“Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni, groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.”
(Ivan Goran Kovačić, “Naša sloboda”, 1943)
I
Prolog: dan u kojem su prekoračene granice smrti
Slučaj je nekako hteo da se te dve stvari dogode baš istog dana.
Najpre je, nešto posle deset sati ujutro, mladi čovek nižeg rasta izveden iz zatvora. Znao je da ide na svoj poslednji put, ali je uprkos tome – ili možda baš zbog toga – svih desetak minuta koliko je njegov put potrajao uzvikivao parole. Ismejavao je neprijatelja koji će ga pogubiti, vređao njegove vođe, pozivao narod na otpor i pobunu.
Konačno je došao taj dan o kojem je mislio, i za koji se pripremao, prethodnih šest meseci, koliko je proveo u zatvoru. Svoju odluku je bio odavno doneo. O njoj više nije ni razmišljao, umesto toga u sebi je tražio snagu da je sprovede u delo.
Šestorica koja su ga sprovodila ćutala su i gledala u zemlju. Svako od njih se pomalo stideo i voleo bi da se tog dana nije zatekao baš na tom mestu i baš u toj ulozi. Kako bi skratili svoju sramotu odlučili su da promene uobičajenu trasu i krenu kraćim putem do svog odredišta. Nasuprot njima, osuđenik je koračao hrabro i vojnički. Korak njegovih sprovodnika, prema njegovom, ispadao je smešan.
Kada je, prema tadašnjim propisima, dobio pravo na “poslednju reč” – vlasti su se naravno nadale da će moliti za milost – iskoristio ju je. Precizan policijski izveštaj opisao je kako je obe ruke podigao uvis i naveo te njegove poslednje rečenice:
„Šta čekate, što trpite, uzimajte puške i isterajte žgadiju iz zemlje. Nemojte sаmo gledаti. Udrite gаdove. Vаdite zаrđаle puške. Ako budete sаmo posmаtrаli, gаdovi će nаs jednog po jednog ubijаti.”
Predstavnici vlasti – i onih okupacionih i onih kvislinških – izgubili su ovu igru živaca. Nisu mogli da odigraju predstavu do kraja, čak ni po tom scenariju kojeg su sami pisali. Bilo je skoro dobrih deset minuta pre jedanaest sati, za kada je pogubljenje bilo zvanično zakazano, ali je odlučeno da se spreči dalja propaganda koja bi svakako negativno uticala na lokalno stanovništvo.
Jedna mlada devojka izašla je iz fotografske radnje na trgu gde su se nalazila vešala. Neopaženo se privukla u prve redove i podigla aparat iznad glave, tako da je objektiv bio u visini ramena osuđenika. Tako je napravljena i fotografija te sekunde, sekunde koja će postati temelj jedne legende.
Tog petka, 22. maja 1942. godine, u Valjevu je obešen dalmatinski proleter, jugoslovenski komunista i srpski partizanski komandant, Stjepan Filipović. U januaru je napunio dvadeset pet godina. Ironijom sudbine, bilo je to samo nekoliko metara dalje od mesta na kojem su, početkom 1804. godine, turske dahije pogubile dvojicu najviđenijih organizatora Prvog srpskog ustanka: Iliju Birčanina i kneza Aleksu Nenadovića.
***
Nekih pet sati kasnije i svega tri stotinak kilometara daleko u vazdušnoj liniji, neki drugi naoružani ljudi sprovodili su jednog drugog mladog čoveka. I njegova presuda glasila je na smrtnu kaznu, ali ovog puta ne vešanjem nego streljanjem.
Bili su to i drugi okupatori i drugi kvislinzi ali njihova logika bila je slična onoj koju smo malopre opisali. Kako bi od egzekucije izvukli psihološki i propagandni maksimum pitali su mladog čoveka, neposredno pre nego što će ga vezati za stub uz koji će biti streljan, da li traži pomilovanje. Neki revnosni policijski pisar je precizno zabeležio i njegov odgovor:
“Pomilovanje ne tražim niti bih vam ga dao.”
Oko pola pet popodne, na brdu Šubićevac iznad Šibenika, pod mecima streljačkog stroja italijanskih vojnika završio je život Radeta Končara, političkog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i člana Politbiroa KPJ, organizatora narodnog ustanka u Dalmaciji. Imao je trideset jednu godinu.
Dan u kojem su prekoračene granice smrti postao je tako dan u kojem je jugoslovenska revolucija, iz mnoštva imenih i bezimenih heroja, dobila i svoje prve dve ikone. Kako je rekao danski filozof Soren Kjerkegard:
“Tiranin umire i njegova vladavina se završava. Mučenik umire i njegova vladavina počinje.”
Međutim, ova dva događaja sa sobom nose i jednu dublju simboličku poruku, čiji je značaj postao očigledan tek nakon pola veka od dana kada su se desila.
Stjepan Filipović bio je Hrvat koji se – samo sticajem niza okolnosti – zatekao u Srbiji u kojoj je podigao ustanak zajedno sa srpskim komunistima. Uživajući njihovo poverenje ubrzo je postao i komandant bataljona, jednog od malobrojnih preostalih u zapadnoj Srbiji posle pada Užičke republike, novembra 1941. Stjepan Filipović bio je zarobljen, predat nemačkim okupatorima i na kraju pogubljen od strane srpskih kvislinga, kao srpski komunista i njegove poslednje reči bile su upućene Srbima koji su ga slušali na valjevskom trgu.
Rade Končar bio je Srbin koji je izgubio život boreći se protiv italijanske okupacije Dalmacije, provincije koju je hrvatski kvisling Ante Pavelić predao Musoliniju. Još u predvečerje Drugog svetskog rata, 1939. godine, izabran je za prvog političkog sekretara tek osnovane Komunističke partije Hrvatske. Italijanski vojni sud osudio ga je, a italijanski okupacioni vojnici streljali, kao hrvatskog komunistu.
Cinik bi na ovaj čudan sklop činjenica verovatno rekao da su, i Stjepan i Rade, vodili neku tuđu borbu, na nekom pogrešnom mestu. I tog leta kad su njih dvojica završili svoje živote, ali i ovog leta, tri četvrt veka kasnije, malograđanski svet bi imao isti komentar. Francuski književnik i antifašista Alber Kami je dileme tog sveta opisao jednostavno:
“Mučenici, moj prijatelju, moraju da izaberu da li će biti zaboravljeni, ismejani ili upotrebljeni. Shvaćeni neće biti nikada.”
Tog petka, 22. maja 1942. britanski bombarderi uništili su postrojenja nemačke hemijske industrije IG Farben u Leverkuzenu, one iste koja je u toku rata snabdevala gasne komore nacističkih logora smrti. U Londonu su britanski i sovjetski šefovi diplomatija, Idn i Molotov, dogovarali otvaranje Drugog fronta u Normandiji. Meksiko je objavio rat silama Osovine. A dvojica jugoslovenskih antifašista imala su hrabrosti za svoju sudbinu, kako je Herman Hese definisao heroja.
Ali, da vidimo kako su počele i razvijale se dve priče koje su tog petka imale svoje dramatično finale i tako se preselile u legendu.
II
Put proletera sa Neretve
Stjepan Filipović je rođen 27. januara 1916 godine, kao drugo od petoro dece Antona i Ivke Filipović, stanovnika neretvanskog gradića Opuzena. U matičnim knjigama upisano je ime Stipan, u porodici su ga zvali Stipe, ime Stjepan koristio je najčešće, u Srbiji gde je ratovao zvali su ga Stevan…
Detinjstvo i ranu mladost – prva dva razreda gimnazije – proveo je u Mostaru. Stjepanov otac, nekadašnji radnik i iseljenik u Kaliforniji, odlučio je da zbog oskudnih primanja preseli porodicu u Slavoniju. Porodica je napustila Opuzen 1931. i pronašla utočište u Slavoniji, u Županji, međutim kada je nakon dve godine poplava uništila imanje Filipovića, porodica je odlučila da se preseli u Kragujevac, gde je već radio Šimun, najstariji sin Filipovićevih, kao industrijski radnik.
Stjepan je u Kragujevcu izučio bravarski zanat, ali je takođe savladao osnove električarskog, stolarskog i knjigovezačkog zanata. Kao mladić pristupio je revolucionarnom radničkom pokretu. Poslodavci ga nisu trpeli jer je bio organizovani radnik i komunista, tako da je često bio prinuđen da traga za novim poslom. Tokom 1940. nekoliko meseci je boravio u kragujevačkom zatvoru zbog pripadnosti ilegalnoj KPJ, da bi potom bio proteran u rodni Opuzen.
Iste godine je tajno i bez dozvole policije napustio Opuzen kako bi posetio sestru koja je živela u internatu pri ženskom samostanu u Sarajevu. Starija braća su odlučila da zbog siromaštva, nakon smrti roditelja, pošalju sestru u katolički internat kako bi završila srednju školu. Međutim, Stjepan se kao ateista protivio ovakvom ishodu, tako da je prilikom posete sestri došao u sukob sa upravom samostana, zbog čega je Jelica izbačena iz internata.
Stjepan potom, 1940. godine, odlazi u Valjevo, mesto koje je imalo razvijen komunistički pokret, gde ilegalno boravi do izbijanja ustanka.
III
Od bravara do profesionalnog revolucionara
Rade Končar rođen je u selu Končarev Kraj u Lici, blizu Korenice, 1911. godine. Jedni izvori kao dan njegovog rođenja navode 6. avgust a drugi 28. oktobar te godine.
Osnovnu školu je završio 1922. u susednom selu Babin Potok. Posle toga je, u organizaciji “Privrednika”, učio bravarski zanat u Leskovcu, gde je — kao što stoji u njegovom svedočanstvu — bio ubrajan “među najodličnije” i u radionici Kukara i Jovića, i u večernjoj šegrtskoj školi. Majstorski ispit je položio 1925. godine.
Kao kalfa, u Leskovcu je radio do 23. jula 1926. godine, kad prelazi u Beograd, gde je — posle nekoliko meseci — dobio posao u Direkciji tramvaja i osvetljenja grada Beograda. Zbog smanjenja broja zaposlenih, 23. januara 1931. godine je dobio otkaz, jer se, kao radnički povjerenik, suviše isticao u borbi za radnička prava. U međuvremenu je završio Višu zanatsku majstorsku školu, i bio jedan od najaktivnijih sportista u radničkom sportskom društvu “Električna centrala”.
Na intervenciju radnika, Direkcija je ponovo zaposlila mladog majstora, u martu 1931. godine. Naredne godine je pozvan na odsluženje vojnog roka. Od početka jula 1932. godine vojni rok služi u 22. sarajevskom artiljerijskom puku, u Kalinoviku u Bosni i Hercegovini. Već krajem avgusta je otpušten iz vojske, zbog bolesti. Ponovo je u Beogradu, i ponovo — posle dvomesečnog čekanja — radi u beogradskoj Elektrocentrali, tada već organizovani član SKOJ-a i sekretar skojevske ćelije, koju je, krajem 1932. godine, osnovao u Elektrocentrali.
U proleće 1933. godine, kad je osnovana podružnica metalaca URS-a u Elektrocentrali, izabran je za sekretara podružnice. Nešto kasnije, u julu 1933. godine, kad je Blagoje Parović reorganizovao beogradsku partijsku organizaciju, u članstvo KPJ je primljen i Rade Končar.
Deset meseci kasnije, kad je drugi put pozvan (opet u Kalinovik) na odsluženje vojnog roka, u beogradskoj partijskoj organizaciji je došlo do provale. Policija je tada otkrila i ilegalno revolucionarno delovanje Radeta Končara, kojeg je patrola Drinskog žandarmerijskog puka dovela, vezanog, u Beograd 10. augusta 1934. godine. Na saslušanju, mučen u Glavnjači, bio je jedini od dvadesetak uhapšenih koji ništa nije priznao. Suđeno mu je sa još dvadeset i osam komunista, u decembru 1934. godine.
U presudi, izrečenoj 20. decembra, Sud je utvrdio da je “pri odmeravanju kazne kao olakšavajuća okolnost uvaženo kod svih, osim Končara Rade, priznanje, odnosno delimično priznanje”. Osuđen je na jednogodišnju robiju. Iz sremsko-mitrovačke robijašnice otpušten je 8. avgusta 1935. godine.
Po direktivi partijskog rukovodstva, otpušteni robijaš Rade Končar je trebalo da radi u Zagrebu, gde stiže — posle kratkog boravka u rodnom kraju — krajem septembra 1935. godine. Uključio se u ilegalnu partijsku aktivnost, delujući ponajviše u bravarskoj sekciji zagrebačke podružnice URS i u radničkom sportskom društvu “Metalac”, a zaposlenje je dobio tek 23. januara 1936, kod bravara Diminića, a od 12. marta 1936. u “Jugoslavenskom Siemens d.d”. U “Simensu” je Končar, već u aprilu, osnovao prvu partijsku ćeliju, a u julu organizirao prvi uspeli štrajk.
U Zagrebu je bio sindikalni i partijski rukovodilac. Bio je jedan od najautoritativnijih sindikalnih organizatora, vođa tarifnih i štrajkaških akcija. Posle velikog štrajka zagrebačkih bravara, u augustu 1936. godine, izabran je za člana Mesnog komiteta Partije. Kratko posle toga dolazi do velike provale u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Končar je uhapšen 16. decembra 1936. godine. Kao i u beogradskoj provali 1934. godine, tako i u zagrebačkoj provali svi govore sve — dok u zatvor nije dospeo i Končar. On je jedini ćutanjem odgovarao na sva pitanja. U svim zapisnicima, na sve optužbe, uvek samo jedan odgovor:
“Nije istina da sam sa spomenutim licima bilo kakve veze imao, niti ih uopće poznajem!”.
Grupi optuženih, među kojima je i Končar, suđeno je, posle višemesečnog mučenja, pred Sudom za zaštitu države, krajem septembra 1937. godine. Zahvaljujući Končarevom držanju u istrazi, svi optuženi su porekli izjave pred policijom i na Sudu se držali kao Končar. Svi su oslobođeni.
Vrativši se u Zagreb, ponovo radi u ,,Simensu”, ponovo je u Mesnom komitetu Partije i u rukovodstvu sindikata metalaca (“savezni povjerenik”). Posebno značajnu ulogu imao je na IX kongresu Saveza metalskih radnika Jugoslavije, u aprilu 1938. godine kada je pod njegovim uticajem prihvaćena leva orijentacija u SMRJ.
Godine 1938, Končar je treći put pozvan na odsluženje vojnog roka. Pre odlaska u vojsku, 24. februara te godine, oženio se Dragicom Stojić, radnicom u Simensu, sa kojom se već par godina zabavljao. Umesto medenog meseca, mladi bračni par pripremio je organizaciju velikog štrajka u kojem će, kad Rade već bude u uniformi, učestvovati svi “Simensovi” radnici…
U vojsci je Rade Končar od početka avgusta 1938. godine do jeseni 1939. godine. U međuvremenu je, za vreme odsustva, učestvovao u radu istorijskog savetovanja na Tacenu, pod Šmartnom gorom u Sloveniji, kada je odlučeno da se reorganizuje partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj i da u KPH — umjesto suspendovanog CK — vodeću ulogu preuzmu Rade Končar, Mirko Bukovec i Marjan Krajačić.
Početkom 1940. godine, Rade Končar prelazi u ilegalnost. U martu te godine organizovao je partijsko savetovanje KPH, kad je formirano i novo rukovodstvo KP Hrvatske. U tom rukovodstvu Rade je prvi čovek. Organizovao je i Prvu konferenciju KPH avgusta 1940. godine, kad je izabran za političkog sekretara CK KPH. Bio je jedan od Titovih najbližih saradnika u pripremama Pete zemaljske konferencije KPJ. U leto 1940. godine kooptiran je, i na Petoj zemaljskoj u oktobru ponovo izabran, za člana Politbiroa CK KPJ.
Od januara 1941. godine, u samo predvečerje rata, Rade Končar biva imenovan za sekretara pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Sa ženom Dragicom seli se u Beograd.
IV
1941: pobunjenici postaju ratnici
Stjepan Filipović se, četiri dana pred početak ustanka u Srbiji, 3. jula 1941. godine, priključio Kolubarskoj četi Valjevskog NOP odreda. Tokom prvog meseca u partizanima učestvovao je u nekoliko diverzantskih akcija, napada na žandarmerijske stanice i u jednom od prvih ozbiljnijih napada na Vermaht u unutrašnjosti Srbije (Bukovi, na putu Valjevo-Užice, 27. jula 1941).
Zahvaljujući ličnom zalaganju i hrabrosti u izvršenju borbenih zadataka, Stjepan je za samo dva meseca boravka u četi imenovan za zamenika komandira čete. Lično je rukovodio uništavanjem i paljenjem arhiva seoskih opština u kojima su bili zabeleženi dugovi seljaka, što je nailazilo na odobravanje lokalnog stanovništva u valjevskom kraju.
Stjepan se naročito istakao u prvoj većoj borbenoj akciji Kolubarske čete, 15. avgusta 1941. prilikom napada na železničku i žandarmerijsku stanicu u Lajkovcu, koju su čuvali nemački vojnici i kvislinški žandarmi.
U danima omasovljenja Valjevskog NOP odreda i intenziviranja ustanka (septembar-oktobar 1941), deo Kolubarske čete na čelu sa Filipovićem premešten je u Rađevinu gde učestvuje u borbama. U Rađevini Stjepan je zadobio i svoje prepoznatljivo nom-de-guerre, Steva Kolubarac, kojim ga je nazvao narod ovog kraja. Prilikom zauzimanja rudnika Stolice (31. avgust 1941) i varoši Krupanj (1. septembar 1941), Filipović je bio na čelu grupe bombaša koja je neutralisala najsnažnije nemačko uporište.
***
Hitlerova agresija na Jugoslaviju, u nedelju 6. aprila 1941. godine, zatiče Radeta Končara u bombardovanom Beogradu. Odatle, već posle dva dana i usred ratnog meteža, odlazi jednim od poslednjih vozova za Zagreb i preuzima organizaciju priprema za oružani ustanak.
Rade organizuje udarne grupe u Zagrebu i lično rukovodi akcijom u zagrebačkoj Glavnoj pošti 14. septembra 1941. godine, kada je uništena telefonska centrala. Često putuje u severnu Hrvatsku, Slavoniju, Gorski kotar i Primorje. Od samog početka rata potpuno je svestan opasnosti koju za sve narode Jugoslavije znači potpirivanje mržnje između Srba i Hrvata:
»Jedini izlaz i spasenje iz ove smrtne opasnosti jest neumoljiva borba naših naroda na život i smrt protiv okupatora i njegovih pomagača. Inače ćemo propasti u ovoj krvavoj bratoubilačkoj borbi«
Rade Končar je zbog svog iskustva bio, prema oceni Operativnog rukovodstva CK KPH, kadar kao stvoren za pomoć dalmatinskim komunistima u reorganizaciji priprema za ustanak, što je nakon početnih neuspeha bilo nužno učiniti. Naime, tokom leta 1941. godine pokretanje prvih partizanskih odreda u Dalmaciji doživelo je neuspeh (Splitski, Solinski, Kaštelanski, te Sinjski odred).
Po povratku sa savetovanja komandanata glavnih štabova partizanskih odreda, koje je pod Titovim rukovodstvom održano 26. septembra 1941. godine u Stolicama u zapadnoj Srbiji, Rade Končar, preko Zagreba, odlazi za Split. Putuje ilegalno, u poštanskom vagonu voza, odeven kao poštanski službenik.
Rade Končar došao je u Split u subotu, 4. oktobra 1941. godine. Ubrzo nakon dolaska, napravio je potez koji ga je vrlo verovatno kasnije koštao života. Umesto da ga smeste članovi KPJ, stavio je oglas u listu Il popolo di Spalato u kojem traži sobu za poslovnog čoveka. Odlučio se za sobu u tadašnjoj Vrhmanuškoj ulici broj 29 (danas Tolstojeva). U istoj kući podstanari su bili i sekretar splitske fašističke organizacije Antonio Hoffman, zamenik komandira čete crnih košulja “Đuzepe Sako” iz bataljona Toskana, kao i kapetan 3. armijskog voznog parka, komandant skladišta goriva, fašista Luigi Battochio. Rade Končar je mislio da će u takvom okruženju biti manje sumnjiv policiji.
Na sastancima s članovima Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju Rade Končar izneo je pregled razvoja ustanka u celoj Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji. Založio se da članovi PK KPH idu na teren po celoj Dalmaciji, te da omasove udarne grupe i organizuju oružane akcije po gradovima, posebno u Splitu. Dao im je konkretna uputstva za jačanje oružane borbe. Odredio je koji bi članovi trebali ići na konkretna područja, odnosno gradove. Posebno se osvrnuo na iskustva prikupljena prilikom analize uzroka neuspeha prvih dalmatinskih partizanskih odreda.
Končar o svojim saznanjima tokom boravka u Splitu izveštava CK KPH, kojem šalje pet pisama. U njima iscrpno izveštava o organizacionim i političkim problemima među komunistima u Dalmaciji, sa posebnim osvrtom na stanje u PK KPH. Takođe se osvrće na vojnu i političku situaciju u Dalmaciji. Predlaže konkretne mere kojima bi se prevladala neaktivnost u Splitu i Dalmaciji. Napade na talijansku vojsku u gradovima vidi kao »detonator« šire oružane borbe. Opisuje i bombaške i druge akcije koje je organizovao protiv italijanske vojske. Pisma je potpisivao svojim konspirativnim nadimkom Brko.
Radetova uputstva su se brzo osetila na ulicama Splita: 6. oktobra je u luci zapaljen transportni brod Palermo, nosivosti 5.500 bruto registarskih tona; 19. oktobra je bačena bomba na skladište goriva; bombe na patrole italijanskih vojnika u uskim gradskim uličicama postaju svakodnevna pojava. 21. oktobra italijanski prefekt Splita, Paolo Zerbino, uveo je policijski čas.
3. novembra 1941. italijanska okupaciona vlast počinje sa rušenjem monumentalne statue Grgura Ninskog, dela Ivana Meštrovića, na Peristilu u centru grada. Spomenik je veliki i masivan, rušenje traje danima i nezadovoljstvo u gradu je veliko. Rade donosi odluku da se, u znak odmazde, izvrši spektakularna akcija. U nedelju, 9. novembra, na Korzu, u strogom centru grada, bačene su tri bombe na četu italijanskih vojnika koja je odlazila na svečano spuštanje italijanske fašističke zastave. Ranjena su 24 italijanska vojnika, ali je psihološki efekat na okupljene bio ogroman.
V
Dve sudbonosne greške
Nakon reorganizacije oslabljenog Mačvanskog odreda, koji je podeljen na dva bataljona, Filipović je postavljen za zapovednika Pocerskog bataljona Mačvanskog NOP odreda. Odred je, zapravo, dodatno oslabljen podelom na dva dela, što je omogućilo neprijatelju da ga lakše neutrališe, pogotovo jer su ova dva bataljona bila izolovana od glavnine partizanskih snaga koje su se povukle u Sandžak i istočnu Bosnu, nakon pada Užičke republike.
Ovo je ujedno i najteži period partizanske borbe u Srbiji 1941. Preostali partizanski borci u zapadnoj Srbiji, brojčano oslabljeni, opterećeni velikim brojem ranjenika, nestašicama hrane i municije, bili su pod stalnim udarom tzv. vladinih četnika, SDK, SDS i Nemaca. Dodatno otežavajuća okolnost bila je surova zima i strah lokalnog stanovništva koji je onemogućavao mnoge simpatizere NOB da priteknu u pomoć progonjenim partizanskim grupama.
Pojedinci su, u manjim grupama, pokušavali da se probiju kroz obruč i stignu do glavnina partizanskih jedinica tamo iza Zlatibora prema Bosni. Trojica, sa Stjepanom Filipovićem, nabasali su na kuću gde su se nalazili četnici, u selu Trbosilju, u noći između 23. i 24. decembra. Kako bi svog kurira, Dušana Kvačanovića, zaštitio od četničkih batina, Stjepan je odlučio da se predstavi punim imenom i prezimenom. Jedan od prisutnih ga je prepoznao po liku, drugome je ime zazvučalo poznato. Bio je odmah razoružan i vezan.
Nakon torture u četničkom zatvoru u Loznici, Filipovića su četnici sproveli u Šabac, gde je zatvoren sa ostalim zarobljenim partizanima, u podrumu žandarmerijske stanice. Zarobljeni partizani u šabačkom zatvoru bili su mučeni i isleđivani od strane žandarma i ljotićevaca, odnosno od strane pripadnika Srpske državne straže i Srpskog dobrovoljačkog korpusa, da bi potom bili prebačeni u logor koji se nalazio na prostoru nekadašnje kasarne u šabačkom naselju Senjak, koji je bio pod kontrolom Nemaca i ljotićevaca.
***
Za vreme svog kratkog boravka u Splitu Rade Končar je dva puta išao u Trogir, a jednom je otputovao u Šibenik, gde se zadržao tri dana. Zbog svog odsustva iz stana postao je sumnjiv italijanskom oficiru Batocchiju, koji je bio njegov prvi komšija u zgradi. Policija dobro zna da se od oktobra u gradu nalazi nov, očigledno vrlo sposoban, vođa pokreta otpora, ali ne zna njegovo ime. Na to je, uostalom, svakog dana ponovo podsećaju nove, i sve teže, diverzantske akcije i atentati. Sasvim je jasno, dakle, da je htela da proveri i ko je taj “poslovni čovek Ivan Reić iz Zagreba”, kako se Rade Končar predstavljao.
U ponedeljak, 17. novembra 1941, oko šest sati popodne, po povratku iz Šibenika, Rade Končar u svom stanu zatiče trojicu policijskih agenata kako vrše pretres. Zna da u novčaniku ima već dve lažne legitimacije – čovek kod kojeg je, po planu, trebalo da ostavi jednu od njih uplašio se i nije hteo da je uzme. Elegantno je odeven, u odelu sa šeširom. Policajci nisu preterano sumnjičavi: takve provere, iz kojih na kraju ništa nije ispalo, imaju svakog dana. Rade zato nonšalantno daje svoj novčanik i prolazi između dvojice agenata. Oni ga propuštaju, uvereni da zapravo ide u toalet… Međutim, pred zaprepašćenim policajcima Rade Končar izleće napolje…
Radetov potez je bio drzak, i zato je imao šanse za uspeh. Jedno vreme on uspešno beži uskim ulicama Splita zavaravajući trag. Ali, ulaz u jedan od sigurnih stanova, u obližnjoj Vrazovoj ulici, bio je tog popodneva zatvoren, i Rade je prinuđen da se preko zida prebaci u susedno dvorište. Tu je i pogođen, u nogu, i njegovo bekstvo završeno.
VI
Ponos krvave košulje: zatvori, torture i zavere
Krajem decembra 1941. godine, svi zarobljeni partizani koji su se nalazili u šabačkom zatvoru postrojeni su pred nemаčkim mаjorom Pаulom. Obrаtio im se tumаč:
„Mаjor Pаul nаređuje dа svi komunisti istupe korаk nаpred!“
Pred stroj je istupio sаmo jedаn čovek. To je bio Stjepan Filipović. Još dok su bili u zаtvoru komesаr Filipović je rekаo dа njegа poznаju i dа će on reći ko je. Ostаli neka ćute. Nа pitаnje kаkvu je dužnost vršio u pаrtizаnskom odredu, Stevo je odgovorio tumаču:
“Recite mu dа sаm vršio dužnost političkog komesаrа odredа.“
Mаjor Pаul se interesovаo zаšto je Stjepan Filipović postаo komunistа.
„Recite mu dа bi i on postаo komunistа dа je postаvljаo gromobrаne nа fаbričkim dimnjаcimа zа deset dinаrа dnevno.“
Mаjor Pаul je krаtko rаzmišljаo, а ondа se obrаtio postrojenim zаrobljenim pаrtizаnimа:
„Znаči, sаmo je on komunistа, sаmo je on priznаo ono što jeste?“
Stroj je ćutаo.
„Nаređujem dа niko ne sme dа tаkne komesаrа Filipovićа i sаmo on imа prаvа dа primа pаkete od kuće. Ostаle prepuštаm vаmа, imаte prаvа dа ih sаslušаvаte kаko nаđete zа shodno, rekаo je vojnicimа.“
Hapšenje Stjepana Filipovića bio je toliko važan događaj da je o njemu izvestila i prestonička štampa. Večernji list „Obnova” u broju od 10. januara 1942. godine objavio je veliki tekst pod naslovom „Strahovit poraz ostataka komunističkih bandi na ograncima Iverka i Cera” u kojem je opisana akcija razbijanja Mačvanskog i Posavsko-tamnavskog partizanskog odreda. U njemu je naveden i spisak zarobljenih partizana, među kojima se nalazilo i ime Stevana Filipovića s kraćim biografskim podacima:
„Metalski radnik, iz Metkovića u Dalmaciji, komandant komunističkog bataljona. Uhvaćen kod sela Milne 23. decembra.”
Raspisao se i najtiražniji okupacioni list „Novo vreme”. U tekstu svog dopisnika iz Šapca (inicijali M. B) pod naslovom „Očišćena Mačva” kaže se da je:
„…ogromna većina krivaca za pogibiju mnogih nevinih pohvatana ili pobijena. Među njima se nalazi veliki broj intelektualaca koji su na najbezobrazniji način vršili nasilno odvođenje naših mirnih seljaka…”
Na spisku iz grupe uhvaćenih bio je i Stjepan Filipović koga je autor teksta ovako opisao:
„Steva Filipović, zvani Kolubarac, Hrvat iz Opuzena kraj Metkovića, metalostrugarski radnik i kao takav jedan od vođa komunističkog pokreta kod nas. Inteligentan, uspeo da se progura do najviših mesta u odredu.”
Iz zatvora u Valjevu je, 15. januara 1942. godine, Gestapou u Beogradu upućen dopis sledeće sadržine:
“U ovdašnjem zatvoru nalazi se Steva Filipović, partizanski komandant bataljona, uhvaćen 23. decembra 1942. Molim za obaveštenje da li je poželjno sprovođenje ovog lica vašoj ustanovi. Prilažem dosadašnje zapisnike o saslušavanju.”
Odmah po prijemu pisma šef antikomunističkog odseka SS-kapetan Erih Vineke je u sedištu Gestapoa, u zgradi bivšeg Ratničkog doma, 27. januara 1942. na kraju naredbe plavom mastiljavom olovkom zabeležio:
„Narediti sprovođenje, inače, zreo za pogubljenje.”
Mašinerija Gestapoa stupila je u akciju. Službenici kartoteke popunili su karton na ime Steve Filipovića, a pošto u beogradskoj policiji o njemu nisu imali podatke, upisano je samo: „Bataljonski partizanski komandant”. Arhiva je otvorila novi dosije F-102.
Uhapšenik je podvrgnut strahovitoj torturi. S obzirom na to da je islednicima govorio samo ono što su i sami znali, mučen je žeđu, svirepo batinan i zatvaran u samicu. Sredinom marta je u njegovom dosijeu, na zelenom formularu, ispisano:
“Predaja Vermahtu radi pogubljenja u Valjevu.”
Bilo je planirano da se, u znak odmazde za vojni puč od 27. marta 1941. godine kojim je Jugoslavija odbacila Trojni pakt, na prvu godišnjicu tog događaja u Valjevu javno obesi grupa viđenijih zatvorenika, među njima i Stevan Filipović. Ipak, od njegove egzekucije se tada odustalo jer je zbog torture u beogradskom zatvoru Gestapoa bio u vrlo lošem stanju, takvom da su ga u Valjevo doneli u ćebetu. Nemački lekar je predložio da se pogubljenje odloži.
Kada je krajem marta 1942. godine čula da joj je brat iz zatvora Gestapoa u Beogradu prebačen u valjevsku Apsanu, sestra Jelica-Seka pohitala je iz Kragujevca. O tom susretu ovako je kasnije pisala:
„Ušla sam u zatvorski krug kada je iz jednog kazana deljen ručak. Gledala sam okolo da ga vidim. Ubrzo su mi stražari rekli da uđem u hodnik i da ga tu sačekam. Ugledala sam ga na vratima ćelije broj 3. Dvojica drugova su ga pridržavala da ne padne. Rekli su mi da je ležao na podu i da ne može da stoji. Na njemu je bila iscepana košulja i rasparane suknene pantalone. Kada me je ugledao, naglo se uspravio. Očigledno je želeo da na mene ostavi što bolji utisak. Bio je isprebijan ali ponosan. Zagrlio me je, a ja nisam mogla da zaustavim suze.”
Sećanja Jelice Filipović sadrže i približnu rekonstrukciju njihovog poslednjeg razgovora:
“— Nemoj plakati, Seko. Sve će se dobro završiti — tešio me je. Seli smo na klupu u hodniku. Imala sam toliko toga da ga pitam, da mu kažem, ali nisam znala odakle da počnem. Pitao me je zašto nosim crninu.
— Onako. Nisam imala šta drugo da stavim na glavu… žene mi dale…
Ustezala sam se, sagla glavu i kroz plač mu rekla da je Šimun streljan.
— Kada?
—U oktobru. Nemci su pola Kragujevca pobili, najviše đaka. Streljali su ih u Šumaricama. Nemci su pitali ko je Hrvat da se javi. Njih su puštali. Šimun nije hteo da se javi. Nije želeo da se izvuče a mogao je.
— Ne smeš plakati, Jelice. Moraš se ponositi bratom Šimunom — rekao mi je i dodao: — On je herojski poginuo a za herojima se ne plače.
Raspitivao se za Nikolu, našeg brata, koji je otišao u partizane i za najmlađeg Dragu koji je jedino sa mnom u kući. Moj pogled se zadržao na njegovoj krvavoj košulji.
— Ostavi to, tako mora da bude. Nisam ni prvi ni poslednji s krvavom košuljom.
Pokušao je da me uteši i zagrlio me natečenom rukom. Ja sam neprestano plakala. Primetila sam da stalno krije ruke. Kroz suze sam ga pitala zašto krije ruke. Kad je zavrnuo rukave, ruke su mu bile u ranama, gnojave i zavijene u prljave zavoje od iscepane košulje.
— Tukli su te, Bato?
Izbegavao je direktan odgovor i skretao razgovor na drugu stranu.
— Nemoj, Seko, plakati! Nema borbe bez krvi i smrti…”
Ni u Valjevu ni u Beogradu nisu postojali ni najmanji izgledi da se Stjepan Filipović oslobodi. O tome, kako se moglo saznati iz šturih dokumenata i kasnijih nepreciznih i fragmentarnih sećanja svedoka tog vremena, niko nije ozbiljno ni razmišljao. Sa glavninom snaga koje su krajem 1941. prešle u Bosnu, partijskom organizacijom razbijenom mnogobrojnim provalama, intenziviranjem partizansko-četničkog sukoba i gubitkom mnogih kadrova, infrastruktura Narodnooslobodilačkog pokreta u Srbiji bila je te 1942. godine u stanju u kojem je jedva mogla da preživi. Zarobljeni komesar prepušten je, nevoljno, svojoj sudbini.
VII
Fijasko u Splitu: podmićivanja, otmice i razmene
U Dalmaciji je, međutim, sve bilo sasvim drugačije. Već istog dana kada je rukovodstvo narodnog ustanka u Splitu dobilo informaciju o hapšenju Radeta Končara počinju opsežne pripreme za njegovo oslobađanje, milom ili silom. CK KP Hrvatske šalje po kuriru šalje čak dva pisma u Split, 2. i 21. decembra 1941. godine, zahtevajući oslobađanje Končara “po svaku cenu”. Operativnim radom rukovodi jedan od najiskusnijih ljudi: Dalibor Jakaša – Maljčik, zadužen za partizansku obaveštajnu službu u Splitu, kadar koji je prošao predratnu obuku u NKVD u Moskvi. Ostala su zabeležena su čak četiri njegova ozbiljna pokušaja za Končarevo oslobađanje.
U prvom od njih (novembar-decembar 1941) on ispravno računa da Italijani još ne znaju koga drže u rukama, i da je možda moguće zatvorenika osloboditi novcem. Policijskom inspektoru Skaminaciju diskretno je, preko splitskog lekara, dr Petra Vitezice, ponuđen iznos od deset hiljada italijanskih lira (današnje vrednosti oko dvadeset pet hiljada evra) koji su navodno bogati poslovni ljudi iz SAD spremni da plate kako bi se, bez nepotrebnih formalnosti, oslobodio njihov poslovni partner Ivan Reić, uhapšen greškom. Lažna dokumenta sama po sebi nisu isuviše kompromitujuća okolnost: mnogo crnoberzijanaca ih je tada koristilo, kako bi lakše trgovali na poroznim granicama Musolinijeve Italije i Pavelićeve NDH, u zaleđu Splita.
Italijan je lakom i dvoumi se, zabrinuto doktoru pominje da su kod Radeta nađeni i papiri sa podacima o ratnim brodovima u splitskoj luci, kao i o nekim skladištima goriva u blizini Beča… “Ako bi ti Amerikanci dali malo više para”, pita Skaminaci, “možda bi se nešto moglo i učiniti?” Neko vreme se ovi kontakti nastavljaju, uz ugovaranje detalja transfera zatvorenika i novca: pet hiljada lira bi bilo isplaćeno unapred, a pet po Končarevom oslobađanju.
U jednom trenutku izgleda da će se sve zaista dobro završiti, ali onda dva neočekivana događaja onemogućavaju završetak ove operacije. Najpre, 7. decembra 1941. godine, posle japanskog napada na Perl Harbur, SAD ulaze u rat sa Italijom i Nemačkom: neutralna zemlja postaje neprijatelj. A samo četiri dana kasnije, 11. decembra, u italijansku policiju stiže konačna potvrda Ustaške nadzorne službe iz Zagreba, koja je u “poslovnom čoveku Ivanu Reiću” prepoznala jednog od najtraženijih komunista Hrvatske i Jugoslavije. Skaminaci, uplašen za svoju bezbednost, sredinom decembra prekida sve kontakte sa lekarom posrednikom.
Jer, uz pomoć ustaša, italijanskoj policiji je pošlo za rukom da u uhapšenom “Reiću” otkriju Radeta Končara, za kojeg je, u policijskim dokumentima preuzetim iz jugoslovenske kraljevske policije, pisalo da je “agitator i najsposobniji komunista, sposoban da vodi i organizuje svaki revolucionarni pokret”, da je “član komunističkog centralnog rukovodstva, vođa i jugoslovenskog, i posebno hrvatskog komunističkog pokreta”, da je “organizator atentata i sabotaža, veoma vešt voditelj masa”, a pri tome “najinteligentniji, najlukaviji i najbistriji komunist Jugoslavije, koji je i pored višekratnih hapšenja redovno uspevao pobeći policiji”.
Maljčik i njegova grupa besni su zbog toga što je Končarov identitet otkriven. Ne samo što je dobro planirana akcija propala, nego je i njegov život sada ozbiljno ugrožen. U krugovima splitske partijske organizacije pronose se nepotvrđene vesti da je za otkrivanje Končarevog identiteta kriv Andrija Hebrang, koji ga je navodno odao ustaškoj policiji u Zagrebu. Iako ta konstrukcija nije tačna (Hebrang je u Zagrebu uhapšen tek 25. februara 1942. kada je Končarev pravi identitet već uveliko bio poznat), nervoza u Splitu raste.
Kako bi povratio poljuljani moral, Maljčik odlučuje da se izvrši egzemplarna akcija likvidacije nekog od viđenijih fašista u Splitu. Ironijom sudbine, izbor pada baš na Antonia Hofmana, Končarevog komšiju iz Vrhmanuške ulice. 15. januara 1942. godine, u devet sati ujutro, Hofman je, izlazeći iz kuće, likvidiran mecima istovremeno ispaljenim iz dva pištolja. Atentatori nisu pronađeni. Splitski prefekt Zerbino je van sebe od besa…
Split, početkom te 1942. godine, poprima sve odlike urbanog bojnog polja: 6. februara, u dve odvojene akcije, uhapšeni su Ante Jurjević Baja, sekretar gradskog komiteta KP za Split, i Ivan Lučić – Lavčević, rukovodilac Vojne komisije pokrajinskog komiteta KP za Dalmaciju.
Maljčik nema izbora: za ova dva hapšenja mora da usledi odmazda. Samo pet dana kasnije, 11. februara oko dva sata popodne, u samom centru grada – na Peristilu, kod zvonika Gradske katedrale – prilikom izlaska iz berbernice, ubijen je hicima iz pištolja policijski vicefederal Doimo Savo.
Puca se, dakle, gotovo svaki dan, ali rukovodstvo pokreta otpora polako postaje obezglavljeno. Oslobađanje Radeta Končara tada postaje ne samo pitanje časti, i pobede u psihološkom i propagandnom ratu, nego i golog preživljavanja.
Već petog dana zatočeništva, 22. novembra 1941. godine, Rade Končar skače kroz prozor sobe u kojoj se nalazio. Italijani su bili zbunjeni: pokušaj samoubistva delovao im je nesrazmeran težini optužbi koje su protiv njega u tom trenutku postojale. Time se sumnje povećavaju, ali ozbiljne povrede koje je tom prilikom pretrpeo primoravaju ih da Radeta pošalju u splitsku bolnicu, što je i bio njegov cilj. Maljčik angažuje sve svoje veze da bi tačno utvrdio u kom delu zgrade se zatvorenik nalazi.
Dvadesetogodišnja skojevka, Vula Delić, dobija zadatak da se zbliži sa italijanskim vojnim lekarom, doktorom Amadeom Lavinjolijem, i preko njega otkrije tačnu lokaciju najtraženijeg pacijenta. Po Maljčikovom savetu, devojka posle nedelju dana flertovanja obećava doktoru da će “zajedno pobeći iz Splita”. Zaljubljeni Italijan prihvata da je poveže sa “Reićem za kojeg se zna da nije Reić”.
Izgleda da je planirani noćni prepad na bolnicu pitanje dana, ako ne i sata. Već je određena grupa od četvorice specijalaca koji bi se, pod raznim izgovorima, infiltrirali u zgradu bolnice u toku dana i noću savladali relativno malobrojno unutrašnje obezbeđenje, dok bi udarne grupe napale stražarska mesta spolja i tako im omogućile izvlačenje.
Ali, baš te noći u kojoj je zaljubljeni doktor Lavinjoli trebalo da Radetu Končaru preda pismo kojim bi bio obavešten o predstojećoj akciji, 13. marta 1942. godine, dolazi do požara u bolnici. Da bi se sprečilo gašenje, u vatrogasne cevi bio je ubačen pesak. Gašenje tako traje puna dva sata. Tenente Vaka, komandir obezbeđenja, hitno organizuje evakuaciju Radeta Končara u dobro čuvani zatvor u tvrđavi Svetog Roka. Akcija je propala.
Kasnije se utvrdilo da je požar izazvala izvesna časna sestra Klementina, povezana sa onima u ilegalnoj partijskoj organizaciji u Splitu koji nisu znali detalje Maljčikove operacije, inače držane u strogoj tajnosti. I njihov cilj je naravno bio da se, u metežu koji bi nastao, oslobodi Rade Končar. Tako su dve odvojene akcije zapravo, upropastile jedna drugu.
Šestog aprila 1942. godine osnovan je prvi narodnooslobodilački odbor u Splitu, a prvog maja iste godine na zvoniku crkve Sv. Duje zalepršala je crvena zastava sa srpom i čekićem. Još 50 takvih zastava osvanulo je tog jutra u Splitu. Više nego ikad fašisti su se bojali komunista. Policijski komesar Viničio di Vičenco i drugi posetili su zatvorsku ćeliju i odmah se okomili na Končara i Lavčevića, preteći: »Vi morate umreti«. »Soba smrti«, kako su talijanski stražari prozvali Radetovu ćeliju, dobila je još jaču stražu.
Ne samo obaveštajcu Maljčiku, nego i najvišem rukovodiocu komunističke partije u Dalmaciji, Vicku Krstuloviću, jasno je da je oružani prepad na tvrđavu nemoguć, i da su Radetovi dani odbrojani. Svesni tih činjenica treću akciju planiraju na nešto drugačiji način, i u tome im na početku pomaže neočekivani splet srećnih okolnosti.
Poslednjeg dana aprila 1942. godine, na putu između Splita i Zadra Dalmatinsko-dinarski odred zarobio je posle kraće borbe dva italijanska vojna vozila. U jednom od njih nalazio se i fašistički major Antonio Vivareli, komandant elitnog bataljona “crnih košulja”. Uplašen, on je najpre partizanima koji su ga zarobili, a potom i islednicima onoga što će nešto kasnije postati OZN-a, odmah ispričao da je učesnik fašističkog Marša na Rim 1922. godine, lični prijatelj Musolinija i čak rođak pape Pija XII…
Čim su postali svesni koga imaju u rukama, Maljčik i Krstulović predlažu razmenu koju odobrava lično komandant italijanske Druge armije, general Mario Roata: za Vivarelija i dvojicu podoficira u njegovoj pratnji biće pušteni Rade Končar i dvojica komunista iz splitskog zatvora: Ivan Lučić-Lavčević i Nikica Piplović. Dogovoreni su i tačno mesto i dan razmene.
Zabrinuti, međutim, da bi isuviše rano prebacivanje Vivarelija u Split bilo opasno – jer bi Italijani mogli da ih prevare – a plašeći se da bi bilo opasno i zadržati ih u odredu kojeg su verovatno očekivale nove borbe, Maljčik i Krstulović čine sudbonosnu grešku. Odlučuju da se vredni zarobljenici nekoliko dana zadrže u jednom selu, pored mesta gde su i zarobljeni, u Dalmatinskoj zagori, “gde niko neće znati o kome se radi”. Pošto na tom terenu trenutno nije bilo drugih partizanskih snaga, predaju ih “na čuvanje” jednoj od lokalnih četničkih jedinica sa kojom su partizani u Dalmaciji, tog proleća 1942. godine, inače sarađivali.
Tih nekoliko dana čuvanja, međutim, polako postaje nekoliko nedelja, koliko je poslovično sporoj italijanskoj birokratiji bilo potrebno da završi svoje procedure… Tek sredinom maja, kada su svi detalji dogovoreni, Krstulović i Maljčik se vraćaju u selo po Vivarelija i njegovu pratnju ali se suočavaju sa bolnom istinom: ne znajući o kome se radi, a namamljen novim uniformama i čizmama na trojici zarobljenika, lokalni četnički komandant, izvesni Rade Ždero zaklao je svu trojicu Italijana, “kao piliće”, kako se sam bio izrazio:
“Nije vas bilo nedeljama. Mislio sam da ste ih zaboravili i da se nećeti ni vraćati po njih. Što da ih hranimo džabe? A imali su baš lepe čizme.” – samo je filozofski slegao ramenima.
Tog majskog dana 1942. godine sudbina Radeta Končara konačno je zapečaćena, zbog tri para lepih čizama…
Ipak, uporni Maljčik čak ni tada nije odustao. Kada se sredinom maja saznalo da će Radeta Končara, zajedno sa drugim uhapšenim antifašistima, Italijani prebaciti u Šibenik na suđenje i egzekuciju koja će neminovno uslediti, on planira i poslednju, četvrtu akciju. Borci leteće čete Solinskog odreda i Kaštelanske partizanske grupe trebalo je da iz zasede napadnu voz u kojem bi bio Končar. U petak, 15. maja došla je potvrda vesti da će Italijani, pošto su već bili saznali da je Vivareli mrtav, uskoro obaviti transfer uhapšenika. Solinski i kaštelanski partizani su bili raspoređeni sa obe strane železničke pruge, spremni da izvrše zadatak. Da li se, međutim, o ovoj akciji pričalo više nego što je trebalo ili je opet u pitanju bio sticaj nesrećnih okolnosti, nikada nije bilo tačno utvrđeno.
Štagod bio razlog, samo tri dana kasnije, u ponedeljak 18. maja došla je vest da su svi uhapšenici, njih sedamdeset i tri, pa i Končar, u Šibenik umesto vozom prebačeni brodom Ammiraglio Viotti (ranije Topola), uz pratnju torpiljerke i ratnog aviona. Odvedeni su da bi im se sudilo pred Specijalnim sudom u Šibeniku. U obezbeđenju transporta učestvovalo je oko hiljadu vojnika, policajaca i agenata, a ispraćaju broda prisustvovao je i splitski prefekt Zerbino, zajedno sa svim poznatijim splitskim fašistima.
VIII
Put u legendu
Javne egzekucije vešanjem, obavljane u cilju zastrašivanja nenaklonjenog srpskog stanovništva, nemački okupator vršio je u mnogim gradovima u Srbiji, naročito tokom leta 1941. Najraniji primeri javnog vešanja od strane pripadnika nemačkih oružanih snaga na tlu Srbije, izvršeni su aprila 1941. u gradovima u Banatu (Zrenjanin, Pančevo). Najraniji primer javnog vešanja u Srbiji južno od Save i Dunava zabeležen je u Požegi, 11. maja 1941.
Tokom leta 1941, uporedo sa intenziviranjem ustanka, povećan je broj javnih egzekucija vešanjem u gradovima Srbije. Gotovo po pravilu, lica koja su podvrgnuta vešanju bili su zarobljeni partizani ili uhvaćeni komunistički ilegalci u gradovima. Zarobljeni pripadnici Ravnogorskog četničkog pokreta, formacije koja je u kraćim razdobljima bila suprotstavljena okupatoru, nisu izvođeni na javne egzekucije vešanjem. Ovo dodatno potvrđuje činjenicu da su nemački okupator i kvislinške vlasti partizane smatrali glavnim protivnikom.
Većina lica koja su javno obešena od strane okupatora, u leto 1941, prethodno su streljana, kako u momentu izvršenja vešanja ne bi demonstrirali antiokupatorski i revolucionarni stav. Tokom 1942. malobrojnim javnim vešanjima nije prethodilo streljanje osuđenika. Ovo je bio ustupak okupatora kvislinškim vlastima koje su organizovanjem javnih vešanja očekivale da komunistički borci mole za milost. Na osnovu uredbi kvislinških vlasti, osuđeniku na smrt vešanjem bilo je omogućeno da javno kaže tzv. „poslednju reč“.
Dvadesetog maja u Valjevo je prispela depeša glavnokomandujućeg generala Vermahta za Srbiju Paula Badera. U njoj je, pored ostalog, pisalo:
„… Egzekuciju izvršiti u petak 22. 5. 1942. godine pre podne u Valjevu pod komandom Srpske državne straže u prisustvu jednog nemačkog oficira”.
Namerno je izabran petak zato što je to pazarni dan, kada je po običaju najviše sveta u centru grada. Primivši naredbu, okružni načelnik Dragomir Lukić izdao je naređenje Srpskoj državnoj straži da se smrtna kazna izvrši 22. maja u 11 časova.
Lokalni dobošar Kosta Ristivojević špartao je od ranog jutra tog 22. maja ulicama Valjeva čitajući tekst „Obaveštenja građanstvu” o predstojećem izvršenju smrtne kazne „nad komunističkim banditom”. Slično je svoje čitateljstvo obaveštavao i već pominjani dnevnik „Novo vreme”. Vešala — dve grede ukopane u zemlju i jedna iznad njih, nalik na fudbalske stative — postavljena su istog jutra.
U deset sati osuđenik je izveden iz ćelije broj 3. Ruke su mu bile vezane lancima i sa svake strane dvojica nemačkih vojnika, rastom viša od njega i na priličnom rastojanju držali su njihove krajeve. Kad je izveden iz zatvorskog dvorišta, predat je desetorici naoružanih srpskih žandarma koji su ga okružili s obe strane. Ugledavši prvu grupu građana na ilici, Stjepan Filipović je prvi put okrenuo glavu prema njima i viknuo:
„Živeli narodni oslobodioci! Dole fašisti i izdajnici srpskog naroda…”
Poklici su prekinuti udaranjem kundaka. Oko samih vešala bio je dozvoljen pristup samo zvaničnim licima. Nemci su došli u 10.30 časova sa nekoliko tenkova i automobila iz kojih su izišli oficiri. Na trgu se okupilo tri hiljade ljudi a nadgledali su ih ljotićevci, Pećančevi četnici, policijski agenti, šuc policija (zaštitna policija), gestapovci i nemački vojnici. Osuđenik se, malo-malo, obraćao narodu pozivajući ga na otpor okupatoru:
„Stojite i gledate. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako, jednog po jednog, vešati. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete videti kroz nekoliko trenutaka kad ja budem umirao…”
Stigli su do vešala i dvojica stražara su mu odvezali ruke i krenuli da stave omču. Stjepan je to odbio rečima: „Nemojte, braćo Srbi, vi da vešate! Neka me vešaju Nemci!” Ali, jedan žandarm je bio uporan i Filipović je sam zgrabio omču desnom rukom, stavio je sebi oko vrata i zakoračio na poslednji stepenik ispod vešala.
Raširio je ruke visoko i, znajući da po presudi ima pravo na poslednju reč, obratio se okupljenima:
“Drugovi i drugаrice, srpski nаrode! Hitlerovske horde prodrle su u tvojа selа i tvoje grаdove; one ispijаju krv, muče te zаtvorimа i koncentrаcionim logorimа, gone te dа rаdiš do iznemoglosti u rudnicimа i fаbrikаmа koje snаbdevаju fаšističke zlikovce… Pljаčkаju te, streljаju te u mаsаmа, biološki te uništаvаju i duhovno sаtiru… Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vešati. Smrti se ne plašite. Ona je ništa. To ćete videti kroz nekoliko trenutaka, kad budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire. Ustajte! Svi u borbu protiv fašističke reakcionarne zveri! Dole Hitler i njegove zločinačke bande!… Dole fаšizаm, živeo Sovjetski Sаvez!”
Pri kraju govora pritrčao je pukovnik Hofman s otkočenim pištoljem i uperio ga u grudi osuđenika na vešanje. Prišao mu je poručnik Finke preklinjući ga da ne puca jer „crveni bandit mora biti obešen”. Priključio im se još jedan nemački oficir. Osuđenik je zamahnuo nogom da ga udari, ali je trzajem unazad skliznuo s postolja. Omča se zategla.
Stjepan Filipović odleteo je u legendu.
Nemci su se pokupili i otišli. Posle tog petka, na javnim egzekucijama u okupiranoj Srbiji ukinuli su pravo osuđenika da kaže poslednju reč.
Za srpske kvislinge koji su učestvovali u ovom događaju nevolje su, međutim, tek počinjale. Istog dana, “predstojnik policije”, izvesni Lazarević, poslao je izveštaj načelniku valjevskog okruga o “održavanju poretka prilikom vešanja Stevana Filipovića”. U ovom izveštaju Lazarević se žali na “lošu organizaciju”:
“… video sam, da poredak ne samo nije onakav kakav je bio prošlog puta, prilikom vešanja Borote i Majera, već stanje koje sam zatekao uopšte nije ličilo na neki poredak niti odgovaralo potrebi za koju je namenjen. Stražari su bili po grupama, pušili i razgovarali međusobno, i sa publikom, krug koji je ostavljen oko podignutih vešala bio je mali, tako da bi se svaki ispad od strane nekog nepoželjnog lica mogao lako i brzo ostvariti, dok strana duž Kolubare nije bila zatvorena već su građani nesmetano šetali.”
Lazarević u svom izveštaju za ovakvo stanje krivi izvesnog kapetana prve klase Govedarevića, “komandira sreske poljske straže sreza valjevskog”, kome je na raspolaganje bilo stavljeno 15 stražara:
“Kapetan Govedarević je bio u masi i pozvat od strane potpisanog da rukovodi izvršenjem ove kazne isti je počeo iz mase da izdaje neka nerazumljiva naređenja, tako da su se prisutni okretali i tražili ga da vide ko to i odakle govori. … Govedarević uopšte nije hteo doći vešalima i sa mesta koje bi odgovaralo njegovom pozivu izdati naređenje podređenim stražarima za vešanje, te sam tu ulogu morao ja uzeti na sebe da bi samo spasao situaciju u koju smo svi pretstavnici vlasti ovako slabom ili skoro nikakvom organizacijom, držanjem i postupkom određenog kapetana Govedarevića dovedeni bili.”
Kvislinzima u Valjevu bilo je, dakle, sasvim jasno šta se dogodilo, plašili su se kako će na događaj gledati njihovi pretpostavljeni u Beogradu – a posebno nemački okupatori – i počeli su sa međusobnim optuživanjima. Lazarević, u jednom delu svog izveštaja, čak piše i ovo:
“Napominjem da je od strane oficira okružne srpske državne straže bilo negodovanja zbog toga, što je njima stavljeno u dužnost izvršenje ove smrtne kazne a ne Predstojništvu gradske policije, koje je prema njihovom mišljenju zato pozvato. Pojedini oficiri čak su kazali i to, da oni nisu dželati, i da to nije njihov poziv.”
I naravno, ni na kraju ovog izveštaja, kojim se “gornjem naslovu toplo preporučuje” za sve što bi mu moglo biti potrebno, nesrećni Lazarević ne propušta da navede, još jednom – valjda za svaki slučaj – glavnog krivca za nevolje koje bi “naše vlasti” mogle da imaju zbog ovog “incidenta” kod “Velikog nemačkog Rajha”. To, naravno, nije “komunistički vođa” Stjepan Filipović koji je obešen, već:
“Izlažući prednje, ja smatram da krivica do svega ovoga leži jedino do kapetana I klase Govedarevića koji se je pokazao nesposobnim za izvršenje ovakvog i sličnog jednog zadatka, pa smatram da se ovakvom jednom službeniku nije smeo poveriti ovako delikatan poziv i zadatak.”
Ubrzo, međutim, to međusobno optuživanje raznih srpskih kvislinga ustupa mesto pokušajima zataškavanja. Dva dana nakon Filipovićeve egzekucije, u nedelju 24. maja, valjevski okružni načelnik, Dragoje Lukić, šalje svoj izveštaj u kabinet “Pretsedništva Ministarskog saveta” – drugim rečima šefu kvislinške administracije u okupiranoj Srbiji, Milanu Nediću. U dokumentu pod brojem Str. Pov. broj 42/42, pisanim mastilom, Lukić ne pominje nijedan od propusta navedenih u izveštaju koji je sam dobio. Naprotiv, on pokušava da događaj u celini predstavi kao svoju zaslugu:
“Vešanje je izvršeno u redu i miru u prisustvu mnogobrojnog građanstva iz Valjeva i okoline pošto je toga dana bio pazarni dan pa je bilo dosta sveta u Valjevu.
Leš obešenog skinut je sa vešala 23/24 ovog meseca i pokopan na izvesnom za javnost nepoznatom mestu u okolini Valjeva.
Prilikom sprovođenja na vešanje i vešanja imenovani je izjavljivao svoje komunističko uverenje raznim komunističkim parolama i uzvicima kao: “Živeli komunisti”, “Živela radnička borba” itd. ali je vešanje uglavnom izvršeno u redu i miru.”
Kapetan I klase Govedarević nije više spomenut…
***
Ujutro 20. maja oko 7 sati kada je brod pristao u Šibeniku, grad je bio u stanju pripravnosti. Koliko se spremalo pošteno suđenje, vidi se i po tome što su mrtvački sanduci već bili naručeni (kod pogrebnog preduzetnika Kamila Kolomba).
U velikoj porotnoj dvorani držalo je “raspravu” jedno veće Specijalnog suda za Dalmaciju, predsedavao mu je general Maggiore Vergano, besneo je kad su mu optuženi isticali da se bore za slobodu i pravdu.
Zabeležen je odgovor Končara kada je odbio ponudu da napiše molbu za pomilovanje: “Milosti od vas ne tražim, niti bih vam je dao”. Od jedanaest optuženih deset ih je osuđeno na smrt, i to: Rade Končar, mehaničar, Jozo Dumanić, zidar, Života Katunarić, kamenorezac, Ante Poljičak, drvodelja, Jozo Kuzmić, seljak, Vojko Matošić, student, Milivoj Jelaska, moler, Petar Sirišćević, zidar, Nikola Trebotić, šuster. Ante Krstulović, zidar osuđen na smrt, bio je pomilovan.
Drugo veće je jedanaest rodoljuba osudilo na smrt, a jedan je bio pomilovan. Na smrt su osuđeni: Jozo Ružić, radnik, braća Jozo i Vicko Sirišćević, seljaci, Paško Dumanić, radnik, Ignacij Brajević, seljak, Duje Žegarac, pomorac, Ante Vrdoljak, mašinista, Nikola Purišić, radnik, Nikola Žitko, pomorac i Fjodor Borozan, đak.
Treće veće osudilo je sedam rodoljuba na smrt, i to: Ivu Kovačića, poslastičara, Stjepana Polića, trgovačkog pomoćnika, Božu Puljasa, obućara, Dušana Kažimira, molera, Karla Vuškovića, molera, Antu Radicu, zidara i Božu Dumanića, berberina.
Ukupno 28 smrtnih presuda, a ostalima ukupno 675 godina robije.
Guverner Dalmacije Bastianini uputio je lični telegram Musoliniju:
»Obaveštavam Vas, Duce, da su poznati procesi splitskim teroristima započeli juče izjutra u 6.30. Ukupno 28 osuda na smrt, 26 osuda bit će izvršeno čim prođu 24 sata. U dva slučaja presude su ukinute«.
Dvadeset šest osuđenih na smrt strpano je u pet ćelija. Celu noć odjekuju rodoljubive pjesme. Sveštenik im je dao papir za pisanje poslednjih pisama svojim najbližima, no pisma nisu stigla na odredište jer su ih fašisti zaplenili pre izlaska iz zatvora.
U petak 22. maja 1942. fašističkom tamnicom odjeknule su rodoljubive i revolucionarne pjesme. Osuđeni na smrt utrpani su u dva kamiona, u svaki po trinaest ljudi.
Prvih trinaest vezano je za betonske stupove, do posljednjeg časa čuli su se povici: “Živjela sloboda!” “Dolje fašizam!” “Smrt Musoliniju!” “Doći će i vama crni dani”. Fašistički plotuni odjeknuli su Šubićevcem. Fašisti ništa nisu prepustili slučaju, oficir sa beretom svakom rodoljubu puca nekoliko puta u glavu.
Dovedena je druga grupa i oni uzvikuju: “Osvetit će nas naši drugovi!” “Fašisti, dobro gađajte!” “Živjela sloboda!”.
Questura u Šibeniku 22. maja 1942. izveštava guvernera Dalmacije telegramom u kojem, između ostalog, stoji:
“Oko 16-16.30, u predelu Šubićevac, smrtna presuda Specijalnog suda za Dalmaciju izvršena je nad dvadeset šestoricom uhapšenih terorista provincije Split. Presudu su izvršili vojnici iz bataljona Toskana, jedinica iz Zadra.”
IX
Igra živaca u Zagrebu
U sredu, 4. marta 1942. godine, u Petrovoj bolnici u Zagrebu, rodilo se muško dete. Njegova majka koja se porodila pod lažnim imenom dobro je znala da su male šanse da dete ikada vidi svog oca, a da su sasvim velike da ne stigne da upozna ni nju. Zato je sin i dobio ime po svom ocu: Rade. I, istovremeno, kao najmlađi ilegalac u Jugoslaviji, beba je dobila i svoje konspirativno ime Braco koje je koristilo onih nekoliko ljudi koji su znali za njeno postojanje.
Dragica Stojić – Končar, članica Mesnog komiteta KP Zagreba, bila je sasvim svesna da je već odavno u samom vrhu liste najtraženijih ilegalaca u tzv. NDH, a da će sada potraga biti proširena i na njeno dete. I bila je u pravu: samo jednog dana u junu 1942. godine, kada je Rade Končar već bio mrtav, nju je još uvek tražilo čak 380 ustaških i gestapovskih agenata. Ustaška nadzorna služba raspisala je i nagradu: sto hiljada kuna, ili oko dve hiljade tadašnjih dolara (ekvivalent današnjeg iznosa od oko sto hiljada evra).
Ustaše i Nemci su pretpostavljali da će, čim se bude ukazala prva relativno bezbedna prilika, rukovodstvo KPJ učiniti sve da Dragicu Končar iz Zagreba izvede na slobodnu teritoriju, čije su severne granice tog leta 1942. bile relativno blizu, već tu preko reke Kupe. I u toj pretpostavci oni su bili u pravu: za operaciju čiji bi uspeh odnosno neuspeh za obe strane imao veliki psihološki i propagandni značaj, bio je zadužen jedan od najboljih partizanskih obaveštajaca u okupiranom Zagrebu. Dragutin Saili, čije je nom-de-guerre bilo Konspirator, čovek koji će krajem decembra te godine organizovati odlazak Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića na slobodnu teritoriju, bio je već odredio tim koji će rukovoditi izvlačenjem Dragice i malog Radeta: za rukovodioca je odredio Branka Maleševića, Titovog ličnog vozača u mesecima pred okupaciju, 1941.
Majka je, već posle dva meseca, shvatila da će dete biti najbezbednije ne samo ako ne bude pored nje, već i ako ni ona sama ne bude znala tačnu lokaciju na kojoj se krije. Tako je, početkom maja, brigu o malom Radetu preuzela poverljiva partizanska veza, Pepica Pluhavec, neupadljiva starija žena koja je redovno išla u crkvu, nikada nije bila registrovana ni u jednoj policiji, nije imala nijednog člana porodice u NOB, niti je bilo ko – čak ni od onih koji su je dobro poznavali, a takvih nije bilo puno – mogao da posumnja da gaji simpatije prema komunistima.
Dragica je dete viđala uvek na nekom drugom mestu, u gradu. Nikada nije znala pravac iz kojeg će doći Pepica sa bebom. Dvoje ilegalaca je svaki put pažljivo osmatralo dogovoreno mesto susreta, i tek kad bi prošlo petnaest minuta jedno od njih bi Pepici davalo ugovoreni znak da je situacija bezbedna. Susreti su bili kratki: nije bilo uputno privlačiti previše pažnje.
Dragica se po Zagrebu kretala sasvim slobodno, čak samouvereno, jer je, u skladu sa pravilima ilegalnog rada, potpuno promenila spoljni izgled. Očekivala je da će ustaška policija tražiti ozbiljnu ilegalku, skromnu i jednostavnu radnicu ili ucveljenu udovicu. Zato je kupila skupe haljine i moderne ogrtače, nosila je čak i šešir, kako bi izgledala kao bogata zagrebačka malograđanka. Ofarbala je i svoju prirodno tamnu, na temenu razdeljenu kosu i potpuno promenila frizuru. Napadno se šminkala. Tako crvenokosa, jarko crvenih našminkanih usana, plavo osenčenih očnih kapaka i lakiranih noktiju, čak četiri puta tog proleća prošla je na samo par metara od agenata koji su je pred rat hapsili, i niko od njih nije uspeo da je prepozna.
Da li je refleks, te nedelje, 16. avgusta 1942, za trenutak popustio? Ili se naprosto radilo o zloj sreći? Dragica je tog jutra izašla iz kuće Tonke Krleže, u Poljačkoj ulici, gde je tada stanovala. Preko Črnomereca se uputila prema centru grada: dete nije videla već nekoliko nedelja. Na pijaci je dvojici ustaških policajaca uz koketni osmeh pružila svoju lažnu legitimaciju, na ime Dragica Mihelić. Bio je to savršeni falsifikat, ni po čemu sumnjiv, i policajac je već pružio ruku da vrati legitimaciju. U tom trenutku je iza drveta iskočila ženska prilika i viknula: “To je ona. Drži je!”
Dva policajca i dva agenta u civilu skočili su na sićušnu ženu. Dragica nije stigla da izvadi pištolj iz tašne. Uopšte nije stigla ništa da učini. Za tren oka je bila savladana i vezana. Sudbinu Dragice Končar odlučila je Ankica Sertić, zvana “Cincipinka”, kurir Mesnog komiteta KPJ u Zagrebu, uhapšena prethodne jeseni. Nakon što je u zatvoru ispričala sve što je znala, poslednjih nekoliko meseci išla je prerušena po gradu sa ustaškim agentima i potkazivala na ulici svakoga na koga bi slučajno naišla. Samo tog dana, 16. avgusta, pored Dragice prepoznala je još šestoro ilegalaca.
Zaštitno redarstvo za grad Zagreb i veliku župu Prigorje javilo je istog dana Zapovjedništvu ustaške nadzorne službe, “na ruke glavnog pobočnika g. dr Vidali” kako je uhapšena:
“Končar Dragica, kćer Nikole i Ljerke r. Dražić, rođena 1. 1. 1915. u Jošanu, kot. Udbina, zavičajna u Plitivičkim jezerima, vere pravoslavne, radnica, ilegalka, a uhićena sa krivom iskaznicom koja je glasila na ime Dragica Mihelić, radi ilegalnog boravka i komunističke djelatnosti.”
***
Tibor Vaška, šef antikomunističke referade u Ustaškoj nadzornoj službi bio je ubeđen da će mu Dragica predstavljati lak posao. On, koji je sa svojim batinašima uspeo da slomi i stare komuniste, kao što su bili Hebrang, Simenić i Hupert, verovao je da je ilegalku već slomila smrt muža, za koga je bila neverovatno privržena. Ipak, bila su prošla već puna dva dana – bio je već utorak – a on i dalje nije imao nikakve rezultate. Dragica je ćutala. Dalje mučenje bi verovatno samo ubrzalo njenu smrt, i jedna potencijalno dragocena karika u njegovoj potrazi za komunistima bila bi nepovratno izgubljena.
Preko volje, Vaška je naredio svojim mučiteljima da prestanu sa torturom, i Dragicu, kada dođe svesti, dovedu kod njega u kancelariju. Odlučio je da promeni taktiku. Znao je da u rukama ima samo još jednu kartu. Jednu, ali vrednu, pomislio je.
Policajac je listao dve fascikle koje su bile na njegovom stolu. Namerno je pustio zatočenicu da dugo čeka na drvenoj stolici. U jednoj fascikli nalazio se njen dosije, u drugoj dosije Radeta Končara. Konačno je progovorio, tihim glasom:
“Vi, dakle, nemate što reći?”
Krajnje iznurena, Dragica je sedela kao u polusnu. Glava joj je pala na desno rame, ruke sa iskidanim noktima, okrvavljene, oči već beživotne… Islednikov glas ju je prenuo. Čula je pitanje, ali nije odgovarala. Vaška je ponovio pitanje, ovog puta malo glasnije. Potom je uzeo drvenu tabakeru koju su izradili logoraši – suvenir iz posete Jasenovcu – i najpre je pružio prema Dragici, a potom naglo povukao ruku:
“Ah, zaboravio sam da vi Končari ne pijete i ne pušite…”
“Mnogo znate o nama” – procedila je Dragica.
“I previše. A i vi o meni, nadam se?” – Vaška je bio zadovoljan što je njegova zatvorenica, po prvi put od haopšenja, progovorila.
“Sve. Zato uzalud trošite vreme na ispitivanju. Bolje je da me ubijete odmah.”
Tada se Vaška vratio do stola, i iz fascikle izvadio dve fotografije, nađene u Dragičinoj torbi prilikom hapšenja, pored pištolja. I na jednoj i na drugoj nalazio se Rade Končar, na prvoj otac, a na drugoj sin. Ponovo je ustao, prišao Dragici, seo na ivicu pisaćeg stola i kažiprstom lagano prešao preko fotografije deteta:
“Kojim redoslijedom da ubijamo: koga prije, vas ili dijete?”
Znajući da će ovaj trenutak, u toku njenog ispitivanja, biti neminovan, Dragica se za njega u prethodna dva dana torture, uporno psihički pripremala. Pokušala je, najbolje što je mogla, da se nasmeši. Progovorila je, ovog puta glasnije, i sa podsmehom:
“Znam da biste ga sekli na komadiće. Ali nećete biti u prilici. Već mesec dana je kod partizana.”
Dvoje ljudi su se par trenutaka gledali u oči, bez reči. Oboje su blefirali, i oboje su to vrlo dobro znali. Dalji razgovor je bio besmislen. Vaška je pozvao stražara i rukom dao znak da Dragicu vrate u ćeliju. Time se njen razgovor sa jedinim ustaškim policajcem koji je nije ni dotakao, i završio. Opet su je preuzeli profesionalni mučitelji. Ipak, bila je na neki čudan način zadovoljna, i mirno čekala ono što je moralo da se desi.
Posle još dva dana mučenja, u sredu i četvrtak, u zoru u petak, 21. avgusta 1942. godine, ustaše su Dragicu Končar, vezanu, bacile sa drugog sprata u zatvorsko dvorište. Odatle su je prevezli u bolnicu na Rebro, negde oko deset sati ujutro. Umrla je istog dana, oko devet sati uveče, od teškog unutrašnjeg krvarenja.
Obdukcija je izvršena u ponedeljak, 23. avgusta 1942. u Prosekturi Zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, na Šalati. Obdukciju su, u prisustvu istražnog sudije Bogoljuba Amana i daktilografkinje Nade Paušić, obavili “stalni sudbeno-liečnički vještaci”, dr Emil Lampe i dr Alojz Maly.
“Razudbeni nalaz” ima četiri stranice gusto kucanog teksta. To je stručni, lekarski, detaljno iznet izveštaj o “lješini mlade žene, 160 cm duge, pravilno građene, dobro uhranjene” na kojoj se vide brojni tragovi mučenja. To je, zapravo, izveštaj o zločinu, koji je zaključen “mnienjem” specijalista:
“KONČAR DRAGICA, 27 godina stara, umrla je nasilnom smrću uslied nutarnjih krvarenja zadobivenih padom iz drugog kata sa težkom ozljedom tiela: rupturom jetre, prelomi: hrptenjače, rebara, stidne kosti. Za njenu smrt je bio faktorom i težki skok.”
Dragica Končar sahranjena je u utorak, 25. avgusta 1942. godine, na rimokatoličkom delu zagrebačkog groblja Mirogoj. Troškove “sahrane III klase” od ukupno 31 NDH kune – 20 za grobno mesto, 10 za kopanje i 1 kunu za krst – snosile su ustaške vlasti.
***
Ali, još devet dana ranije – od one nedelje kada je Dragica uhapšena – krenuo je novi, opsežniji i mnogo ambiciozniji, talas potrage za njenim sinom, Radetom Končarom. Fotografija bebe nađena u Dragičinoj tašni umnožena je u preko sto primeraka, i svakoj patroli data je po jedna kopija. Svaka beba koja bi makar podsećala na onu sa fotografije morala je da bude oduzeta, a njeni roditelji privedeni na ispitivanje.
Ustaški policajac, Tibor Vaška, prvih nekoliko dana nadao se da će, ako zaista dođe do bebe, moći da ucenjuje njenu majku. Posle Dragičine smrti, međutim, ova potraga se i dalje nastavila, iako od deteta, čak i ako bi bilo uhvaćeno, ustaška NDH više ne bi mogla da ima nikakve neposredne koristi: oboje njegovih roditelja već su bili mrtvi.
Očigledno, sada je cilj bio promenjen: Rade i Dragica Končar bili su, čak i mrtvi, smatrani takvim neprijateljima ustaške države da bi samo potpuno uništenje njihove porodice – a od te porodice bila je ostala samo ta šestomesečna beba – predstavljalo dovoljnu osvetu. Bila bi to – ili se Tibor Vaška bar tako nadao – i moćna simbolična poruka: zastrašivanja za neprijatelja i, istovremeno, ohrabrenja za svoje.
Partijsko rukovodstvo Zagreba obavestilo je CK KPJ i Vrhovni štab da je za malim Končarem izdata poternica. U Vojnom muzeju u Beogradu sačuvano je parče papira sa sledećom porukom:
“POTJERNICA ZA ŠESTOMJESEČNIM DJETETOM
Prije kratkog vremena ustaška policija je izdala potjernicu za sinom narodnog heroja Rade Končara, koji je strijeljan od talijanskih fašističkih bandita u Šibeniku.
Potjernica je izdata za tim šestomjesečnim djetetom, pošto su mu ustaška pseta bacila majku kroz prozor petog kata na trgu N. u Zagrebu…”
Nagrada od sto hiljada kuna, raspisana za majku, ostala je obećana za njeno dete. Ova nagrada je, međutim, ostala neisplaćena. Rade Končar mlađi promenio je, za hiljadu dana od smrti svoje majke, čak četiri ilegalna stana u kojima je boravio. Iz predostrožnosti, žene kod kojih se sakrivao menjane su na svakih pet do šest meseci.
Jer, ustaške racije su bile i česte, i sistematične. Kao u vreme hebrejskog kralja Heroda čije su uhode tragale za malim Isusom u Vitlejemu, tako su i ustaše proveravale svaku porodicu u širem centru Zagreba za koju se znalo, ili čak samo sumnjalo, da ima šestomesečnu bebu. Naročito su na meti bile one porodice za koje se pričalo da imaju usvojenu decu…
U jednoj takvoj prilici, ustaška patrola je bila na samo par metara od Brace koji je plakao:
“Unuk mi je nervozan. Ima grčeve.” – objasnila je mirno starija žena koja ga je ljuljala u naručju.
“Gdje mu je otac? U šumi!” – zarežao je ustaša.
“Ma ne, gospodine. U vojsci je. Negdje u Njemačkoj ili Rusiji…”
Početkom 1945. godine operacija sakrivanja Radeta Končara bila je na ivici propasti. Bračni par Eror, od kojih je bio iznajmljen stan gde se dečak tada sakrivao, nije znao njegov tačan identitet. Znali su, međutim, da se radi o nekom “partizanskom detetu” što bi već samo po sebi bilo dovoljan razlog za hapšenje svih koji bi bili zatečeni oko njega. U nameri da ih prinude da napuste stan, supružnici Eror počinju da svoja polusaznanja dele sa susedstvom. U okolini se povećava broj sumnjičavih pogleda…
Početkom februara 1945. sa vlasnikom stana razgovor je obavio jedan železničar. Upozorio ga je da prestane da priča o dečaku po susedstvu, jer su o tome “već obavešteni drugovi”:
“Ako se dečaku bilo šta desi, partizani će primeniti najoštriju kaznu nad tobom i tvojom ženom.”
Ova pretnja je urodila plodom. Priče su vrlo brzo zamrle, a potom je došlo i proleće. I sa njim, kraj rata.
X
Sudbina naslednika…
U sredu, 9. maja 1945. godine, na dan kapitulacije nacističke Nemačke i samo dan posle oslobođenja Zagreba, dvoje ljudi izašlo je iz džipa ispred male neugledne kuće u zagrebačkom predgrađu Ljubljanica. Dragutin Saili – Konspirator – i Desa Stojić, Dragičina rođena sestra, tada politički komesar čete u 2. brigadi proslavljene Šeste ličke proleterske divizije “Nikola Tesla”, preuzeli su Bracu – tada već trogodišnjeg dečaka – od poslednje u nizu hrabrih žena koje su ga čuvale, stavljajući na kocku svoje živote i živote svojih porodica – Štefice Piskač.
Tog dana, u Komandi grada Zagreba, borci Šeste ličke divizije po prvi put su videli svog komesara kako plače, pored jednog zbunjenog dečaka.
U metežu kraja rata i u euforiji pobede, gotovo da niko nije ni primetio da dečak nema zvanično ime. Rade Končar mlađi je tek skoro godinu dana kasnije – 19. aprila 1946. godine – upisan u Indeks Gradskog Narodnooslobodilačkog odbora Zagreb, rejon Donji grad, svezak II, strana 11, redni broj 163. Tu je upisano ime “Rade Končara, sina Dragičinog i Radinog, rođenog 4. ožujka 1942. godine”.
Rade Končar mlađi odrastao je po dečjim domovima. Završio je Pomorsku školu u Bakru i u šesnaestoj godini, 1958, primljen je u članstvo Saveza komunista Jugoslavije. U osamnaestoj godini počinje da plovi, najpre kao mornar a potom i kao oficir palube, na brodovima Jugoslovenske trgovačke mornarice, koja je tada imala sedište u Rijeci.
Rade Končar je završio Pravni fakultet u Beogradu i zaposlio se, najpre u Osiguravajućem zavodu Beograd (današnje Dunav osiguranje) a potom i u Jugoslovenskoj pomorskoj agenciji.
Sredinom šezdesetih godina preselio se na Novi Beograd, oženio i dobio dvoje dece. U tom periodu uključuje se u društveno politički život tadašnje SR Srbije i SFRJ: dva puta je bio predsednik opštinskog komiteta SK Novi Beograd, član Gradskog komiteta SK Beograda, delegat na 11. kongresu SKJ (1978), odbornik Skupštine opštine Novi Beograd i delegat (poslanik) Skupštine Srbije.
Sredinom sedamdesetih godina zaposlio se u Jugobrodu i 1978. postao predsednik Poslovodnog odbora ovog velikog jugoslovenskog preduzeća. Za rezultate ostvarene u Jugobrodu dobio je Majsku nagradu Privredne komore Beograda. Bilo je to vreme u kojem su i ta nagrada i ta komora još nešto značile…
Na Dvanaestom kongresu SKJ – prvom posle Titove smrti – (1982), tadašnja mlađa, i reformistički orijentisana, generacija u srpskom partijskom rukovodstvu želela je da nametne svoje viđenje tržišnih reformi i reformi u jugoslovenskoj federaciji. To viđenje delili su, i tada još uvek zajedno nastupali, i Ivan Stambolić i Slobodan Milošević, između mnogih drugih. I pošto – za ta vremena radikalni – predlozi nisu prošli u pripremama Kongresa (otpori su i dalje bili suviše veliki) nekako se kristalizovao predlog da neko iz ove grupe istupi kao delegat neposredno, i nenajavljeno, na plenarnoj sednici Kongresa i traži promene u predloženim partijskim dokumentima.
Kako bi se očekivani otpor ublažio, dogovoreno je da predlog obrazloži drug Rade Končar, uspešan privrednik i dete dva pala narodna heroja. Rade je ovaj zadatak disciplinovano prihvatio, baš kao što je to radio i njegov otac. Končar u svom istupanju na Kongresu oštro kritikuje dominantnu ideju sedamdesetih godina – podelu SKJ na republičke i pokrajinske organizacije – i predlaže da se organizacije SKJ u velikim privrednim sistemima horizontalno organizuju i povezuju na nivou Federacije:
“Govorilo se da treba da razbijemo sve kako bismo se reintegrisali na bolji način. Jedini rezultat ove politike bio je da smo sebe razbili vrlo efikasno, bez ikakvog pokušaja da se reintegrišemo.”
Međutim, reformisti su potcenili i snagu, ali i bezobzirnost, konzervativne frakcije u tadašnjem rukovodstvu SKJ koju je predvodio Branko Mikulić. Končarev predlog je gotovo jednoglasno odbijen, a njegovi protivnici dobili su ovacije delegata…
A Rade Končar je potcenio strah, ili bolje rečeno kukavičluk, drugova sa kojima je delio iste ideje. Nakon što su njegovi predlozi odbačeni, a istupanje na Kongresu ritualno osuđeno, beogradska partijska organizacija na čijem je čelu tada bio Ivan Stambolić otvara “slučaj Radeta Končara”, koji je optužen za “istupanje sa tehnomenadžerskih i anarholiberalnih pozicija”.
O svemu tome je napisana “poverljiva informacija” o kojoj se mesecima raspravljalo na hiljadama partijskih sastanaka u Beogradu, od preduzeća, preko fakulteta do mesnih zajednica. Rade Končar podnosi ostavku na sve političke funkcije.
Ipak, i uprkos svemu tome, Rade Končar sa nesmanjenim entuzijazmom nastavlja da radi svoj posao na čelu Jugobroda. U septembru naredne, 1983. godine, nalazi se na čelu šestočlane jugoslovenske privredne delegacije u poseti Maleziji, zajedno sa predstavnicima JUBMES banke, JAT-a i drugih vodećih jugoslovenskih kompanija. Zaključuju se ugovori ukupne vrednosti od čak jedne milijarde dolara, za čiju realizaciju je zadužen mladi i ambiciozni direktor projekta za jugoistočnu Aziju, kojeg su zajednički formirali svi jugoslovenski izvoznici – Miroslav Mišković.
Sredinom osamdesetih godina, pomalo već umoran a mnogo više razočaran onim što je doživeo kao neiskrenost svojih drugova, Rade Končar mlađi napušta članstvo Saveza komunista Jugoslavije i daje otkaz u Jugobrodu. Otvara svoju advokatsku kancelariju i specijalizuje se za zastupanje jugoslovenskih žrtava nacizma koje su tražile odštetu pred sudovima u Nemačkoj.
U sredu 1. novembra 1989. godine, Rade Končar je na 3. kanalu Televizije Beograd govorio o problemima odštete žrtvama fašističkog terora u Jugoslaviji. Pozvao je sve žrtve da mu se jave i obećao da će besplatno zastupati njihove interese. Samo nekoliko minuta po završetku te emisije pozlilo mu je i na licu mesta je preminuo. U proleće te godine bio je napunio tek četrdeset sedam godina života…
“Politika” je o tome objavila vest u petak 3. novembra 1989, na petnaestoj strani, uz fotografiju.
Rade Končar je sahranjen u subotu, 4. novembra 1989. godine, na Novom groblju u Beogradu.
XI
…i sudbina zločinaca
Četnički vojvoda Damjan Tešanović, čovek koji je Stjepana Filipovića izručio Nedićevim žandarmima i tako ga poslao u sigurnu smrt, nije dobio nagradu za svoj izdajnički čin. Naprotiv, označen od strane nemačkih obaveštajaca kao “nepouzdan” i sam se, u proleće 1942. godine, našao u Banjičkom logoru. Sedenje na dve stolice, koje su i ondašnji a i naši današnji malograđani, slavili kao “političku mudrost”, u njegovom slučaju nije se isplatilo. Iako se nudio da pomogne u obračunu sa pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta, Nemci odlučuju da ga interniraju, zajedno sa jednim brojem drugih četničkih aktivista, civilnih i vojnih, u Nemačku. Život je završio u emigraciji.
Mnogo je zanimljivija sudbina vodnika Kukolja (u beloj bluzi na fotografiji, neposredno iza Stjepana Filipovića) čiju je savesnost revnosni policijski službenik Lazarević neštedimice pohvalio, u onom svom izveštaju okružnom načelniku Lukiću. Suprotno onome što bi se moglo očekivati, posle oslobođenja Valjeva, septembra 1944. godine, njemu nije suđeno, niti su mu nove vlasti pričinjavale neprijatnosti. Međutim, na ostatak njegovog života presudno je uticao taj majski dan 1942. Počeo je da pije, porodica mu se raspala, izgubio je posao. Sa njim niko nije hteo da se druži, pa čak ni da razgovara. Lutao je sam po gradu, kao gubavac, i počeo da priča sam sa sobom. Tako je i završio život, potpuno sam, negde sredinom šezdesetih godina. Da li je vodnik Kukolj imao savest? Valjevci su dve decenije bez reči posmatrali njegovo posrtanje i propadanje, da bi, kada je umro, kratko komentarisali: “Ubio ga Steva Filipović”.
***
Petorica ljudi u različitim uniformama izašli su iz dva džipa. Na ulazu u splitski hotel Park na Bačvicama sačekao ih je domaćin, takođe u uniformi. Posle kurtoaznih pozdrava ušli su u zgradu. Pregovori su uskoro počeli. Bio je četvrtak, 16. septembar 1943. godine. Iako je predsednik italijanske vlade, maršal Badoljo, potpisao kapitulaciju Italije još pre osam dana, a Komanda IV operativne zone NOVJ primila kapitulaciju italijanskih snaga u Dalmaciji pre četiri dana, čitava ova procedura morala se, iz više razloga, ponoviti.
Najpre, jugoslovenski partizani, na početku jeseni u kojoj će na Teheranskoj konferenciji dobiti međunarodno priznanje, želeli su i strane svedoke svoje prve velike pobede u ratu. Zato su, uz Ivu Lolu Ribara, člana Vrhovnog štaba NOV i POJ i Koču Popovića, komandanta Prve proleterske divizije, u Split stigli i predstavnici savezničkih vojnih misija: dva Britanca: major Vilijem Bil Dikin, šef misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ i kapetan Berk, šef misije za Dalmaciju, i jedan Amerikanac: kapetan Benson, detaširan pri britanskoj vojnoj misiji.
Komandant italijanske divizije Bergamo, general Emilio Bekuci, imao je sve razloge da bude zadovoljan uslovima predaje, koji su bili džentlmenski: njegovim vojnicima koji će želeti da se vrate kući to će biti omogućeno, onima koji budu hteli da se bore protiv nacista, to će biti omogućeno u partizansk brigadi Garibaldi. Bezbednost svih razoružanih italijanskih vojnika biće garantovana. a oficirima će, na časnu reč komandanta divizije, biti dozvoljeno da zadrže lično naoružanje, odnosno pištolje.
Samo jedna stvar zabrinula je generala Bekucija. Ivo Lola Ribar je, mirnim ali odlučnim glasom, rekao:
“Naravno, sve ovo se ne odnosi na one koji su počinili ratne zločine. Njima će biti suđeno u skladu sa međunarodnim ratnim pravom.”
“Mamma mia…” – zavapio je Bekuci – “…vi onda možete streljati svakog mog vojnika koji je ukrao od seljaka samo jednu kokošku.”
“Naprotiv. Mi spisak onih kojima ćemo suditi već imamo. I taj broj je mnogo manji od onog kojeg se vi plašite.” – rekao je Ivo Lola Ribar.
“Koliko je tu ljudi?” – major Bil Dikin se umešao, pokušavajući da bude praktičan.
Član partizanskog Vrhovnog štaba izvadio je papir iz džepa, pogledom kratko prešao preko imena, i odgovorio:
“Ne računajući ustaše koji, pretpostavljam, nikoga od vas mnogo ne zanimaju, tačno jedanaest.”
Britanski major je podigao obrve, slegao ramenima i obratio se italijanskom generalu:
“S obzirom na okolnosti, gospodine generale, partizanska ponuda je više nego velikodušna.”
I dok je ovaj čudni sastanak još trajao, u kasarnama koje su bile predate, na ulicama, po stanovima i u automobilima, u uniformama i u civilnoj odeći – a u jednom slučaju, čak, i u ženskoj odeći – pripadnici OZNA-e već su uveliko hapsili lica sa Lolinog spiska…
Oko osam uveče, kada je na splitskoj rivi počeo veliki narodni miting, na kojem su se sa balkona bivše Casa Littorio masi od oko desetak hiljada ljudi obratili jugoslovenski, britanski i američki oficiri – Bil Dikin je svoj govor čak započeo sa “Drugovi i drugarice” – hapšenja su uglavnom bila završena.
U partizanskom zatvoru, pod jakom stražom, pored dvanaest ustaša koji su se zatekli u Splitu, našlo se i sledećih deset Italijana: Vičenco Perone, komandant italijanskog vojnog zatvora; Arturo Podjeti, zatvorski stražar; Đuzepe Salafia, policijski brigadir; Guerino Bernardi, zatvorski stražar; Đuzepe Tarkvino, zatvorski stražar; Albin Šuperina, član Fašističke stranke, rodom iz Rijeke; Đovani Čoći, policijski agent; Maks Salateo, policijski agent; Vičenco Bilinić, splitski fašista; Ruđero Tomazeo, splitski fašista.
Od gotovo četiri i po hiljade vojnika, oficira, policajaca i civila koji su se zatekli u Splitu u momentu italijanske kapitulacije – celog jednog okupacionog aparata – na spisku koji je u oslobođeni grad doneo Ivo Lola Ribar nalazilo se samo jedanaest ljudi. Bili su to samo oni, ali i svi oni, agenti u civilu, naoružani policajci i zatvorski stražari koji su lično učestvovali u hapšenju, mučenju i ubistvu Radeta Končara.
Ovaj spisak je pravljen skoro godinu dana, pedantno i sistematski, i tom poslu bilo je posvećeno preko pedesetak ljudi. Već negde od jula 1943. sva ta lica su bila identifikovana, njihova imena proverena, baš kao i adrese na kojima su radili ili stanovali u gradu.
“Pomilovanje ne tražim, niti bih vam ga dao”, rekao je Rade Končar na fašističkom suđenju u Šibeniku, 19. maja 1942. godine, i isto to ponovio neposredno pred streljanje, tri dana kasnije.
Pomilovanje učesnicima u njegovoj egzekuciji nije ni ponuđeno. Svima je sudio Ratni vojni sud Komande splitskog područja, u subotu, 18. septembra 1943. godine. Dan kasnije, u nedelju, na ulicama grada zalepljeni su plakati sa imenima svih osuđenika, i sledećim tekstom:
“Kroz više od dvije godine tuđinske okupacije pučanstvo Splita i okolice pretrpjelo je najteža poniženja i patnje od ovih i sličnih funkcionara okupatorskih vlasti i domaćih izroda – izdajica, koji su krivi za stotine i hiljade nevinih žrtava.
Svojim držanjem i zločinačkom djelatnošću stavili su se u red ratnih zločinaca čije je kažnjavanje jedan od ciljeva rata prema izjavama vlada SSSR-a, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Pošto je krivica istih nesumnjivo dokazana, to je Ratni vojni sud sve okrivljene kao ratne zločince osudio na kaznu smrti strijeljanjem. Presuda je izvršena.”
Svih deset neposrednih učesnika u hapšenju, mučenju i egzekuciji Radeta Končara streljano je u nedelju, 19. septembra 1943. godine, rano ujutro, na splitskom Novom groblju Lovrinac. Neko bi možda rekao da je time zadovoljena više osveta nego pravda, ali u svakom slučaju – računi su bili namireni.
Jedanaesti sa Lolinog spiska, karabinjerski narednik De Luci, nije bio među uhapšenima i streljanima. On je mesecima živeo u strahu od partizanske osvete i, gotovo predosećajući šta će se dogoditi, preklinjao pretpostavljene da ga premeste bilo gde izvan Splita. Konačno su mu uslišili želju: dobio je prekomandu na otok Hvar. Ali, ni on nije izbegao sudbinu koja mu je bila namenjena: obaveštena ko je došao na njihov otok, Hvarska partizanska četa odredila je dva borca koja su ga, usred grada Hvara, likvidirala, poslednjih septembarskih dana te prelomne, 1943. godine.
***
Ankica Sertić “Cincipinka” nastavila je da sarađuje sa ustaškom policijom do kraja rata. Sa jednim od policajaca je dobila i dete. Ali, kao što ni Nemci nisu nagradili četničkog vojvodu Tešanovića za predaju Stjepana Filipovića, ni ustaše prilikom povlačenja nisu vodile računa o sudbini komunističkog izdajnika. Ankica Sertić je ostavljena u Zagrebu i uhapšena neposredno po oslobođenju grada, početkom maja 1945. godine. Vojni sud je utvrdio da je lično odgovorna za hapšenja, mučenja i ubistva najmanje 27 zagrebačkih ilegalaca. Osuđena je na smrt i streljana.
Tibor Vaška, šef antikomunističke referade u ustaškoj policiji u Zagrebu imao je malo zanimljiviju sudbinu. Krajem 1942. godine napustio je ovaj položaj i jedno vreme se bavio obaveštajnim poslovima za račun Pavelićeve vlade. Kraj 1943. ga zatiče u Zadru, koji je tada pod nemačkom okupacijom sa civilnom administracijom koju je postavila Musolinijeva fašistička vlada u severnoj Italiji. Negde u to vreme postaje dvostruki agent – počinje da radi i za rezidenta sovjetske NKVD u Zagrebu, Josipa Kopiniča, čuvenog Valdesa ili Vazduha.
Krajem rata, od Kopiniča dobija i originalne isprave na ime Teodora Maksimovića, sekretara poslanstva Kraljevine Danske u Pavelićevoj NDH. Nadao se da će promenom identiteta sačuvati svoj život nakon, tada već potpuno izvesne, partizanske pobede.
U jesen 1945, posle jedne anonimne dojave, dotad uzornog građanina Teodora Maksimovića hapse pripadnici zagrebačke OZN-e, a potom biva prebačen u beogradski zatvor OZN-e u ulici Kneginje Ljubice. Kao i njegov beogradski kolega, Svetozar Vujković, i Tibor Vaška pokušava da kupi još neko vreme života, pričajući brojne detalje iz svog policijskog rada koji su zanimali njegove tamničare…
Posle hapšenja Andrije Hebranga, 1948. godine, Tibor Vaška je bio jedan od ključnih svedoka koji su potvrdili saradnju ovog hrvatskog komunističkog funkcionera sa ustaškom policijom.
Nakon što je i sam Hebrang, u beogradskom zatvoru Glavnjača, izvršio samoubistvo, 11. juna 1949. godine, istekao je i rok upotrebe Tibora Vaške. Nikada nije izašao iz zatvora, niti mu je ikada suđeno. Nije nigde ni zabeleženo kada je, i kako, njegov život završen niti gde je sahranjen.
XII
Epilog: dva mita i njihove revizije
Slika pogubljenja Stjepana Filipovića i njegovih prkosno uzdignutih ruku po prvi put je postala poznata široj javnosti kada ju je Politika objavila na naslovnoj strani, 4. novembra 1944. godine, dve nedelje nakon oslobođenja Beograda. Tadašnji urednik Prvoslav Vasiljević, opčinjen njome, nije ni primetio lik čoveka koji mu je doneo fotografiju u redakciju a potom neopaženo otišao. Tako se fotografija i pojavila, bez potpisa i podataka o autoru.
Ova fotografija, uveličana do prirodne veličine Stjepana Filipovića – 160 santimetara, izložena je u kasnije u holu zgrade UN na Ist Riveru u Njujorku. Pred tom je slikom 1955. godine zastao Džavaharlal Nehru, tadašnji indijski premijer i jedan od tvoraca Pokreta nesvrstanih, i fasciniran moralom čoveka ispod vešala, klekao i dugo ostao u razmišljanju i molitvi, a potom, po izveštajima očevidaca, između ostalog rekao:
„Narodi i revolucije, koje imaju takve borce i rukovodioce moraju pobijediti… I Tito je morao pobediti kad je imao ljude koji su se na ovaj način borili i umirali.”
Enigma ko je pravi autor ove fotografije potrajala je sve do 2012. godine kada se pojavila iz štampe knjiga „Stevan Filipović – istina o istorijskoj fotografiji” novinarke Politike u penziji Mirjane Belić Koročkin Davidović i njenog supruga, publiciste i umetničkog fotografa, Radivoja Davidovića iz Beograda. Njihova potraga, igrom sudbine, počela je isto 4. novembra, ali 1984. godine.
Iniciralo ih je pismo valjevskog hroničara Borislava Vujića koje je bilo upućeno rubrici „Među nama” u kojem je objasnio da je fotografiju u redakciju „Politike” doneo doktor Branko Kesler, zubni lekar iz Valjeva. Ni on nije mogao sa sigurnošću da navede autora već tada svetski poznate fotografije.
Ovo istraživanje je utvrdilo da je blendu na aparatu „lajka” 22. maja 1942. godine, oko 11 časova, otvorila je tada sedamnaestogodišnja Slobodanka Vasić, šegrt i takozvani leteći fotograf u radnji Kosare Antić u Valjevu. Ono je potkrepljeno – uz brojna svedočenja, razgovore, pregledane fotografije, zapise – i stručnom ekspertizom koju je izvršio Đorđe Odanović, redovni profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu.
Stjepan Filipović proglašen je za narodnog heroja 1949. godine.
Veliki spomenik, rad vajara Vojina Bakića, podignut je Stjepanu Filipoviću na brdu Vidrak iznad Valjeva, 1960. godine. Nekoliko puta je u poslednjih četvrt veka oskrnavljen, ali i dalje stoji tamo. Spomenik u Filipovićevom rodnom Opuzenu u Hrvatskoj, podignut je 1978. ali je tu ostao samo trinaest godina: u noći između 17. i 18. jula 1991. godine minirali su ga politički i duhovni naslednici onih koji su ubili i čoveka kojem je postavljen. Počinioci su, kao i u mnogim sličnim slučajevima, dobro poznati ali nikada nisu zvanično pronađeni…
Obnova spomeničkog kompleksa u Opuzenu i danas je u prvih sedam prioriteta za koje su odavno izdvojena sredstva u budžetu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Razne neoustaške vlade u ovoj zemlji, međutim, stalno odlažu taj čin: kao da se mrtvog Stjepana Filipovića boje više nego njihovi prethodnici onog živog?
***
Kada je, u listu “Proleter” za jun-avgust 1942. godine, CK KPJ objavio imena prvih deset narodnih heroja Jugoslavije, na prvom mestu na toj listi nalazilo se ime Radeta Končara.
U decembru iste godine, Trinaesta proleterska udarna brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije dobija ime “Rade Končar”. Istorija se ponekad čudno poigrava sa osobama koje su je stvarale: Stjepan Filipović i Rade Končar nisu se nikada sreli u toku svojih života. To se, međutim, dogodilo posle njihove smrti. Valjevo, u kojem je Stjepan Filipović sahranjen, oslobodila je, 18. septembra 1944. godine, baš ta XIII brigada, na čijim je ratnim zastavama već bilo ispisano ime narodnog heroja Radeta Končara.
Posmrtni ostaci Radeta Končara preneti su posle rata iz Šibenika u Grobnicu narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Uprkos histeričnoj reviziji antifašističkog nasleđa, koju razne hrvatske vlade sprovode, sa većim ili manjim intenzitetom, od 1991. godine, jedna od najvećih hrvatskih holding kompanija – Končar Grupa – i dalje nosi ime po ovom narodnom heroju.
Prvi Srbin koji je, posle Radeta Končara, došao na čelo Komunističke partije (odnosno kasnijeg Saveza komunista) Hrvatske, bio je Stanko Stojčević, tek 1988. godine.
***
Stjepan Filipović i Rade Končar upisali su se tako u dugu listu heroja koji su, nakon svoje smrti, postali neka vrsta mitskih ličnosti. Od njihovih prethodnika, Spartaka i Jovanke Orleanke, Matije Gupca i Tomasa Mora, preko savremenika, Federika Garsije Lorke, Zoje Kosmodemjanske i pastora Ditriha Bonhofera, pa sve do onih koji su došli u kasnijim decenijama – Patrisa Lumumbe, Martina Lutera Kinga i Če Gevare…
Ali, na ovom mestu, na samom kraju naše današnje priče, otvara se i nekoliko pitanja, na koja će čitalac morati sam da nađe svoje odgovore. Mi ćemo ih ovde samo postaviti.
Prvo, svaki profesionalac bi, nepristrasnom i hladnom analizom, svakako zaključio da su i Stjepan Filipović i Rade Končar, u velikoj meri sami odgovorni za sopstvene greške koje su, u konačnici, doveli do njihove tragične, pa samim tim i herojske, sudbine.
Nedovoljna opreznost, potcenjivanje protivnika, olaka procena situacije, hrabrost koja se graničila sa egzibicionizmom – svaki od tih zaključaka bio bi, u slučaju obojice njih, sasvim tačan. U slučaju Radeta Končara, o tome je pisao i njegov ratni drug Rade Bulat, inače komandant divizije koja je nosila Radetovo ime, u svojim memoarima objavljenim mnogo decenija kasnije.
Da li ova činjenica, međutim, menja ukupnu istorijsku ocenu fenomena kojim smo se u ovoj priči bavili? Kao i u slučaju ranohrišćanskih – ali zapravo i svih drugih, u celom istorijskom toku – mučenika, i u slučaju Stjepana Filipovića i Radeta Končara, ta profesionalna greška predstavljala je onaj nužni uslov, sastavni deo čitave koreografije, u kojoj je njihova pogibija, herojska i mučenička odjednom, uopšte mogla da se desi.
Drugo, da su dočekali kraj rata, iz kojeg bi izašli sa oreolom pobednika, da li bi i Filipović i Končar izbegli sudbine mnogih drugih pobednika, koji se na kraju nisu pokazali dostojnim pobede koju su izborili? Ni to, naravno, kao ni u slučaju drugih poginulih heroja, nikada nećemo saznati.
Treće, da li bi jugoslovenska revolucija 1941-1945 imala suštinski drugačiji ishod bez ove dve ikone o kojima smo danas pisali? Verovatno ne: istorijski tok samo vrlo retko određuje sudbina pojedinaca. Ali, da li su i u kojoj meri baš te dve ikone postale, i decenijama opstale, važan legitimacijski činilac te revolucije i njene pobede?
I četvrto, da li je revizija antifašizma, ta zajednička i objedinjavajuća odlika svih postjugoslovenskih provincijskih državica, na brzinu sklepanih u poslednjoj deceniji prošlog veka, uspela da suštinski ospori legende Filipovića i Končara? Ili su se njeni dometi završavali samo na rušenju spomenika?
****
Rory Yeomans, mladi čovek kome je posvećena ova priča, bavi se već godinama istraživanjem XX veka na području Balkana i bivše Jugoslavije. Kao istoričar u Vizentalovom institutu za studije Holokausta u Beču, Rory se posebno bavio istraživanjem ustaških zločina u tzv. NDH u toku Drugog svetskog rata i odnosima Srba i Hrvata u tom periodu. Odlikuje ga prefinjen, ali originalni analitički aparat, i profesionalna nepristrasnost koja je danas tako retka, u ovo vreme ponovljenog dvadesetog veka, koje danas živimo.