkanske države i ugrožavaju njihovu fiskalnu stabilnost. Istovremeno, autoritarne vlade su vešto iskoristile slabe i neefikasne mehanizme vladavine prava da dalje promovišu netransparentne ekonomske aranžmane, dovodeći tako privrede regiona u kritičnu zavisnost od sva tri velika partnera na istoku.
Politički lideri regiona, već posle 2021. otvoreno zloupotrebljavaju pravosuđe u obračunima sa svojim protivnicima. U svim izveštajima o napretku EU sve zemlje Zapadnog Balkana se već otvoreno označavaju kao “zarobljene države” u kojima postojeće demokratske institucije sve manje čak i pokušavaju da se suprotstave rastućim trendovima korupcije i klijentelizma. U svojim izveštajima, Freedom House, Svetska banka i Transparency International identifikuju zemlje regiona kao šampione u nazadovanju, u oblastima ličnih i političkih sloboda, sloboda štampe i slobode tržišta.
U celini, kvalitet života ljudi i njihove šanse da ostvare bolji život beznadežno stagniraju, kao rezultat klijentelističkih investicija i netransparentnih ekonomskih aranžmana. Do 2023. godine, evropske institucije procenjuju da se čak 70% budžeta država na Zapadnom Balkanu raspoređuje, neposredno ili posredno, na osnovu političkih kriterijuma. Građani ovih zemalja koji nisu deo širokih klijentelističkih mreža nisu samo osiromašeni, nego i obeznađeni – i to dvostruko: prvo, oni su izgubili nadu u samu ideju evropskih integracija, jer već skoro deceniju gledaju kako politički model, koji su smatrali obećanom zemljom, pravi cinične aranžmane sa elitama koje su ključni uzrok njihovih nevolja; drugo, oni su izgubili nadu da, ikada, mogu da suštinski promene ovaj tok događaja.
U 2025. godini beleži se rekordni brojevi ljudi koji napuštaju Balkan, legalno i ilegalno, bežeći na Zapad. Ovaj trend, praktično, uništava čitave sektore, naročito zdravstvo, obrzovanje, tehnološki razvoj. Ekonomski nezavisna srednja klasa nestaje, što direktno vodi povećanju korupcije i jačanju autoritarnih tendencija među elitama. Kritičke javnosti više nema.
Istovremeno, rastući nivoi migracija sa Balkana jačaju i domaće populističke i nacionalističke snage u okviru same EU. U zemljama “prve linije” (Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Grčka) jačaju zahtevi za ponovnim uvođenjem viznog režima. On se najpre uvodi građanima Albanije, 2021. godine, a onda, postepeno i svim drugim članicama zapadnobakanske šestorke. Već u 2022. godini, u Evropskom parlamentu se prvi put, umesto dotadašnjeg termina “zarobljene države” čuje i termin “mafijaške države”. Optužbe da vlade ovih država namerno otvaraju granice svojim građanima “da bi srušile Evropu” postaju sve češće i u Nemačkoj, Švedskoj i Francuskoj.
Već u 2023. godini, šovinistička retorika na Zapadnom Balkanu postaje eksplicitna, i različiti projekti etničke unifikacije, uključujući i razmene teritorija sa prisilnim preseljenjem stanovništva, pomeraju se sa margina u centar nacionalnih politika. Koncepti “Velike Albanije” i “Velike Srbije” u toj godini i zvanično zamenjuju evropski koncept u Beogradu, Banjaluci, Prištini i Tirani. Prvi koncept politički i vojno pomaže Rusija, drugi Turska. Svaka sa ciljem da proširi svoju zonu uticaja, a obe zajedno u nadi da će Evropa, konačno, biti ponovo gurnuta tamo odakle je, kao neželjeni gost, na ovaj prostor i došla: iza Berlina i Beča. Suočen sa takvim scenariom, NATO investira u vojnu infrastrukturu u Crnoj Gori, dok Kina svoj evropski pogon za proizvodnju dronova za vojnu upotrebu podiže u Srbiji…
Kako smo došli u ovakvu situaciju? Hajde da i ovde pogledamo nekoliko ključnih trendova.
***
Prvo: kako je jedan put završio u bespuću?
Put u pakao je, ovog puta, bio popločan mozaikom loših namera, gluposti i lenjosti. Desetine i desetine neprepoznatih tačaka bez povratka, na prvi pogled malih i beznačajnih; procesi čija potpuna značenja nisu bila jasna onima koji su mogli da ih zaustave, sve dok više nisu mogli; opsesija površnošću, blještavilom trenutnog uspeha, naslovnim stranama, tvitovima, fantazijom trenutka…
Pošto je svaki potez usmeren na značajan napredak u vladavini prava ne samo suštinski dovodio u pitanje vlast političkih elita, nego je i za njihove vrhove podrazumevao ozbiljan rizik dugogodišnjih zatvorskih kazni, vlade zemalja koje su prednjačile u evropskim integracijama (Crne Gore i Srbije) pokušavaju sve u njihovoj moći da zaustave, odlože, obesmisle ili simuliraju dalekosežne reforme. U tome im, češće nego ne, pomaže i briselska birokratija, gladna naslova u kojima se, u moru neuspeha, pominje neki uspeh. Ova taktika ubrzo postaje standard za čitav region.
Međutim, lažna slika stvarnosti ne može da opstane zauvek: bojkoti parlamenta i izbora od strane opozicionih partija, napadi na nezavisne novinare i institucije civilnog društva, politički i građanski protesti, odsustvo volje da se reformišu obaveštajne i službe bezbednosti – sve to, na širem području Zapadnog Balkana, postaju toliko česti fenomeni da nova briselska administracija, pomalo i u želji da na samom početku mandata demonstrira diskontinuitet sa prethodnom – odjednom postavlja radikalno više standarde. Konsenzus između šovinističko-kriminalnih elita Balkana i birokratsko-nezainteresovanih elita u Briselu, dogovor o simulaciji uspeha, sada je izgubljen. Ona kičma sivog scenarija, o kojoj smo govorili, slomljena je.
Ad hoc misija Evropske komisije u Crnoj Gori, početkom 2020. godine, kao uslov za nastavak pregovora o pridruživanju zahteva ispunjenje ranije prihvaćenih uslova; slična misija u Albaniji zahteva uspešan završetak reforme pravosuđa, u Makedoniji reformu obaveštajno-bezbednosnih agencija, na Kosovu* uklanjanje pojedinaca povezanih sa organizovanim kriminalom iz državne uprave, u Srbiji sporazum vlasti i opozicije oko izbornih uslova, u Bosni i Hercegovini formiranje Veća ministara.
Naviknute na simulaciju reformi – dominantan modus operandi u vreme Junkerove komisije – sve zapadnobalkanske vlade pogrešno procenjuju obim i značaj ove nove inicijative i ponovo pokušavaju na stari način. Ovaj put, međutim, sve bivaju kažnjene sa formalnom suspenzijom pregovora na rok od dvanaest meseci.
Ova odluka EK je, međutim, pothranjena i rastućim skepticizmom prema proširenju Unije na širem evropskom prostoru. Deo evropskog establišmenta u strahu je da bi, ovakve kakve jestu, balkanske zemlje u Uniji značile samo “nove Orbane” koji bi iznutra rušili evropski projekat. Deo liberalne javnosti, opet, plaši se da bi – eventualnim prijemom u EU – balkanske stabilokratije dobile dodatnu, presudnu, podršku, čime bi se demokratizacija ovih društava i funkcionisanje pravne države onemogućili ne samo za ovu, nego i za više narednih generacija.
Kao rezultat ovog prećutnog konsenzusa, nova briselska adminsitracija nastavlja sa igrom štapa i šargarepe, ali je u toj igri još neuspešnija od one prethodne. Sa jedne strane, ona se plaši da suštinski ospori legitimitet upravljačkih elita i zato, uglavnom, ignoriše sve one društvene snage – i modernizatorske i konzervativne podjednako – koje pokušavaju da taj legitimitet ospore. Sa druge, politikom uslovljavanja, ona – kao reakciju na neispunjena obećanja – radikalno smanjuje finansijsku podršku ovim društvima, ali to – paradoksalno – i materijalno i politički samo dalje šteti evropskim saveznicima a koristi njenim protivnicima.
Pošto su kriterijumi usvojeni za Zapadni Balkan 2020. i 2021. u većini zemalja regiona uglavnom shvaćeni kao praktično neostvarivi spisak želja, trend razočaranja Evropom, odavno prisutan, sada dobija dodatno ubrzanje. Argument kojim je kupljeno neko vreme – da su greške Evrope na Balkanu bile posledica nesposobnosti i političkog kalkulantstva stare, Junkerove komisije – sada je beskoristan. Iste greške se ponavljaju isuviše dugo i, očigledno, postoji jedno suštinsko nerazumevanje, na mnogo dubljim nivoima od personalnih. Već sredinom 2022. podrška za evrointegracije u svim zemljama Zapadnog Balkana je ispod 40% – kritični momenat je propušten, kritična masa izgubljena. Jedan, od početka obostrano neiskreni, flert završio je raskidom u kojem obe strane optužuju jedna drugu, i to – rekli bismo – sa pravom.
***
Drugo: vreme netrpeljivih.
Već u 2018. godini, a naročito do kraja 2019, kombinacija evropskog skepticizma u pogledu proširenja i sad već očiglednog nedostatka napretka u pregovorima, stvara među balkanskim elitama kritičnu dozu sumnjičavosti da je projekat uopšte moguć. Ako on nije moguć, onda one nemaju drugu alternativu da ostanu na vlasti osim ponovnog otvaranja regionalnih sukoba. I srpske i albanske nacionalističke vođe razmišljaju na vrlo sličan način: “ako nas ne puštaju u Evropu, mi ćemo Evropu sprečiti da dođe ovde”.
Ova otvorena promena paradigme, iz reformi u poluratnu diktaturu, nije, međutim, ostlala ograničena na one koji i lično nose mutno nasleđe ratova, zločina i diktatura: Vučića i Dačića u Beogradu, Tačija i Haradinaja u Prištini. Zahvaljujući evropskoj podršci simulovanim pregovorima, jezgra oba društva skreću u desno: glavne opozicione stranke, kulturna elita, verski poglavari, vrhovi vojske, policije i tajnih službi – svi oni ponovo sanjaju isti, već jednom odsanjani košmar. U Beogradu, u pokušaju da ovog puta promene tok istorije, u Prištini, u pokušaju da ga ponove. Kao i pre četvrt veka, podrška autentično građanskim i modernizatorskim idejama je, na obe strane, na nivou jednocifrenih procenata.
Evropa se, i dalje, pravi da sve to ne vidi. Opsednuta formalnim umesto suštinskim rezultatima, na samitu EU 2020. godine evropski lideri predstavljaju i Beogradu i Prištini zajednički ultimatum: rok u kojem se mora doći do tzv. pravno obavezujućeg sporazuma o normalizaciji odnosa.
Vlada Republike Srpske, u istoj godini, usvaja predlog vladi Federacije Bosne i Hercegovine za dogovornu disoluciju zajedničke države, sa manjim teritorijalnim korekcijama, sledeći plan koji je Brisel predstavio Beogradu i Prištini. Kao posledica toga, tročlano Predsedništvo Bosne i Hercegovine je blokirano i institucije ove države više ne funkcionišu.
Makronova opsesija ideološkom unifikacijom Unije, njegov infantilni strah od istočnoevropskih populista i nevoljnost kojom nemački partner prihvata njegove predloge za reforme, blokirali su početak pregovora sa Severnom Makedonijom sve do jeseni 2020. godine. Prva žrtva neispunjenih obećanja Evrope su makedonski socijaldemokrati koji su celu svoju političku sudbinu, bez ostatka, investirali u ovaj projekat: na redovnim izborima u decembru 2020. godine, oni gube vlast, na isti način na koji su je njihovi grčki partneri izgubili u leto 2019. godine. Albanske partije opet menjaju saveznika i – opet na mig iz Tirane – ovog puta flertuju sa šarolikom nacionalističko-populističkom koalicijom. Zemlja ulazi u novu, višemesečnu, političku krizu. U Beogradu i Moskvi otvara se šampanjac: posle Crne Gore i Albanije, sada je i treća članica NATO na ivici građanskog rata. Ako Alijansa ne može da obezbedi političku stabilnost u svojim članicama, šta tek može da ponudi drugim zemljama na istoku?
Široko raširena percepcija u javnom mnenju, da je Albanija izdana od Evropske unije, uprkos njenom doprinosu pro-zapadnim promenama u Makedoniji 2017. godine, široko je eksploatisana za vreme kampanje za parlamentarne izbore u ovoj zemlji u 2021. godini. Novoizabrani albanski lider otvara prvu sednicu vlade rečenicom koju su, do tada, u Tirani smeli samo da šapuću: “Albanci će biti ponovo ujedinjeni – u Evropskoj uniji ili izvan nje!” Ista fraza, samo u pogledu Republike Srpske koristi se i u predsedničkoj kampanji u Srbiji, 2022. godine. Sa obećanjem da će “ujediniti sve srpske zemlje”, Aleksandar Vučić dobija drugi predsednički mandat, zajedno sa ustavnim referendumom na kojem birači prihvataju i formalno uvođenje predsedničkog sistema i formalno gašenje svih nezavisnih institucija države.
***
Treće: ubijene ekonomije, ili kako se onaj propali neiskreni flert sa Zapadom pretvorio u iskrene orgije sa Istokom.
Unutrašnje političke krize i sada već očigledno odsustvo bilo kakvih šansi za priključenje EU doveli su do daljeg ubrzavanja migracija sa Zapadnog Balkana. Sve to zajedno se pokazalo kao slamka koja je slomila leđa kamili. Strana direktna ulaganja iz EU naglo su pala u celom regionu u 2022. godini, kao rezultat povećanih političkih rizika, neizvesnog privrednog ambijenta i odsustva nepristrasnog pravosuđa – što je sve stvorilo preovlađujući utisak nesigurnosti kod svih većih evropskih investitora.
Nivo javnog duga u zemljama regiona, od 2020. do 2023. godine, raste za prosečnih trideset odsto jer sve vlade povećavaju javnu potrošnju kako bi neutralisale rastuće nezadovoljstvo u stanovništvu. Već 2022. godine, percepcija političkih rizika na Balkanu je tolika da sve vodeće zapadne banke povećavaju kamate na preogranične kredite za prosečna dva do tri procentna poena; mnoge od njih odlučuju da prodaju ili zatvore svoje banke-ćerke na Balkanu. Bankarskim sektorom regiona u potpunosti dominiraju turske, ruske, arapske i kineske banke, koje počinju da na međunarodnim tržištima kapitala otkupljuju državni dug (naročito Srbije, Crne Gore i Albanije) po diskontovanim cenama.
Pad stranih direktnih ulaganja iz EU, povećani politički rizici, promena fizionomije bankarskog sektora i otkup državnog duga omogućavaju različitim – državnim, kvazidržavnim i privatnim – finansijerima i investitorima iz Rusije, Kine i Turske da čitav prostor Zapadnog Balkana stave pod kontrolu. Time se, na finansijskom i ekonomskom planu, konačno zaokružuje projekat koji su ove tri zemlje počele na političkom, verskom, obaveštajnom i kulturnom planu još 2015. godine.
Deset godina obostrano neiskrenog flerta sa Zapadom balkanske elite okončale su, u samo jednoj godini, obostrano iskrenim orgijama sa Istokom.
***
Četvrto: slom savremene države.
Istovremeno, ekonomska nesigurnost i političko razočarenje ubrzavaju migracije sa Balkana. One su naročito intenzivne u mesecima posle izbora i referenduma, kojima se autoritarne strukture dalje učvršćuju i šire svoj uticaj na sve segmente društvenog života: u Makedoniji i Crnoj Gori 2020. godine, u Albaniji 2021, u Srbiji 2022., na Kosovu* i u Bosni i Hercegovini 2023. godine. Godina 2023. označava konačnu prekretnicu: to je poslednja u nizu tačaka bez povratka, jer je tada nedostatak stručne radne snage u kritičnim proizvodnim i uslužnim delatnostima dostigao razmere u kojima ostavlja razarajuće i nepovratne posledice i na privredu i na sve temelje savremene države, kao što su zdravstvo, obrazovanje i nauka.
U 2024. godini je srednja klasa na Balkanu praktično uništena, čime je nestao demografski potencijal iz kojeg bi se mogla stvoriti održiva alternativa autoritarnim strukturama društva. Jedan deo preostalih stručnjaka, prinuđen na političku kolaboraciju, služi kao osnova za formiranje fasadnih stranaka i udruženja; u osnovi, protivteže nema i balkanska društva su konačno zatvorena u klijentelističke mreže penzionera, zaposlenih u javnom sektoru i kriminalaca, čime je latinoamerički scenario dovršen.
Peto: 31. decembar 2024. godine, ponoć.
Stalne unutrašnje krize, rastući nacionalizam, slom regionalnog koncepta i obostrano evropsko-balkansko razočarenje radikalno smanjuje prostor u kojem institucije EU na Balkanu mogu da deluju. Poslednjeg dana 2024. godine one se trude da prate i – koliko mogu – utiču, samo na one ključne bezbednosne izazove: migracije, terorizam, organizovani kriminal i transkontinentalne puteve trgovine drogom. U političkom smislu, sve preventivne operacije zamenjene su reaktivnim: praćenje unutrašnjih kriza u Severnoj Makedoniji i Bosni i Hercegovini i situacije na granici između Srbije i Kosova*.
Region je zahvaćen konfliktima niskog intenziteta u kojima svako malo gine poneko ko se zatekao na pogrešnoj strani neke granice. Već preko godinu dana, Balkan je u Briselu označen mapom sa crvenim (trenutni konflikti) i plavim (potencijalni konflikti) tačkama. Tih tačaka ima već toliko da je očigledno da se radi o najrizičnoj deceniji posle devedesetih godina prošlog veka. Vodeći evropski mediji sve češće objavljuju tekstove u kojima se zagovara veliki zid na granicama Unije na jugoistoku; hrvatski, mađarski, rumunski, bugarski i grčki revizionisti oduševljeno pozdravljaju ideju o uspostavljanju evropskog sanitarnog kordona prema balkanskim divljacima.
U ovakvim okolnostima, vlade Nemačke, Italije, Austrije i Francuske i formalno povlače svoju podršku Berlinskom procesu, od kojeg se sredinom 2025. godine i potpuno odustaje. Brojne institucije, incijative i formati koji su se u prethodnih deset godina pojavili kao rezultat tog procesa, i koji su podsticali i podržavali međuvladinu saradnju, privrednu razmenu i kontakte između institucija civilnog društa, trpe veliki udarac; mnogi od njih se gase, mnogi ostaju da postoje samo na papiru, jedan manji deo nastavlja sa radom, pod gotovo nemogućim uslovima.
Kao rezultat svih ovih procesa, Evropska unija u leto 2025. godine i zvanično saopštava da je završila sa proširenjem i da su njene granice sada konačne.
Zapadni Balkan je sada potpuno prepušten vanevropskim političkim faktorima: američkim vojnim bazama u Albaniji i Crnoj Gori, dominantno desničarskim strukturama “Slovenskog bratstva” koje, sa podrškom ruskih specijalnih službi legalno deluju u Srbiji i Republici Srpskoj, a ilegalno u Severnoj Makedoniji i Crnoj Gori; mreži “Albanija + 3” koja se, uz finansijsku i obaveštajnu pomoć Turske gradi iz Tirane i okuplja ekstremne političke, islamističke i paravojne strukture iz Albanije, Kosova, zapadnih oblasti Severne Makedonije i iz Preševske doline.
U leto 2025. godine Balkan se, zapravo, ponovo nalazi u 1912. godini.
VI
Iz majstorske radionice: kalupi i alati
Koje su strateške opcije na raspolaganju Evropskoj uniji da utiče na ove procese i oblikuje tok događaja u dovoljnoj meri da bi to imalo efekat na materijalizaciju navedenih scenarija? Ovde se postavljaju dva prethodna pitanja. Prvo, kapacitet same EU da to čini je ograničen, faktorima na koje ona ne može, ili teško može, da utiče. Ishod procesa oko Bregzita u Velikoj Britaniji, predsedničke kampanje u SAD 2020. godine i unutrašnjih događaja u Turskoj je, pretežno ili potpuno, izvan domašaja EU. Drugo, kapacitet EU da utiče na procese na Zapadnom Balkanu biće posredno ograničen i političkom fizionomijom njenih sopstvenih institucija, kao i njihovom efikasnošću: ukoliko nova administracija EU zadrži unutrašnja ograničenja i skromne intelektualne kapacitete koja je imala prethodna, i ne nađe način da prevaziđe njene slabosti, ona će nužno zadržati nizak nivo ambicija i unutar sebe same – pa će se to odraziti i na uticaj koji će imati u svom susedstvu, uključujući tu i Zapadni Balkan.
Uz ova dva ograničenja, praktičnih mehanizama koji će novoj administraciji u Briselu biti na raspolaganju, grosso modo, ima tri.
***
Prvo: platforma Jugoistočna Evropa 12.
EU može da institucionalizuje saradnju Zapadnog Balkana sa susednim državama – svojim članicama – na severozapadu (Hrvatska, Slovenija, Mađarska) i jugoistoku (Rumunija, Bugarska, Grčka), stvarajući tako jednu širu regionalnu platformu u jugoistočnoj Evropi. Ova platforma, sa stalnim institucijama i ambicioznijim planovima od sastanka jednom godišnje u okviru Berlinskog procesa, okupila bi zemlje koje su, istorijski, kulturno, jezički i privredno, međusobno bliže i dele više zajedničkih problema.
Time bi se formirao mehanizam za strateško reagovanje, sa resursima dovoljnim za efikasne i efektivne odgovore na zajedničke društvene, ekonomske i bezbednosne pretnje.
Ova platforma bi mogla da funkcioniše kao model za otklanjanje pretnji i rizika za regionalnu saradnju, kao što su uticaj eksternih faktora, ciklične krize u interesu same EU za ovo područje, ili povremene konfliktne epizode između samih balkanskih zemalja ili u okviru njihovih društava – o čemu smo šire govorili obrazlažući sivi i, naročito, crni scenario. Ona bi, isto tako, mogla da bude i mehanizam za koncentrisanje političkih, obaveštajnih, medijskih i finansijskih resursa celog kontinenta za sprovođenje mera u okviru belog scenarija.
Saradnja ovih dvanaest vlada, kako na političkom tako i na operativnim nivoima, rotirajuće jednogodišnje predsedništvo, operativno telo sa rudimentarnim funkcijama zajedničke vlade, zajedničke radne sednice po pojedinim resorima – sve to zajedno stvorilo bi uslove za intenzivnije i dublje strateško planiranje, jačanje kapaciteta za ad hoc krizni menadžment, procene efikasnog i optimalnog korišćenja raspoloživih resursa u regionu.
Platforma bi mogla da se, na strategijski način, bavi i pitanjima razvoja, migracionih tokova, depopulacije i odliva mozgova, zaštite čovekove okoline, klimatskih promena, energetske bezbednosti, infrastrukture i mnogih drugih. Time bi se ne samo rasteretili već isuviše opterećeni mehanizmi odlučivanja u Briselu, i tako omogućila brža reakcija u slučaju nepredviđenih događaja, nego bi se obezbedilo i racionalnije upravljanje resursima i jačanje interne kohezije između zemalja jugoistočne Evrope.
Dalje, Platforma bi mogla da bude i mesto razmene različitih obaveštajnih podataka i institucionalnih iskustava pojedinih zemalja, posebno onih iz domena pravosudnih i policijskih struktura i uspostavljanje zajedničkih mehanizama za obuku i stručno usavršavanje njihovih kadrova. Ona bi mogla da zemljama članicama olakša i kulturnu saradnju, dijalog o temama kao što su zajedničke vrednosti, istorijsko i kulturno nasleđe, jedinstvena promocija regiona i njegovih tradicija u svetu.
Ova inicijativa – za koju u nekim evropskim institucijama već postoji nezvanični radni naziv SEE12 – ne bi bila ni alternativa zvaničnoj politici proširenja EU na jugoistok (o toj opciji smo detaljnije pričali analizirajući tzv. sivi scenario) a ni konkurencija postojećim strukturama Unije. Bila bi neka vrsta njene funkcionalne dopune: sa jedne strane, praktičan način da se institucije u Briselu malo odmore od jedne sve više neprijatne teme kao što je Balkan, a sa druge – način da se zemlje koje su bliže, i prirodno više zainteresovane, intenzivnije uključe u ovaj proces.
***
Drugo: novi mehanizam za raspodelu finansijskih nagrada i kazni.
Ova opcija primenjiva je na scenarija 1 i 2, kao i na širi spektar međuscenarija: u slučaju da se Zapadni Balkan u nekoj (većoj ili manjoj) meri ipak konstruktivno angažuje na sprovođenju dogovorenih mera i izvršavanju zadataka u cilju integracije u EU, ovaj mehanizam bi trebalo da ubrza čitav proces, obezbeđujući motivaciju svim učesnicima da ostanu posvećeni toj agendi.
Naravno, model ima svoje pozitivne i svoje negativne strane, kao i svaki drugi.
Pozitivno je što bi Evropa, značajnim finansijskim nagradama, verovatno uspela da spreči uspon novih populističkih lidera sa antievropskom demagogijom koji bi doprineli daljoj dezintegraciji regiona i širenju eksternog, vanevropskog, uticaja. Isto tako, uspela bi i da uspostavi efikasniju kontrolu nad postojećim liderima, dajući im opipljivu nagradu u slučaju da se razumno ponašaju: poštuju obećanja i rokove, prestanu sa šovinističkom i ratno-huškačkom retorikom, smanje pritisak na nezavisne institucije i slobodnu štampu. I, naravno, uskraćujući im tu nagradu za slučaj neposlušnosti.
Negativno je što je Evropa, u velikoj meri, sve to već i radila, kroz predpristupne fondove, a dosad nismo videli gotovo nikakve rezultate. Ima, naravno, i mišljenja da bi – bez evropskog novca – balkanske zemlje bile još veći svinjac nego što su to danas (nedavno sam čuo i prilično ciničnu tezu da je svaki evro iz Brisela značio jedan metak manje). Ali, ima i sasvim legitimnih mišljenja da Unija, na taj način, popušta pred ucenama i svesno kljuka masnu gusku, znajući pri tome vrlo dobro da – po nekim istraživanjima – preko 60% evropskih fondova završava u privatnim džepovima balkanskih birokratija i njihovih stranih lobista.
Nezavisno od procenjenih efekata, da bi ovaj model imao bilo kakve šanse da bude uspešan, zahteva ispunjenje dva prethodna uslova: prvo, jasnu političku perspektivu prijema u EU za region (koja trenutno ne postoji) i, drugo, povećane fondove namenjene Zapadnom Balkanu u novom budžetu Unije, koji bi morali da obuhvate ne samo institucionalne reforme, nego i ekonomski razvoj.
Povećanje fondova je planirano kao postepeno, i zavisno od ocene rezultata u napretku svake zemlje. Osnovna ideja je da se svaki, pojedinačni, pozitivni razvoj u zemljama regiona nagradi dodatnom finansijskom podrškom, kao i da se svako propuštanje dogovorenih rokova, nepotpuno ili pogrešno ispunjavanje preuzetih obaveza kazni uskraćivanjem jednog dela osnovne finansijske podrške.
Da bi mogla da precizno “izmeri” uspehe i neuspehe, EU bi morala da prethodno usvoji (i objavi) “mapu puta” za svaku zemlju regiona pojedinačno, sa preciznim rokovima za svaki postavljeni zadatak pojedinačno. Ako vlade ne uspeju da ispune sve (ili neke) od zadataka odgovarajući deo fondova bi bio povučen (u jednoj varijanti ovog modela: preusmeren civilnom društvu). Tako postavljeni sistem bi mogao da funkcioniše samostalno, nezavisno od političkih simpatija i antipatija, i reaguje brzo na tekuće anomalije, dok bi istovremeno svaka “kazna” nekoj vladi značila i “nagradu” njenom civilnom sektoru, kao projektovanoj protivteži lošem sistemu upravljanja. Ukupan iznos sredstava, opredeljen za svaku zemlju regiona, ostao bi tako nepromenjen i kazne za jednu zemlju ne bi automatski značile i nagradu za one preostale.
Ova “strategija ciljanih nagrada” bila bi praćena javnom i jasnom identifikacijom odgovornih (po mogućnosti personalnom), kako bi se nacionalističke elite sprečile da za eventualno smanjenje ili uskraćivanje sredstava optuže EU. Misije EU u balkanskim prestonicama bi, zajedno sa organizacijama civilnog društva, morale da razviju konzistentnu strategiju komunikacije sa lokalnim stanovništvom kako bi ga informisale o konkretnim razlozima za svaku odluku o dodeli, uskraćivanju, ili preusmeravanju evropskih fondova – nešto što, do sada, nijedna od njih nije zaista radila. Konačno, kako bi se sprečile medijske zloupotrebe takvih slučajeva od strane balkanskih vlada, moralo bi da se jasno naglasi kako se ovde radi o dodatnim fondovima, a ne o onima koji su, od početka, bili namenjeni za poboljšanje života građana.
***
Treće: modeli partnerstva EU – Rusija – Zapadni Balkan
U tzv. belom scenariju (ali, i u nekim varijantama sivog) Evropa se može susresti i sa situacijom u kojoj će Rusija izgubiti manevarski prostor, resurse ili praktičan interes da i dalje izaziva konflikte između i unutar balkanskih naroda, i preko tih konflikata stvara nestabilnost u regionu, kao instrument odvraćanja Zapada.
Međutim, takvo iznenadno povlačenje Rusije sa jugoistoka Evrope – koje je već od početka ukrajinske krize 2014. opsesija Zapada – moglo bi da stvori vakuum moći i time, paradoksalno, dodatno destabilizuje ovaj region, a u perspektivi i širi periferni postsovjetski prostor.
Spoljnopolitičke premise na kojima je dosad funkcinisala prethodna Evropska komisija bile su u svojoj osnovi dogmatske; aparat Federike Mogerini bavio se pretežno pitanjem “kako neutralisati rusku strategiju kvarenja”, koje je obično bilo formulisano u desetak različitih fraza, kako bi se viškom reči ostavio utisak neke ozbiljne strategije. Ovo pitanje je najčešće i tretirano kao sporedno, uz tzv. “aktivne mere” na istočnim granicama Unije (npr. East StratCom Task Force, sankcije Saveta Evrope prema Rusiji, itd).
Nova Evropska komisija bi, međutim, mogla da izabere i ambiciozniji pristup: formulisanje i razvoj sveobuhvatne strategije približavanja Rusiji, i dogovora sa Moskvom oko zajedničke uloge u pogledu zemalja koje su u njenom bližem (Ukrajina, Belorusija) i daljem (Balkan) susedstvu. Ova strategijska opcija kojom se od početka 2018. bave neke institucije i na Zapadu, a i u Moskvi, polazi od zajedničkih benefita koje bi i EU i Rusija imale od sporazuma o “novoj normalizaciji” – pre svega, ograničavanja uticaja Trampove administracije na ovim prostorima.
Kada se radi o samom Zapadnom Balkanu, EU i Rusija bi mogle da razmotre strategiju novog partnerstva, zasnovanu na četiri osnovna principa:
Prvo: zajednički angažman kao reakciju na različite izazove sa kojima će se region suočavati, uključujući posebno energetsku bezbednost, sprečavanje konflikata i oblikovanje post-konfliktnih modela razvoja.
Drugo: razmena tehničke podrške i formiranje zajedničkih fondova za finansijsku podršku u kriznim situacijama, kako bi se omogućila pravovremena reakcija na neočekivane događaje koji bi mogli da ugroze region (npr. neočekivani pad cena nafte, recesija, ili politička nestabilnost). Rusija bi, u tom kontekstu, mogla na primer da bude jedna od članica-osnivača buduće regionalne razvojne banke za Zapadni Balkan.
Treće: prihvatanje i priznavanje legitimnih razloga za zabrinutost Rusije u bezbednosnoj sferi, i zajedničko tretiranje tih razloga na način koji bi omogućio de-sekuritizaciju budućeg proširenja EU.
Četvrto: definisanje zajedničke “mapu detanta”, sa konkretnim i vremenski oročenim ciljevima i zadacima, sve do potpune normalizacije. Ova mapa bi bila formula za konkretne poteze koji bi se preduzimali u cilju de-eskalacije trenutne situacije između EU i Rusije i uključivala bi separate za pojedina područja; jedno od tih područja je i Zapadni Balkan.
VII
Zaključak: mnogo buke ni oko čega?
U svom komadu “Mnogo buke ni oko čega” – koji se inače smatra jednom od njegovih najboljih komedija – Vilijem Šekspir je u laki, gotovo vodviljski kontekst smestio i nekoliko vrlo ozbiljnih tema, kao što su čast, sramota ili dvorska politika.
Na sličan način i Balkan, iako u sasvim vodviljskom, često i komičnom, kontekstu svakodnevnih konferencija za štampu, patetičnih tvitova i praznih fraza, dramatičnih najava humanitarnih katastrofa, državnih udara, izmišljenih ratova i atentata – pred Evropu postavlja i nekoliko ozbiljnih političkih pitanja.
Prvo od njih je pitanje njene sopstvene kredibilnosti: naime, odustajanje od toliko puta ponovljane politike proširenja na jugoistok nije pitanje kapaciteta samih zemalja kandidata – nisu one bile mnogo bolje ni kada je 2004. usvojena agenda u Solunu. Ono je prevashodno pitanje kapaciteta same Unije, i dokaz da ona ne može da funkcioniše ni bez Balkana, a kamoli sa njim.
Drugo je pitanje trendova: ako je ceo proces pridruživanja, od početka do danas, doveo ove zemlje u stanje koje je suštinski gore nego što je bilo kada je taj proces pre deceniju i po započeo, onda je zaista pitanje da li bi za njih bilo bolje da taj proces nikada nije ni počeo? Zaista, bez licemerne podrške EU autoritarnim liderima, možda bi se nekoj od balkanskih zemalja posrećilo da ih ranije zameni nekim demokratskim vlastima?
Treće je, naravno, pitanje borbe za uticaj: pošto u politici ne može dugoročno da opstane vakuum moći, sav onaj prostor koji EU na Balkanu bude propuštala (ili prepuštala) popuniće njeni konkurenti, i to ne samo oni globalni i neposredni, kao što su SAD i Rusija, nego i regionalni (Turska) i vrlo daleki (Kina). Balkan, po površini, broju stanovnika i kupovnoj moći tržišta možda zaista nije presudan za funkcionisanje Evrope – pre bi se moglo reći da predstavlja statističku grešku – ali, zbog blizine prestonicama stare Evrope, kao i zbog vremena koliko evropska priča na Balkanu dosad traje, strateški neuspeh EU na Balkanu bi mogao po njen ugled, pa i konačnu istorijsku ocenu celog tog projekta, da ima jako neprijatne posledice.
I četvrto, to je pitanje vrednosti. Olako prihvatanje korumpiranih, kriminalizovanih i autoritarnih režima u zemljama Zapadnog Balkana kao svojih partnera, kompromituje i Evropu, mnogo više nego što to njeni funkcioneri možda misle. Ako nam je svejedno da li je političar ubijen u Kosovskoj Mitrovici, novinarka ranjena u Podgorici, a transport heroina neometan stigao u Vranje – kako ćemo onda bilo koga da ubedimo da nam je stalo do političara u Minhenu, novinarke u Sofiji i transporta heroina u Amsterdamu?
***
Ovaj tekst posvećen je uspomeni na Borku Pavićević (1947-2019), koja nas je napustila za vreme njegovog pisanja. Borku sam upoznao u izbornom štabu Saše Jankovića, 2017. godine. U toj grupi različitih ljudi, celom poslu koji smo radili davala je jedan viši smisao i u njega verovala: “Politika je više od skupa današnjih trivijalnosti. Ona je vizija sutrašnjeg dana.”